Anđeli su najčudesnija bića „Tog divnog Božjeg svijeta“, kako je jednu svoju knjigu naslovio fra Bože Vuleta.
Prozračno nježni. Eteričnog sjaja. Tajanstvene sveprisutnosti i neuništivosti. Letači stazama duhovnog, putokazima vjere. Pouzdani, neumorni pismonoše na stalnoj vezi Stvoritelja neba i zemlje sa svojom djecom – ljudima.
Bog nam je poklonio: Život, Svemir i Slobodu. Izuzetak su umjetnici, koji su dodatno obdareni talentom, genijem novog stvaranja. Je li slučajno ili suđeno, tek dogodi se da im šum anđeoskih krila uđe u note, smiješak dragog lika otisne u paleti, obris pokreta povede ruku kipara. Tako i tada nastaju utjelovljeni anđeli. Vjesnici od Boga koje možemo čuti, vidjeti, pomilovati. Postaju tema divljenja i prizor molitve.
Svaki anđeo, kao sve stvoreno, original je sam po sebi. Na svoj način sakuplja kapi u dolini suza i njima ukrašava vrhove trnove krune. Neki ponekad privuku pažnju ljudi. Cijelu će Knjigu trebati ispisati, pa tako ispričati kako se dogodilo da usred vrelog ljeta godine 2015-te maleni, od pozlaćene hrastovine anđeli s vrha oltara Marijine crkve u Lepoglavi polete nebu pod oblake i slete na daleke južne hridi Jadranskog mora. Valjat će zapisati i zapamtiti kako su se uvećali za nekoliko metara, osnažili tonama bronce, pa će zauvijek opstati u svim čudima žestoke prirode. Eno ih uglaviše se na glavicama Komarne i Brijeste, dva isturena rta hrvatskoga kopna, koja će narod, kad-tad, spojiti Pelješkim mostom…
…Sabiranje misli, stišavanje uzrujanosti, smirivanje tuge… Gdje pobjeći od strašnog susreta sa sotonskim zlom u već davno praznoj zatvorskoj ćeliji u koju su Tito i titini zatvorili i na smrt osudili dobrog čovjeka i velikog svećenika Alojzija Stepinca. Kroz godine i svjedočanstva spoznali smo tek da su razmjeri njegovog mučeništva zapravo neshvatljivi. Tisuću dana. Tisuću i osam stotina dana. Tisuću i osam stotina i još dana – sam iza brave. Neprijateljski ljudi. Otrov u hrani. Rešetke prema svemu, osim prema nebu. Stepinac je mogao svoju tešku sudbinu izbjeći samo da je poslušao Titov zahtjev i odvojio Hrvatsku crkvu od Vatikana. Možda su ljudsko tijelo i ljudska narav to i htjeli, ali vjera u srcu tog svetog čovjeka nije mogla, nije dala! Svaki dan: na montiranom političkom procesu, u lepoglavskom zatvoru i krašičkom pritvoru bio je po jedna stepenica prema tronu svetosti… Spokoj u tišini prazne bogomolje, kao ljekoviti oblog na bolnu ranu. U lepoglavsku crkvu posvećenu Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije ulazi se kroz dvoja vrata od teškog starog tamnog drveta. Ta tamnost nastavlja se kroz cijelo visoko, usko zdanje. Put kroz tragove mirisa tamjana, svijeća i stoljetnih molitvi vodi smjerno i ravno prema cilju: glavnom oltaru. Pavlini, najveći umjetnici među redovnicima, opravdali su Božji dar umjetničke genijalnosti tim veličanstvenim oltarom, od poda do stropa. A sunce od zore do sutona kroz bočne prozore miluje, divi se i raduje tom raskošnom baroku, kulturnom spomeniku nulte kategorije. Božanstvena jeka objave pobjede Svjetlosti!
Na sredini oltara, u svom medaljonu, Bogorodica i Isus, uokolo sveci, a na samom vrhu lik Boga sa rukom na kugli i Anđelima sa svake strane. Upravo su doletjeli i spremni su Mu nešto reći. Upravo će odletjeti s porukom na određenu adresu. Nije im daleko. Stepinčeva ćelija je s druge strane zida.
Tako samo naslagane stare cigle, žbuka i štukature dijele prekrasni umjetnički prizor u slavu Boga i vjere, a s druge strane strava pogane mržnje i bijedne izbe. U prastarom pavlinskom samostanom pretvorenom u zatvor komunisti, udbaši, jugonacionalisti u uze su bacili zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Svete stolice i čovjeka kojega je predsjednik američkih Židova Louis Breiner ovako opisao: „Iza njegove svetosti Pape Pia XII. nadbiskup Stepinac bio je najveći branitelj Židova u Europi“ i svih drugih, dakako.
Kako rekosmo davno je ćelija prazna. Hrvatski mučenik postao je hrvatski svetac. Anđeli su i dalje u crkvi na vrhu oltara s obje strane Boga, a kako je u svijetu anđela i umjetnika sve moguće evo ih istovremeno na obalama mosta koji će spojiti jedinu nepovezanu kopnenu granicu među svim državama svijeta. I gle čuda! Tek što su postavljeni – političari iz vlasti i oporbe krenuli su objavljivati i obećavati skori početak izgradnje Pelješkog mosta. Kažu imaju novaca i dobre volje.
Anđeli – čuvari Pelješkog mosta napravljeni su po ideji i inicijativi članova „Udruge Pelješki most“. Kroz dvije godine okupili su se vrijedni ljudi, domoljubi, vjernici i štovatelji anđela. Prava pobjednička ekipa. Prepreke su rasle, a mi ih sve odlučnije preskakali.
Evo djelomičnog popisa događaja, ljudi i najkraćeg opisa njihovog zalaganja. Pripremamo knjigu koju ćemo napisati zajedno, i promovirati na prvu godišnjicu postavljanja i blagoslova anđela: 11. srpnja 2016.godine u 10 sati.
1. U prvoj sagrađenoj katoličkoj crkvi u Rimu, na Lateranu, golemi zlatni mozaik svjedoči o nizu hrvatskih mučenika – svetaca iz najranijih vremena kršćanstva.
2. U Solinu, po dolasku u Domovinu, Hrvati su se zakleli Papi na vjernost i održali riječ do danas. Za to je mučenički život i smrt podnio i Alojzije Stepinac.
3. Prilikom snimanja emisije „Stepinac“ (za koju mi je Papa Benedikt XVI. poslao apostolski blagoslov i između ostalog napisao kako je Stepinac primjer koliko može biti duboka vjera u čovjeka i kako se istinski ljubi svoj narod) imala sam prilike čuti od kardinalovog nećaka, današnjeg biskupa varaždinskog msgr. Josipa Mrzljaka, mnoge pojedinosti i važne detalje osobe, ponašanja, vjere, snage Alojzija Stepinca. Biskup sa velikom pažnjom i odobravanje prati naše aktivnosti i toplo pozdravlja naš skori susret u Lepoglavi.
4. Župnik Marijine crkve u Lepoglavi posljednjih godina je mons. Andrija Kišiček. Prvi je saznao za našu ideju da „povećamo“ anđele i „odvedemo ih na daleki put“, Poticao je naša nastojanja, ali je u prvom redu pazio da se blago, koje mu je povjereno na čuvanje ne ošteti. Odlučno je zahtijevao da postavljanje skele, potrebne za snimanje anđela, izvedu majstori koji rade za Konzervatorski zavod.
5. Nekoliko sati od telefonskog poziva skelu su došli postaviti otac Stjepan i sin Anton Zorčec iz Čakovca, strpljivo pričekali da im se javi kada je mogu doći razmontirati i zahvalili na prilici da se priključe našem projektu.
6. Na skelu se popela mlada ekipa sa najsuvremenijom tehnologijom za snimanje, odnosno skeniranje anđela. Vlasnik tvrtke „Infodata“ Držislav Dlesk uveo nas je novi svijet tehnologije, tumačio i pokazao da je moguće sa cijelim danom snimanja i 600 „uboda“, dobiti trodimenzionalnu snimku, staviti je u kompjutor i pritiskom na tipke iz pokrajnje „čarobne kutije“ izlazi gotova umanjena kopija originalnog modela. Nedugo zatim stiglo nam je pismo Pape Franje i njegov blagoslov za Anđele čuvare Pelješkog mosta, pa smo u ljevaonici Ujević izlili minijature anđela u bronci. Postolje od trešnjevog drveta (omage Vukovaru i pjesmi Još i danas zamiriši trešnja) izradio je u jedno poslijepodne stolar Valent Bedenić iz Zeline, a iste je noći Milan Živković iz Samobora ispisao dvije gravure. Na jednoj: „Anđeo je najavio Hrvati će graditi most“, a na drugoj „Anđeo je najavio Papa će blagosloviti most“. Sin gospodina Živkovića je, usred noći, gravure donio na recepciju hotela Westin u Zagrebu, jer je to bilo najbliže mjesto s kojega su u ranu zoru kretali autobusi hodočasnika u Rim, a s njima i gospođa Rozalija Bartolić, udovica Domovinskog rata koja je na privatnoj audijenici osobno Papi predala poklon u ime Udruge Pelješki most, koje je i sama članica.
7. Glavna adresa cijele akcije je „Ljevaonica umjetnina Ujević“. Otac Damir i sin Nikica Ujević rado preuzimaju golemi zadatak, ali postavljaju uvjet „da postanu članovi Udruge Pelješki most“. Izabrali su kipare koji, po njihovu sudu, jedini mogu izraditi uvećane brončane anđele. Stjepan Divković (anđeo Duje) i Nikola Šimunić (anđeo Vlaho). Radili su više od sedam mjeseci. Žičani kostur, nabacivanje gline, modeliranje i stalno vlaženje. Predahnuli su tek kada su gotovi anđeli presvučeni gipsom. Zatim se veliki više metarski kipovi režu kako bi se komadi spustili u peći i na 1300ºC pretvorili u broncu. Slijedi spajanje, poliranje, ukrcaj i put prema jugu. Damir Ujević, koji nikomu nije želio prepustiti dragocjen teret javio se mobitelom: „Anđeli su ugledali more. Kažu da je prekrasno i da će ga zauvijek čuvati“. Nekoliko sati kasnije nova poruka: „Prošli smo granicu kod Neuma“. Odredište je kamenolom u Visoćanima na „probu“ spoja brončanih kipova sa višetonskim betonskim gromadama koji će biti njihova postolja. Sve mora „štimati“ po procjeni i statičkom nacrtu uglednog zagrebačkog arhitekta Bože Blaževića koji je elektronskim putem pratio svaki pokret i brzi savjetom rješavao nedoumice. Vlasnik kamenoloma Ivan Kralj velikodušno je i od srca poklonio oba postolja i kameno opločenje temeljnih betonskih podesta. Kamen se zove: Veselje! Ivica Vrlić vrsni kamenoklesar dobio je golemi zadatak, a malo vremena. Kamene gromade velike su – kolika je mjera, strojevi režu oblik, koji su zamislili kipari – po svom ritmu. Prekovremeni sati nisu bili teret nego spas.
Kamen je tvrd, a u njemu rupe za ankere koji će spojiti kipove, nosače i podlogu moraju biti precizno izbušene za što se posebno potrudio mladi stručnjak Cvito Matić koji samouvjereno vlada svojim zanatom i tvrdi da svojim dijamantnim alatima može u kamenu napraviti i rez i bušotinu koju poželi.
8. U međuvremenu iz Blata na Korčuli stiže nekoliko malih remek djela u istom kamenu isporučenom mjesecima ranije iz istog kamenoloma. Gospodin Neno Bosnić Zorica, iz poznate liječničke obitelji svoju ljubav prema kamenu i njegovom oblikovanju pretvorio je u važan dio svog života. Mjesecima je strpljivo i precizno klesao tekstove i to najtežom tehnikom izbočenih, isturenih slova jer tako treba maknuti višak kamena kao pozadinu, a slova se ističu. Okvir od pletera, kada je Neno u pitanju, razumljiv je sam po sebe.
Ispod anđela na Komarni, koja pripada splitskoj nadbiskupiji piše ime: „Anđeo Duje“, a na velikoj ploči poruka koju je Blaženi Stepinac posao iz zatvora: „Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu – onda ste najjači“.
Ispod anđela na Brijesti, koja pripada dubrovačkoj biskupiji, piše ime: „Anđeo Vlaho“, a na velikoj ploči poruka naše Udruge: „Anđeli su naše ruke, a most molitva da nam spase Domovinu“.
9. Naša najpoznatija građevinska tvrtka „Vijadukt“, zdušno je i radosno prionula graditi Pelješki most i do danas ne mogu objasniti, niti prežaliti naprasni raskid svih Ugovora. Dok čekaju novi početak zdušno pomažu Udruzi Pelješki most. Na samom terenu prokopali su prilazne staze, postavili betonske postamente i gromobrane. Inž. Milan Kralj, rukovoditelj operative i član nadzornog odbora Vijadukta u protekle dvije godine imao je stalne pozive od naše strane, nove upite i molbe i nikada se nije umorio. Naprotiv, misli da je zajednička borba za ideju nastavka izgradnje Pelješkog mosta izvrsna stvar i za tvrtku i za Domovinu, a to je ovom plemenitom Zagorcu oboje i te kako na srcu.
10. Zemlja na obje strane, gdje smo naumili postaviti Anđele, hvala Bogu, u privatnom je vlasništvu, jer od Vlade koja je iz najcrnjih pobuda zaustavila most, sigurno ne bi dobili odobrenje, naprotiv mogli bi očekivati probleme. Tih nekoliko kvadrata zemlje poklonili su nam vlasnici neobično velikih parcela i rekli da su ponosni i sretni što će anđeli sletjeti na njihov obiteljski posjed. Dragovoljac Domovinskog rata (od kojega je na Južnom bojištu bio hrabriji samo njegov pokojni sin) plemenitaš Duško Nonković poklonio nam je dio čestice na rtu Međed (Kč. 8114/4) i to potvrdio tristo godina starim obiteljskim grbom. Ugledni stanovnik Pelješca Jozo Perić, veliki zemljoposjednik poznat po tome što svoju zemlju ni po koju cijenu neće prodavati odobrio nam je poziciju na Brijesti (Kč. 1057/10).
11. Uređenje okolne makije preuzeli su na sebe (u slobodno vrijeme) djelatnici Šumarija iz Metkovića i Dubrovnika, a puno im je značio susret s profesoricom Ivnom Bućan, velikom ekologinjom i stvoriteljicom dva čudesna vrta, ponosa Dalmacije. Jedan je školski vrt u Kaštelima, a drugi je Biblijski vrt oko crkvice Gospe od Stomorije. Stručnjakinja koja živi sa biljem cijeli svoj privatni i profesionalni život u prvih je pola sata raspoznala više od dvadeset vrsta samoniklog bilja Komarne i Brijeste o čemu će napisati malu knjigu, a mi uvrstiti u veliku knjigu o našim Anđelima.
12. Pripreme za svečani doček Lepoglavskih anđela približile su se na nekoliko dana i čini se da je sve u redu. Anđeli i kamen su gotovi, a prijevoz do podnožja obavljen. I onda iskrsne najveća prepreka – nema dizalice koja se može s tolikim teretom uspeti po uskoj strmoj stazi i na skučenom prostoru na vrhu spojiti sve dijelove… Saznajemo da iz Zagreba prema Dubrovniku putuje Robert Sedlar iz tvrtke „Dalekovod“, zovemo ga na mobitel, sastajemo se kod Opuzena, obilazimo teren. Smrznemo se od izraza njegovog lica i ponovljenih problema, ali i razveselimo jer – ima Robi jedno rješenje. Postoji jedna vrsta dizalice i jedan dizaličar koji zajedno sve mogu. Kako su se oni našli drugo jutro na Komarni i par sati kasnije na Brijesti zapisat će u knjigu gospodin Sedlar i glavni „majstor“ Ivan Vertuš. Bilo je +40ºC na vrhovima kamenih brda. Postavili su anđele i otišli dalje sa smiješkom, kako smo ih dan ranije upoznali.
