Aktualno

Davor Novevski nakon što je napunio sve lokalne i nacionalne medije: Ja sam jadan, ona je svetica, zajedno vraćamo vjeru u ljubav

Nakon što je video njegovog prvog plesa sa suprugom Marinom objavljen na svim lokalnim i nacionalnim medijima, o svemu se na Facebooku oglasio i mladi cavtatski književnik Davor Novevski.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

[Ja sam jadan, ona je svetica, zajedno vraćamo vjeru u ljubav]
Sezona kiselih krastavaca metaforički je i pomalo pogrdni izraz kojim se u novinarstvu označava ljetno vrijeme, u pravilu u sezoni godišnjih odmora, u kojem nema bitnijih događaja. U mnogim zemljama prestaje tada redovita politička, ekonomska i kulturna aktivnost te se urednici medija okreću nešto lakšim, trivijalnijim temama.
Ovaj, već pomalo izlizani izraz, pao mi je na pamet sinoć dok sam si, po tko zna koji put, pokušavao objasniti činjenicu da sam nekim čudom završio na naslovnici valjda najčitanijih dnevnih novina te kao udarna vijest svih lokalnih i nacionalnih portala. Svi već znaju, ali za potrebe ovog upisa; prošlu subotu vjenčali smo se moja zaručnica i ja. Za svoj prvi ples pripremili smo malu koreografiju na pop pjesmu Blinding lights s tim da je ona svoj dio koreografije odradila u old school rolama. Nekoliko ljudi snimilo je ples, neki su ga stavili na društvene mreže odakle su ga preuzeli lokalni portali. S lokalnih je ubrzo stigao i do onih nacionalnih tako da smo do kraja dana dijelili naslovnice s Draganom Bjelogrlićem i njegovim nasilničkim ispadom. Na utješnom drugom mjestu ostala je Prelijepa Dubrovkinja dok je talibansko divljanje Kabulom prošlo gotovo nezamijećeno.
Iskreno, nije me previše iznenadila to što je moje vjenčanje izašlo u medijima. Znam otprilike kako funkcionira lokalna medijska scena i da će u kroničnom suficitu portala i deficitu vijesti, neki novinar prenijeti i par slika s moje svadbe. Ipak, moram priznati da me poprilično šokiralo to što smo do kraja dana izašli u baš svakom relevantnom mediju u Hrvatskoj.
I tek sada (sorry jebiga) dolazim do onoga o čemu doista želim pisati.
Najmanji mi je problem u svemu ovome moje i Marinino „iskakanje iz paštete“. Na kraju krajeva, već danas će se dogoditi neki novi rat ili slučaj korupcije ili rast zaraženih ili će Prelijepa Dubrovkinja kupiti badić s leopardovim uzorkom i svijet će opet biti u ravnoteži.
No ono što se također neće promijeniti je debilan odnos koji imamo prema invaliditetu i prema osobama s invaliditetom.
I inače izbjegavam čitati komentare ispod članaka na portalima, a pogotovo to ne činim kad je vijest o meni. Ovog sam puta, budući da su mi vijesti s našim plesom doslovno čitav dan izlijetale na news feedu, u jednom trenutku popustio znatiželji. I drago mi je da jesam. Možda nisam u pravu, no komentare ispod vijesti ponekad promatram kao određeno „javno mnijenje“ ili barem njegov presjek. U tom smislu, čitanje komentara uz kavu bio je neki moj način da opipam bilo javnosti.
A ta javnost vrlo nam je brzo dodijelila uloge. Pa sam tako ja jadan, ali i hrabar. Moja priča je tragična, no u isto vrijeme i inspirativna. Marina je, s druge stane svetica. Zaljubila se u tipa s ogromnim hendikepom i nije pobjegla nakon dva mjeseca već ga je, unatoč tome, prigrlila. Samovoljno je prigrlila patnju (doslovno prepisan jedan od najpopularnijih komentara) i baš zbog činjenice da 99 posto žena to ne bi moglo, ona zaslužuje divljenje.
