E, tamo negdje u travnju obilježava se datum kad su Dubrovački trubaduri s pjesmom ‘Jedan dan’ nastupili na Eurosongu – prokomentirala je kolegica na sastanku redakcije. Bilo je to prije dva mjeseca. Zapisali smo tu informaciju na post-it papirić, ali smo je dobro memorirali i u glavi. Čekali smo ‘Jedan dan (…); Onaj pravi presudan čudan dan’ kako bismo mogli sjesti u Libertinu, na jednu od boljih bijelih kava, kod dragog nam Trubadura, Luciana Capursa – Lućija. Došao je i taj dan. Stigli smo do šanka i nakon kratke ćakule o svemu što se događa u Gradu, pitali smo ga bi li se s nama mogao vratiti u 1968. godinu i prisjetiti se nastupa na Eurosongu. Dobili smo odgovor u smislu: ‘Napravit ćemo nešto’. Nismo ga tad htjeli puno zamarati, već smo se vratili idući tjedan. Popili smo opet njegovu bijelu kavu i s nestrpljenjem očekivali razgovor. Dolazimo ponovno na šank i podsjećamo ga za našu ideju za članak. Nakon kratke pauze i tišine, počinje pričati. Odjednom su mu navirala sjećanja.
Lući je tada imao 27 godina
Bio je to 6. travnja kada su Lući i Hamo Hajdarhodžić, članovi legendarnih Dubrovačkih trubadura predstavljali bivšu Jugoslaviju na Eurosong. Radilo se o 13. izboru za najljepšu europsku pjesmu, a održao se u londonskom Royal Albert Hallu. San snova za tadašnje mladiće koje je Dubrovnik obožavao i poznavao ih najviše po nastupima u restoranu ‘Jadran’. Velika prekretnica u njihovom životu i karijeri bio je nastup na Splitskom festivalu samo godinu ranije 1967., i to s pjesmom ‘Ulicama moga grada’ (‘Luda Mladost’). ‘Jadran’ su zamijenili velikim pozornicama, a kako je i priličilo mladićima koji su bili pioniri te glazbe. Lući je tada imao 27 godina.
Mićo je rekao: ‘Samo da ne budemo na generalnoj probi prvi’. Glasao je žiri iz cijele Europe. Kad Trubaduri prvi. Govori: ‘E nema vam ništa od visokog mjesta’
—Našli smo se u Zagrebu i snimili pjesmu u bivšem Jugotonu. Ispala je pjesma odlično. Onda smo poslije tog natječaja išli u Skoplje gdje je bio izbor pjesme za Euroviziju. Bilo je to u jednoj velikoj sali, ne mogu se sjetiti imena. I mi smo osvojili prvo mjesto. Počela je onda štampa pisati kako smo mi k’o kvazi neki favoriti… – priča nam Lući.
Pisale su tada novine kako se 25. veljače 1968. u Skoplju birala pjesma koja će zastupati Jugoslaviju na natjecanju za ‘Veliku nagradu Eurovizije’, i da je stručni žiri uvjerljivim brojem glasova izabrao pjesmu ‘Jedan dan’ koju je uglazbio i aranžirao Đelo Jusić. Inače, za tekst pjesme bio je zaslužan Stjepo Stražičić. Pisalo se i kako su Dubrovčani izašli na ulice kako bi proslavili uspjeh svojih miljenika, kojima je to bila druga velika nagrada nakon Splitskog festivala. Nezaboravan trenutak za Lućija bio je kad ih je u Zagrebu ispratilo tisuće i tisuće ljudi.
— Išli smo u velikom otvorenom autu. Bio je tu veliki broj ljudi, svi su nas pozdravljali. Bio je veliki prijem za nas. U jednom smo trenutku izašli na prozor i pjevali, a na trgu je bilo tisuće ljudi – istaknuo je Lući.
Gdje god smo došli…
Tada su pravila oko nastupa na Eurosongu bila nešto drukčija. Mogla su nastupiti tek dva pjevača, i uz njih prateći vokali.
—Tako smo Hamo Hajdarhodžić i ja pjevali solo. Hamo je bio pjevač grupe, a ja sam bio drugi. Đelo, Laci, Marko i Bobo su bili prateći vokali – priča nam Lući, nakon čega slijedi dugi: ‘Uff…’. Jer, koliko se s lakoćom prisjećao tih momenata, u isto vrijeme mu je bilo teško govoriti o tim sretnim trenucima. Njihova pratnja u Londonu bio je Mićo Brajević, tada urednik na televiziji i radiju. Lući se prisjeća i kako je Miljenko Prohaska bio dirigent orkestra. Ono što je zanimljivo jest kako je Lući samo dva mjeseca prije Eurosonga krenuo učiti svirati flautu.