13. U knjizi će biti objavljeni tekstovi pjesme Ante Nadomira Tadić Šutre i nekoliko uglazbljenih pjesama za koje su se pobrinuli prof. Eva Kirchmayer Bilić i skladatelj Jure Berdija Bura. Pjesme o Anđelima i Pelješkom mostu snimio je tonac Gogo iz „Croatia Recordsa“, slučajno porijeklom iz Neretve.
14. Sastavnim dijelom grupe Anđeli smatramo sve ljude koji su svojim dolaskom uveličali svečanost na obalama budućeg mosta. Anđele su blagoslovili (i njima smo ih na čuvanje povjerili) župnici iz najbližih župa. Od strane Komarne to je župa Slivna Ravno i mladi župnik don Mario Mihanović. Sa strane Brijeste to je župa Putniković i župnik don Frano Markić koji je dobio nadimak, u crkvi i među vjernicima, po pozdravu koji uvijek upućuje: „Aleluja“. Od svih pozvanih političara došli su članovi HDZ-a predvođeni županima. Dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić, i uz njega čuveni dubrovački zbor „Libertas“, s našim najaktivnijim dubrovačkim članom Krunom Koromanom. Sa strane Komarne došao je Splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja i s njim izvrsna klapa „Pasika“ iz Poljičke republike. Prisutni su bili predstavnici postrojbi iz cijele Hrvatske koji su branili jug Domovine. Mnogi poznati i nepoznati ljudi. Bilo je vruće, bilo je svečano, bilo je nezaboravno. Samo nije bilo mosta.
15. Zato smo ga sagradili od ljudi i ljubavi. Nekadašnji Europski prvak u plivanju 50 m leđno, a sada glavni tajnik Plivačkog saveza Tomislav Karlo doveo je plivače koji su isplivali most dug 2 i pol kilometara – od Anđela do Anđela, od obale do obale. Da bi oni ušli u more, mladi stolar iz Metkovića Ante Šiljeg sagradio je, u samo nekoliko sati, most od drvenih dasaka, jer je stare odnijelo more, a neki kažu zla namjera. Posebnim brodom grupa ljudi otišla je do polovice trase. 100%-tni invalid Domovinskog rata Mario Filipi predao je roniocima iz Vignja, Solina i Zagreba, koji su skočili u more prevođenim Dariom Rosom iz Orebića, jedan poseban predmet – trag, koji smo ostavili za buduća pokoljenja. Potpredsjednik Udruge gosp. Dragutin Plahutar izradio je u svojoj firmi posebnu kutiju od visokokvalitetnog nehrđajućeg čelika koji može stoljećima odolijevati morskim čudima. Na poklopcu kutije piše slijedeći tekst: „Hrvatski narod gradi Pelješki most Domovini na čast i u korist čovječanstva“. Na sredini mosta 11. 7. 2015., Udruga Pelješki most
U kutiji se nalazi konjska potkova, kovana na starinski način, poklon za sreću uzgajivača konja Mirka Majseca iz Zagorja koji je po ocjeni međunarodnog žirija vlasnik najljepšeg konja na svijetu „Rička“. Ronioci su kutiju spuštali na 32 m dubine, a zatim je pustili da slobodno padne do dna koji je na tom mjestu duboko 67 metra. Kada su izronili u more je skočio Mario Filipi. Iako 100% invalid otplivao je do odredišta, gdje ga je dočekala supruga i pomogla mu navući proteze, jer se bez njih ne može kretati na suhom.