Svi ćemo se sada prigodno zgroziti nad ovim, ali činjenica je da određen dio ljudi, vjerojatno i određen dio naših poznanika, razmišlja na ovaj način. I mogu reći da ih donekle i razumijem. Ne odobravam, ali razumijem. Ljudi se plaše nepoznatoga i zato im je mnogo lakše stvari sortirati onako kako žele i jednostavno ih spremiti u za to predviđene ladice. I mediji funkcioniraju na sličan način. Pa sam tako ja dobio ulogu nesretnog, no ipak nasmiješenog invalida dok je Marina upala u kalup snažne žene čiji je brak manje izraz ljubavi, a više humanitarnog rada.
Koliko su ovo površne, ali i pogrešne pretpostavke znamo samo mi, naše obitelji te naši prijatelji. Moja namjera nije ovo demantirati, to ću možda u nekom idućem tekstu.
Nisu samo „obični“ ljudi upali u zamku površnosti i patetike. Dogodilo se to i medijskim profesionalcima iz barem 5-6 portala koji su poviše našeg videa ispalili naslov „Ovo je prava ljubav“.
Ma je li majketi – došlo mi je da pitam. Jeste li nam vi bili u sobi, jeste li se vozili s nama u autu, slušali o našim problemima, pratili naše dugoročne planove? Ili ste ovo o pravoj ljubavi zaključili iz jednostavne činjenice da sam ja u kolicima, a ona nije i SVEJEDNO se udaje za mene.
Po čemu je to naša ljubav „prava“? Po čemu je to „pravija“ od nečije drugo? Po čemu je to njena ljubav iskrenija, a patnja veća? Jer invaliditet nije samo u nogama, znate. Postoje tipovi koji su toliko iskompleksirani i nepovjerljivi da svaki dan čitaju ženama poruke, provjeravaju ih i prate. Postoje nasilni tipovi, tipovi koji bez pola boce rakije ili šest smotanih jointa na mogu izgurati dan. Postoje tipovi koji zadnju kunu koju imaju ostavljaju stavljaju na osam, crveno. Postoje i samo tragično glupi ili nezanimljivi tipovi.
Možda sam mnogo bolji od svih njih. Možda sam čak i gori. Poanta je da ne znate.
Je i onda stvar u kolicima? Je li naša ljubav veća jer ja ne mogu preko pet stepenica? Možda. Ali to je onda potpuno druga tema. A niti jedna rampa se nije napravila uz pomoć suza i awwww komentara.
Nije mi draga instant pozornost, ali drago mi je da smo svojim plesom ganuli i zabavili svoju rodbinu i prijatelje. Nikada mi nije bila namjera „širiti pozitivu ili svijest o mogućnostima osoba s invaliditetom“. Ovo mi zvuči šuplje, besmisleno, kao nešto što napišeš kad žicaš lovu za projekt od europske komisije.
Kažu da slika vrijedi tisuću riječi. Snimka onda vrijedi duplo toliko. Jer mogu ja pet dana za redom pisati o inkluziji i jednakim mogućnostima za sve, činjenica je da će do malog broja ljudi to zaista doprijeti. Zato mi je drago da snimka postoji, da ju je vidjelo dosta ljudi. Drago mi je da su osobe s invalitetom bar na jedan dan u fokusu javnosti. Da se povela neka vrsta rasprave, čak i u debilnim komentarima. Drago mi je da ljudi vide da su osobe s invaliditetom svuda oko njih. Bili bi i više da je išta od onoga što nas okružuje prilagođeno njihovom (našem) kretanju.
A ako gledajući ovaj video barem jedan čovjek zaključi da kolica nisu nikakav bauk, da su barijere uglavnom u našim glavama i na slabo pristupačnim ulicama, da nije tragedija ako mu se kćerka zaljubila u tipa u kolicima, onda ovo iskakanje iz paštete neće biti uzalud.

Davor Novevski

 

Pročitajte još

U DNEVNIKU NOVE TV Gordana Buljan Flander dala neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice Poliklinike

Dulist

PAVELA NAKON OSVAJANJA HRVATSKE VELIKE NAGRADE SIGURNOSTI Ovo je kruna karijere!

Dulist

DR. SINIŠA CAR NAPUSTIO JE NAJZELENIJI OTOK Mljet je unio mir u moj život

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija