Iako živimo u suverenoj i demokratski uređenoj državi, za neke pojedince truli komunistički režim još uvijek je jedina preokupacija. Slobodno novinarstvo jednako je onom iz doba Mao Ce Tunga, ili Tita da vam bliža bude usporedba…
Srećom tad, pred nekih dvadesetak godina, nisam bila opterećena tim 'nezgodnim' vremenima, iz jednostavnog razloga, jer su mi cipele dosezale tek broj 33. Zato su se živi svjedoci toga vremena potrudili vjerno mi posvjedočiti razne zgode iz života nekih danas poznatih Dubrovčana. Dakle, bilo je to doba pred dvadesetak godina, kada su ti ljudi (koji vole da ih se među kolegama novinarima danas zove, doajenima čak) po teme i inspiracije odlazili u 'službu'. Ma znate 'one' službe, koje su nekad imale pravo bez pitanja virit kroz ključanicu, a i tko zna gdje već sve…
A kad bi tom novinaru i inspiracije prifalilo, nikakav problem ne bi predstavljao objaviti i kakav izdiktirani tekst. Jer takva su to, teška i bremenita vremena bila… a trebalo se nametnuti recimo kao analitičar međudržavnih odnosa sa susjedom državom. Ma, ima još zgodnih primjera iz prijašnjih teških vremena. Uf, neki bi se dobro posramili da se o tome stane pričat… Dobro, dobro, preskočit ću te sočne detalje, zasad. Nego zašto o svemu ovome!?
Nikako mi ne ide u glavu kako se pojedincima teško prešaltat u sadašnjost. Razumijem da se o nekim stvarima nije smjelo pisati, ali u današnje se vrijeme može pisat baš o svemu i svačemu. E, ali sad su pojedinci očito dobili blokadu druge vrste.
Ti neki, pojedinci, koji se također novinarima vole zvati i koji teže postati doajenima, oni i dalje pišu slovo po slovo, onako kako im se diktira… Bljak… I onda stanem mislit, pa čak i dijelom tražit opravdanja za takav neki čin. Možda su prisiljeni, možda jadni ucijenjeni. Tko danas to može novinarima stvoriti pritisak? Ili je lova u pitanju, pa jadničkima zaklecaju koljena od pomisli kako bi mogli opiturat dva kvadrata stana i kupit četiri nova stočića ili im se mehanizam u glavi deformirao od pretjeranih tonova koje proizvode njihovi laptopi… Tko zna koji je baš pravi razlog za objavljivanje nekakvih gnjusnih uradaka po nalogu voljenog im vođe…
Nego, jeste li primijetili da se nešto čudno događa ovih dana? Ne? Pliz, pogledajte kroz prozor. Pa, kumulusi na nebu se ne miču! Ptice ne cvrkuću, čak ni ne lete. Ribe u Orsanu plivaju leđno. Zaboga, sve je stalo. Sve je u Gradu toliko zbunjeno, bezidejno i bezvoljnoda je najednostavnije bilo odlučiti stati, ukopati se na jednom mjestu i jednostavno pustiti vrijeme da prolazi… dok se on ne vrati…
Ma da, naš je Andro pošao u novo otkrivanje Amerike. I poveo sa sobom cijelu balicu da mu čine društvo. Čak je i momčića od PR-a odlučio nagradit proširujući mu vidike. Odan mu je, pa mirita… a takva mu je i njegova Olga. Neka, neka…
I dok našeg Andra nema, u Gradu se ne diše. Naređeno je da slučajno, dok ga nema, nitko ni ne pokuša štogod mislit. Dopušteno je samo hibernirati. I mnogi su time zadovoljni. Naravno, Pero V. je izuzet od svih tih pravila. On je pun energije. I mora je negdje potrošiti. Mora on uvesti malo svoga reda, svojih ideja sad dok ima dovoljno prostora. A i vremena i ovlasti ima dovoljno. I dok Andra nema, a Pero V. ordinira, ptice ne cvrkuću i ne lete, ribe plivaju leđno… sve stoji.
Adio Vam