Profesorica u Osnovnoj školi Lapad i autorica Anela Barčić predstavila je svoju novu knjigu ‘Svijete, ime mi je Život’, drugu zbirku priča u svom književnom radu. Iza nje je već nekoliko objavljenih knjiga, a u ovoj zbirci donosi 51 kratku priču podijeljenu u 12 poglavlja, od kojih svako nosi naziv jednog osjećaja. U razgovoru za DuList govori o tome kako je nastala ideja za knjigu, koliko je u pričama osobnih iskustava, zašto je odabrala upravo 51 priču te kakvu poruku želi prenijeti čitateljima.
Ideja za knjigu, kaže, od početka je bila jasna.
-Nisam htjela napisati knjigu koju će čitatelj samo jednom uzeti u ruke, pročitati i zaboraviti trenutak nakon što je odloži nazad na policu. Htjela sam napisati zbirku priča s kojima se svatko od nas može poistovjetiti, priče koje su slične sa situacijama u kojima se svatko od nas barem jednom pronađe i emocijama koje svakodnevno osjećamo, ali o njima većinom puno ne razgovaramo. Knjiga je podijeljena u 12 poglavlja koji nose nazive po određenim osjećajima (krivnja, kajanje, nostalgija, nada, radost i sl.). Kao što sam rekla, sve ono što i sami u svojim životima osjećamo i što iz dana u dan prolazimo.
Govoreći o autobiografskim elementima, ističe kako svaki autor u svoje tekstove unese dio sebe, ali da joj ovoga puta to nije bio glavni cilj.
-Svaki autor u svojim djelima na ovaj ili onaj način ostavi dio sebe. Volim promatrati ljude, slušati njihove priče i iskustva te onda skupljati sve te komadiće u jedan mozaik. Tako da, knjiga svakako ima autobiografske elemente, ali u ovoj knjizi oni neće biti u prvom planu jer sam htjela knjigu u kojoj svatko može pronaći sebe, a ne autora.
Prvotna zamisao bila je da zbirka sadrži 50 priča, no na kraju ih je objavila 51.
-Prva ideja je bila da knjiga ima 50 priča, lijepi okrugli broj. I onda sam u zadnji trenutak odlučila dodati još jednu jer nisam željela savršen broj. To je i poruka cijele knjige, da život može savršeno biti nesavršen.
Poruka koju želi da čitatelji ponesu nakon čitanja, kaže, nalazi se na kraju svake priče.
-Upravo tu! Svaka priča završava citatom i poukom. Tako da i one priče koje nose teže emocije nisu tu jer želim rasplakati čitatelja, već želim da poruka koja dolazi na kraju odjekne jače od same priče. Naravno, nisu sve priče tužne i kako sam već rekla, sami nazivi poglavlja mogu odati kakva se tematika obrađuje u njima.
Na pitanje postoji li priča koja joj je posebno prirasla srcu, odgovara da je to jedna od priča u kojoj su djeca važni likovi.
-Da! Radim s djecom i posebno sam vezana za priče u kojima su djeca bitni likovi. Vašoj redakciji ću poslati jednu od najdražih priča jer da sad objašnjavam zašto ona, to bi bilo nemoguće. Tko pročita, shvatit će. Posvećena je žrtvama u Osnovnoj školi Prečko i Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar.
Svakodnevni život i ljudi koje susreće i dalje su joj glavni izvor inspiracije.
-Oni su mi glavna inspiracija za pisanje već godinama. Kako kažu u narodu, s razlogom imamo dva uha, dva oka i samo jedna usta. Ako dopusti, umjetniku sve oko njega može biti inspiracija.
Smatra kako kratke priče čitateljima nude više mogućnosti za poistovjećivanje nego roman, iako naglašava da to ovisi o samom čitatelju.
-Ovisi. Roman nudi jednu tematiku i samim time možda i manje šansi za poistovjećivanje. Priče su ipak nešto drugo. Sama njihova raznolikost pruža šansu čitatelju da u jednoj od njih nađe situaciju s kojom se i sam nekad susreo ili koju trenutno prolazi.
Nova zbirka, dodaje, razlikuje se od njezine prve zbirke Zašto ti pišem, ponajprije zbog vlastitog razvoja kroz godine.
-To su potpuno dva drugačija djela i naravno, kako što sam starija, to je i moj stil pisanja drugačiji, oblikovaniji i zreliji. Ne volim uspoređivati vlastite knjige, ali volim gledati kako se moja iskustva reflektiraju na papir koji je ispred mene.
Kad bi život trebala opisati jednom rečenicom, odgovor je već dugo isti.
-Savršeno nesavršen! To je rečenica koju sam toliko puta spomenula u knjizi i koja je mene pratila za vrijeme cijelog procesa pisanja koji je trajao preko dvije godine. Svi lovimo savršene okolnosti, savršene odnose te savršene poslove. I onda čekamo, čekamo i čekamo. Dok se okrenemo, pola života nam je već prošlo.
Na kraju objašnjava i kako je nastao naslov knjige.
-Često bih čula kad se nešto loše dogodi da netko stariji onako pesimistično kaže; A sve ti je to dio života! Što i nije daleko od istine, samo što mi ljudi zaboravljamo da su i one lijepe strane također dio njega. Kao što su slikaru za dobru sliku nužne kako tamnije, tako i svijetlije boje, isto je i s nama običnim ljudima. Potrebna nam je tama da bi spoznali svjetlo, potrebni su nam oni teži osjećaji da bi prepoznali veličinu onih koje smatramo veselijim i sretnim. Tako da je jedini smislen naziv bio Svijete, ime mi je Život.
