Na samom početku moram reći jednu sramnu činjenicu – ne čitam hrvatske. Ne znam zašto je to tako, ali zdušno ispravljam tu nepravdu prema sebi samoj.
Puno sam vremena provodila uz svoje omiljene pisce, baveći se francuskom književnošću, dok mi tek pojedini predstavnici hrvatskog kanona pobuđuju želju i radost. Priznajem, zbog toga ovaj roman nije ni bio na listi za čitanje. Znatiželja se probudila u trenutku kada sam slučajno naišla na Facebook profil Danijele Crljen – nešto me u njezinom načinu konstruiranja rečenica potaknulo da otkrijem više. Sada se samo nadam da će nakon zbirke priča koja je nedavno najavljena, nastaviti pisati i pisati.
Strah od kupine objavljen je 2021. godine i sjećam se da je postao instanthit. Urednica romana je prof. Julijana Matanović, iz čije ruke, pera i oka teško može proizaći nešto loše i nevrijedno pažnje. Odnosno, već tada morala sam znati da me čeka uzbudljivo književno putovanje u stoljetnu povijest jedne naoko obične splitske obitelji. No, prije nego što se dotaknem radnje, moram prokomentirati nešto drugo. Jezik.
Jezik je nevjerojatno oruđe onih ljudi koji njime znaju baratati, koji znaju njime odsvirati ritmične melodije tako da nas trzaj njegovih struna dira u najdublje zakutke duše. Još uvijek postoje umjetnici uzročno-posljedičnih veza koji bez pretjerane upotrebe veznika uspijevaju povezati naoko nespojivo, stvarajući onomatopeje, sinestezije i sve moguće stilske figure tako prirodno i jednostavno da roman teče, a mi hvatamo njegov tok protiv struje. I u jednom trenutku, taj nam pomalo svečani (meni gotovo esteticistički) jezik postane najvažniji element i začin ovog, tematski gotovo uobičajenog, romana.
Sama urednica govori: ‘Štivo koje obuhvaća više od stotinu godina povijesti splitske obitelji, posebice njezinih ženskih članova, možda se, u vremenima dominacije bliskih tema, i ne mora, na prvi pogled, činiti previše inovativnim. No, Strah od kupine drukčiji je i daleko slojevitiji od brojnih drugih.
Ako ste ikada čuli za obiteljske konstelacije, onda će vam ovaj roman biti posebno privlačan. Kao da je netko postavio konstelaciju i odlučio – sada ću sve istjerati vani. Boli, suze, nepravde i nejednakosti, one sretne trenutke, mala razumijevanja, nemjerljivu sestrinsku ljubav i iskonsku važnost muškog elementa u vrlo ženskom romanu.
Umjetnost Danijele Crljen ne leži samo u pomno ispričanoj priči u kojoj se ne gube konci. Umjetnost leži u toliko jasnim razlikama u ponašanju, osjećajima, načinima ophođenja jednih prema drugima u različitim desetljećima. U svakom smo trenutku svjesni gdje smo, iako glavnih likova ima puno – susreću se kroz vrijeme i uspomene, odrastaju u našim očima i urastaju u naša srca. Sigurna sam, pomažu i liječiti rane nastale nekim neobjašnjivim silnicama naših predaka koje ćemo ovim romanom i mi bolje razumjeti.
Dobili smo prekrasan poklon od autorice i zato ga trebamo iskoristiti. Zaista se nadam da ću uskoro opet o njoj moći pisati.
‘Darovan si, čovječe, a ti gledaš u zapakirani poklon i strah te što ćeš naći unutra. Pa radije gledaš u šareni omot i čekaš. Čekaš, čekaš, a onda te najednom više nema. Ima te, a nema te…. Ti ne živiš, nego vježbaš život, ne bi da će to tek doći. A onda on samo prođe… On je naš, ne tuđi. Taj neki Život o kojem svi pričaju. Jedan jedini koji imamo. Tu je, strpljivo nas čeka da zarijemo šake u njega i istisnemo sav slador. Ako ga ne popijemo, ukiselit će se. Ne može to dovijeka trajati. Na rubu je suza, taj naš Život, kako odmičemo u iskustvu. Ako ga ne iskoristimo, onda nije ni imao smisla. A nema teže stvari nego kasno spoznati da si sam sebe potratio.’
O kolumnistici:
U meni spavaju dvije duše. Jedna je posvuda, aktivna, radi, druži se, ide na kulturna događanja i ne može bez ljudi koje voli. Druga živi među policama knjiga i mogla bi tako do kraja svojih dana. Ponekad se nađemo na sredini pa to ispadne jedna sretna koincidencija.
Ivana Grkeš, predsjednica OMH Dubrovnik