U staro doba, na desnoj strani propovjedaonica uobičajeno se nalazio lik sv. Luke evanđelista, što je i u crkvi Male braće slučaj.
Postavlja se međutim pitanje, otkuda na propovjedaonici lik sv. Marije Magdalene? U crkvama i na oltarima ova svetica češće se nalazi kao kip, reljef ili slika, i mnoge crkve njoj su posvećene, ali njen prikaz na propovjedaonicama sasvim je rijetka pojava. Iako je uloga ove svete žene u evanđeljima vrlo oskudno opisana, istaknuto je da je ona bila sasvim blizu Isusu. Ona ga je uz učenike pratila. Bila je uz njegov križ. Prva ga je vidjela nakon Uskrsnuća. Nju je Isus poslao da ide javiti učenicima vijest o Uskrsnuću (usp. na primjer Lk 8,2; Lk 24,9; Iv 19,25; Iv 20,17). Luka u svom evanđelju na dva mjesta spominje Mariju Magdalenu.
Tvrdnje o njoj preuzeo je od evanđelista Marka, koji je ovu ženu spomenuo pet puta, i koji je kao što se zna prvi napisao evanđelje, pa su prema mišljenju egzegeta njegov predložak koristili evanđelisti Matej i Luka, zbog čega se evanđelja ove trojice i zovu sinoptička. Samo Marko i Luka spominju Mariju Magdalenu kao onu iz koje je Isus istjerao zloduhe. Marko kaže: ‘Kad uskrsnu rano u prvi dan sedmice, najprije se ukaza Mariji iz Magdale iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova’ (Mk 16,9). A Luka govori o ‘Mariji, zvanoj Magdalanki’ iz koje ‘bijaše izišlo sedam zlih duhova’ (Lk 8,2). Činjenica je da je od svojih početaka Crkva vrlo cijenila ulogu ove žene u naviještanju i slavila je kao sveticu. Upravo zato što je prva vidjela Isusa uskrslog i što je nju Isus poslao da tu vijest javi drugima, od crkvenih otaca nazivana je ‘apostolorum apostola’ (apostolica apostola).U Istočnoj Crkvi su je pak nazivali ‘isapostolos’ (jednaka apostolima), i taj naslov joj je tamo stalno bio pridavan.
U Zapadnoj Crkvi međutim od 6. do 7. stoljeća Mariju Magdalenu sve više se pokušavalo prikazati kao grešnu ženu i poistovjećivalo ju se s grešnicom koja je u kući farizeja Šimuna Isusu oprala noge (Lk 7,36-50). Takvoj slici doprinijelo je i neprecizno, i u svakom slučaju nesigurno, tumačenje Lukinih i Markovih izraza da iz nje Isus „bijaše istjerao sedam zloduha“. To, naime, prema shvaćanju današnjih tumača sv. Pisma, jednostavno može značiti da je Isus Mariju Magdalenu oslobodio od tjelesne ili duševne boli koju je trpjela.
Papa Grgur Veliki (koji je vršio službu od 3. rujna 590. do 12. ožujka 604.) poistovjetio je međutim 14. rujna 591., u jednoj homiliji u rimskoj crkvi sv. Klementa, Mariju Magdalenu s javnom grešnicom i protumačio da ‘sedam zloduha’ o kojima govori Marko znače njezine grijehe. Od tada u Zapadnoj crkvi prevladava mišljenje da tri žene iz evanđelja (‘javna grešnica’, Marija iz Betanije i Marija Magdalena), koje se spominju u kontekstu pomazanja Isusova, predstavljaju jednu jedinu ženu, Mariju Magdalenu. O njoj se sve više počinje govoriti kao o javnoj grešnici, bivšoj prostitutki, koja se obratila i vršila pokoru. Često ju se označava nazivom ‘Marija pokornica’.
Ipak, u teologiji o Mariji Magdaleni i poslije toga postoje različita shvaćanja. Tako poznati teolog Rab Mauro (748. – 856.) pišući o njenom životu ponavlja njen stari naslov još iz 2. stoljeća ‘apostolorum apostola’. Tek 1521. katolički teolozi na Sorboni priklonili su se jednim dokumentom spomenutoj izjavi pape Grgura i napisali da je riječ o jednoj te istoj ženi. Još puno prije toga prosjački redovi, dominikanci i franjevci, u 12. i 13. stoljeću drugačije gledaju na lik Marije Magdalene. Posebno su se tu isticali dominikanci koji sv. Mariju Magdalenu časte kao jednu od zaštitnica svoga reda. Tu je važnu ulogu odigrala jedna od legendi vezanih za ovu sveticu, koje su se posebno širile na jugu Francuske. S jednom od njih povezan je i dominikanski red koji je pri koncu 13. stoljeća dobio bivši benediktinski samostan uz katedralu svetog Maximina s kriptom, na jugu Francuske. U kripti je navodno do danas ostala sačuvana lubanja sv. Marije Magdalene. Otprilike 20 kilometara dalje je i špilja saint Baume koja je tematski povezana sa svetištem. Na tadašnjoj popularizaciji ove svetice veliku ulogu odigrao je Toma Akvinski (1225. – 1274.) koji je u svom djelu In ioannem Evangelistam Exposotioponovio njenapostolski naziv.
Franjevci su također posebno častili sv. Mariju Magdalenu u svim mjestima gdje su djelovali. U Dubrovniku su za to imali razlog više, a taj je utjecanje ovoj svetici kao jednoj od zaštitnica ljekarnika. Ona je to i postala otprilike u vrijeme kad su oni započeli boravak u samostanu sv. Tomena Pilama, jer se negdje tada dogodiloodvajanje liječničke i ljekarničke struke.
Fra Stipe Nosić