16. Za kraj želim istaknuti osobe koje su posebno važne za uspješno postavljanje Anđela. Prvi je gospodin Stipe Kapustić iz Metkovića, koji mi je cijelo vrijeme bio lijeva i desna ruka, pamet, logistika i snaga, a to je bilo potrebno, jer smo osim silno kompliciranog posla (složenog i za profesionalce, a svi mi samo smo dobronamjerni amateri), doživjeli i preživjeli pravu organiziranu diverziju iz lokalnog političkog miljea, okupljenog oko „poštene“ grupe Most. Druga osoba je izuzetno dragi i plemenit mladi čovjek rođen u dalekoj Australiji, uspješni nogometaš u Europi, zaljubljenik u svoju Domovinu Hrvatsku Josip Joe Šimunić. Pričala sam mu u vrijeme začetka ideje o postavljanju anđela i on je svojom velikodušnom gestom pokazao da je za most spreman. Svašta se dogodilo i njemu i mostu u međuvremenu, ali Joe se vraća u hrvatski sport, anđeli su na obalama mosta. Moglo bi biti da je jedno s drugim u vezi. Treća osoba je bračni par Ljerka i Luka Milas ne trebaju nikomu reći da su oni jedno, skladno ljubavno biće. Tri puta su pokušavali opstati u komunističkoj Hrvatskoj, ali nije išlo, i sada su zbog djece i unučadi na stalnoj adresi u Sjedinjenim američkim državama. Profesionalno su postigli maksimalni međunarodni uspjeh. Zahvalni su za dvije domovine: najveću – SAD i najljepšu – Hrvatska. Ali u srcu nisu u tuđini našli grančice za spokojno gnijezdo, jer je u Domovini ostalo duboko korijenje. Sa sjetom u očima i osmjehom na licu, šale se pa kažu: „Čardak ni na nebu ni na zemlji“. Milasovi su dio milijunske mase naših iseljenika (mnogi kažu da je točniji naziv prognanika), dijaspore (izvedenica koja podsjeća da su Hrvati naselili sve dijelove zemaljske kugle), dakle, naši u svijetu sa! pažnjom i simpatijama prate nastojanja male grupe ljudi da potaknu velike mase ljudi kako bi sagradili Pelješki most: Most hrvatskog naroda! Ali nikako da se sjete nagraditi silan trud kipara, ljevača i kamenoklesara koji su stvorili Anđele čuvare Pelješkog mosta. Nikako da dopre naša poruka da je ček važan zbog potpisa, podrške i pristanka na zajedničku akciju, a novac je – kao uostalom svemu važnomu u životu, tek usputna kategorija. A eto Milasovi, profesorica engleskog i njemačkog jezika i radiolog svjetskog ugleda i priznanja odlučili su biti konkretni. Prije povratka u Ameriku odvezli su se u lijepu ranu jesen u okolicu Zagreba, kada priroda poprima raskoš baroka kojim je ukrašena kultura sjeverozapadne Hrvatske. Na malom trgu ljupkog gradića pojeli su kremšnite i otišli u najstariju hrvatsku banku – Samoborsku banku uplatiti ček za graditelje Anđela „zbog svojih petoro unučadi“. Dakle, može se, sve će biti dobro…
Došla je jesen. Anđeli čuvari Pelješkog mosta prvi su puta vidjeli košare pune zrelog grožđa i more smireno poslije odlaska masovnog turizma. U Slavoniji slažu dunje na ormare. A mi se spremamo u varaždinski kraj, u Lepoglavu u posjet anđelima sa vrha oltara Marijine crkve. Tamo je velika svečanost. Godine 1415. prije točno 600-tina godina, zapisali su Pavlini da je druge nedjelje poslije blagdana Svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela, zagrebački biskup Eberhart Alben u čast Blažene Djevice Marije posvetio crkvu u Lepoglavi. U nedjelju 11. listopada 2015. slavi se poštovanja i pažnje vrijedan jubilej. Svečanu misu poldanicu u 11 sati predvodit će varaždinski biskup Josip Mrzljak, nećak kardinala Alojzija Stepinca. Posredstvom Anđela naš Svetac će ga na nebu slušati, a sve nas okupljene blagosloviti!
Branka Šeparović
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.