Ako bi se nekim vremeplovom mogli vratiti u našu bližu povijest i to ne u tako davne godine – konac 19. stoljeća, pa sve do kasnih tridesetih godina proteklog stoljeća, sigurno bi nas iznenadio različiti krajobraz u odnosu na današnji izgled polja, sela, cesta i svega ostaloga što čini krajobrazne vizure. Sigurno bi ostali iznenađeni obrađenošću polja i baština. Svaki se pedalj zemlje obrađivao jer je to bio jedini izvor egzistencije mnogobrojnim seljačkim obiteljima u Konavlima. Na brdskom području, gdje se nije mogla uzgajati loza i maslina, kao i ostale povrtlarske kulture, svaka je škrapica bila posijana osijenčom ili buhačom, biljkom predivnoga bijeloga cvijeta. Buhač se u ta vremena sijao jer se koristio gotovo u cijelom svijetu kao insekticid. Buhač će desetljećima biti jedan od glavnih izvoznih artikala Dalmacije. Zahvaljujući njemu, mnogobrojne su dalmatinske obitelji bile spašene od gladi, jer je cijena koja se postizala za buhač na svjetskom tržištu bila značajno visoka. Za pronalazak njegova insekticidnog svojstva i njegovo stavljanje na tržište zaslužan je jedan Dubrovčanin, porijeklom Konavljanin – Antun Drobac. Drobac je rođen 13. lipnja 1810. godine u Dubrovniku, njegov otac se doselio iz Komaja. Osnovnu školu i gimnaziju Antun je završio u Dubrovniku, a studij farmacije na sveučilištu u Padovi. Nakon završenog studija Antun se vratio u Dubrovnik gdje je 1832. godine otvorio svoju ljekarnu. Drobac se maksimalno trudio da usavrši svoje znanje ljekarnika, pratio je tada svu dostupnu literaturu. Prva operacija koja se u dubrovačkoj bolnici izvela 14. travnja 1847. uz primjenu eter – anestezije, sredstva koje je spašavalo pacijenta od strašnih bolova prilikom operacije, izvedena je uz sudjelovanje Antuna koji je pripremio eter. Do pronalaska etera pacijenti su se podvrgavali operacijama s nelagodom, svjesni kakvi ih bolovi očekuju. Jedino sredstvo koje se koristilo kako bi donekle omamili pacijenta bio je alkohol, kojeg je često i kirurg koristio kako bi mogao podnijeti krikove bolesnika. Antun je bio svestrana osoba pa se između ostaloga bavio i dagerotipijom koja je jedna od prvih vrsta slika u povijesti fotografije pa postoji mišljenje kako je Drobac ‘prvi hrvatski fotograf uopće’ (vidi: N.Kapetanić, N.Vekarić Konavoski Rodovi a-g str.367). No, posebnu zaslugu Antun Drobac ima za osnivanje dubrovačkog prirodoslovnog muzeja. On je imao veliku kolekcionarsku sklonost te je kao mladić prikupljao različite biljke, a kasnije, kad je postao ljekarnik sakuplja školjke, kristale, rude, zmije, ptice i slično.
OSNIVAČ PRIRODOSLOVNOG MUZEJA
Kako je zbirka rasla, a prostor bio oskudan u Dropčevoj kući, on je uz podršku Trgovačke – obrtničke komore 1868. godine seli u samostan dominikanaca. Kasnije će prirodoslovni kabinet postati općinska ustanova, te se seli u općinu 1872. godine, a u njegovoj upravi Antun Drobac će biti doživotni predsjednik. Drobac je bio vrlo cijenjen i poštovan u Dubrovniku, te je bio imenovan i za člana dubrovačkog Općinskog vijeća. Nažalost, na privatnom polju proživljavao je osobnu tragediju, nekoliko mu je djece stradalo. Najstariji sin Rado, koji je studirao u Padovi, nesretno se utopio. Kasnije su mu umrle dvije kćeri, a i dva sina u ranoj dobi. Umiranja vlastite djece osobno su pogađale Drobca, on je svoju tugu – kao što ističe Bersa – ublažavao neprekidnim radom. Na kraju istaknimo kako je on bio uvaženi ljekarnik, poduzetni trgovac, zapaženi brodovlasnik, istaknuti općinski funkcionar, kolekcionar muzealac i politički aktivist (vidi: I. Perić, Dubrovačke teme XIX. st. Matica Hrvatska 1997.) Antun Drobac umro je 8. ožujka 1882. godine, u jednom članku pisalo je povodom njegove smrti : ‘… Vazda je bdio nad srećom svoje porodice i sjajem svoga grada’.