—Pokojni Špiro Veselinović me naučio kako svirati. Dav’o mi je prve lekcije, a onda sam ja to doma bub’o. Teško je to bilo, prijeći s instrumenata kao što su saksofon i klarinet, na flautu. No, ajde nekako sam to savladao – rekao je. Stižu u London. Bili su u društvu natjecatelja koji su za njega bili veliki pjevači. Tada je na Eurosongu nastupalo tek 17 država.
pjevali smo u Royal Albert Hallu. To je bila velika scena, puno publike. Ali mi smo to izdržali. Fino, lijepo. Dogodio se i jedan interesantan momenat. Odjednom netko ulijeće na scenu i donosi cvijeće. Kako se taj naš čovjek probio, sami Englezi nam nisu znali reć’
—Mićo je rekao: ‘Samo da ne budemo na generalnoj probi prvi’. Glasao je žiri iz cijele Europe. Kad Trubaduri prvi. Govori: ‘E nema vam ništa od visokog mjesta’. Mi smo bili favorizirani kao najbolja pjesma – kazao je. Uslijedio je i glavni nastup.
—Bilo je to jedno uživanje. Jer, pjevali smo u Royal Albert Hallu. To je bila velika scena, puno publike. Ali mi smo to izdržali. Fino, lijepo. Dogodio se i jedan interesantan momenat. Odjednom netko ulijeće na scenu i donosi cvijeće. Kako se taj naš čovjek probio, sami Englezi nam nisu znali reć’ – govori nam kroz smijeh.
Nakon završetka glasovanja, Trubaduri su osvojili 8 bodova i završili na 7. mjestu.
—Publika koja je slušala to, osjetila je da smo mi zakinuti. Nama se dogodila ogromna popularnost. Išli smo po cijeloj Europi, avionom ili kombijem, i nastupali po svim studijima. Bili smo strašno popularni. Gdje smo god došli, svuda su nas ljudi prepoznavali. To vam je bila ta ljepota življenja… – priča nam Lući.
Prava pjesma
Promatrajući današnje nastupe na Eurosongu, Lući kaže kako su u pitanju drukčiji aranžmani.
—Više nema ni orkestra uživo. To su sve snimljene matrice gdje pjevač pjeva. Organizirano je super, izvanredno. Na jednom velikom nivou je sve to. Kad smo mi bili nastupali, to je bio koncerat lijepi gdje su nas ljudi slušali. A sad je to spektakl. Ipak, dođe neka pjesma koja je prava. Ne mora ni biti prva… – rekao je. Koja je to prava pjesma, pitali smo.
—Prava pjesma je pjesma koju narod voli pjevati. Koja ostane, kao evergreen. K’o što je osto ‘Jedan dan’. To je evergreen. Ti sad imaš mlade generacije koje znadu tu pjesmu. No, rijetko se može čuti ta pjesma. Jedino moj sin, kad dođe u kafić, pušta Trubadure. Iako, i Radio Dubrovnik pušta glazbu svih Dubrovčana koji su nešto napravili u životu, od pjevača do instrumentalista – naglasio je. Ipak, puno je njihovih pjesama koje su ostavile trajno zapisani trag u povijesti glazbe. Ne smijemo zaboraviti ni ‘La musicu di notte’ koju tradicionalno možemo čuti za Novu godinu, kad otkuca ponoć. No, Lućiju je žao što se ta pjesma ne pjeva više – uživo, već se pušta prethodno snimljena pjesma.
—Ne moram ja to pjevati. Može se naći neki drugi pjevač da to zapjeva, a ne da doživljavamo tu sramotu da se to pjeva na playback. To je meni grozno kao muzičaru. Na kraju balade ja se cijeli život bavim glazbom. I da to doživljavam u svom Gradu. Ako je to već ostala kao tradicija, organizator priredbe mora u ugovoru napisati pjevačima da imaju tu pjesmu izvesti uživo za Novu godinu. Vremena se mijenjaju, to su mladi ljudi, oni to ne razumiju… – govori Lući, ponovno ističući: ‘To je tradicija’.
—U drugim je gradovima pametni ljudi čuvaju, a mi ođe u Gradu malo čuvamo. Događa se, s druge strane, da nemamo više ni dalmatinske pjesme, nemamo ulične pjesme. Zašto? Zato što inšpekcije ne vode računa o tim ljudima koji muku muče, danima vježbaju da mogu nekomu pokazati tu lijepu glazbu koju stvaraju i pjevaju. I onda se dogodi da tu na Stradunu, lupa glazba tutta forza, preko 100 decibela. I da je tako sve izumrlo. Možete pogledati pa ćete viđet ima li uopće kakve pjesme. Nema. Nažalost nema – rekao nam je ovo sve u jednom dahu Lući. Morao se dotaknuti i tih stvari i reći što mu je na duši. I neka je. Završavamo našu priču o Eurosongu i glazbi, iako bismo mogli s njime cijeli dan ćakulati. No, puštamo ga i pozdravljamo do drugog susreta, i ispijanja jedne od boljih bijelih kava u Gradu. Ma ako ne i najbolje.