Dosta je važno za depresiju reći da mi, u hrvatskom jeziku, imamo problem, a taj problem se očituje u tome da ne razlikujemo loše raspoloženje kojeg nazivamo depresijom od kliničke depresije koja je ozbiljna bolest – rekao je poznati novinar i voditelj Aleksandar Stanković na dubrovačkom predstavljanju autorske knjige ‘Depra’. U knjizi je prvi put javno progovorio svojoj 14 godina dugoj borbi s depresijom, važnoj temi o kojoj se, kako navodi, još uvijek premalo govori. Ozbiljnim, ali intrigantnim tonom držao je pažnju brojne publike, a u prepunim Lazaretima tražila se stolica više.
– Kad je netko loše raspoložen i nazove sebe depresivnim, to je nešto prolazno, za razliku od kliničke depresije koja se ne manifestira samo lošim raspoloženjem, to je samo jedna manifestacija koja ima dvadesetak drugih simptoma. Dakle, to je veći problem. I čak u dobroj namjeri, oni što ne znaju ništa o depresiji će reći onima koji su depresivni, dati savjet da izađu u prirodu, trče, bave se sportom itd. Za ljude koji su klinički depresivni, to ne znači ništa. Dapače, ide im na živce. Ja, koji se rekreativno bavim sportom, u trenucima kad sam bio ozbiljno bolestan, nisam se mogao baviti time iako sam htio – objasnio je Stanković te više puta dodao kako nije liječnik već netko tko se trudi ovu temu približiti hrvatskom društvu. Zanimljivo je da je autor kombinirao prozu i poeziju kako bi dočarao publici što je depresija, ali ponajviše na primjeru vlastitog iskustva.
Početak bolesti
Prije 14 godina, 2010. godine, Aleksandar Stanković je dobio nagradu za novinara godine od Hrvatskog novinarskog društva, prisjetio se Stanković. Nakon uručenja nagrade cijelu noć nije spavao, a to mu se do tada nikada nije dogodilo. Ispričao je kako je u početku pomislio da se radilo o uzbuđenosti. Sljedeći dan je bio u redu, ali je rekao prijateljima što mu se dogodilo i oni su mu dali dobronamjeran savjet da popije čašu vina prije spavanja što mu je trebalo pomoći. On ih je poslušao sljedeću večer, ali unatoč tome, nije ponovno uspio cijelu noć zaspati. Nakon dvije neprespavane noći, sa suprugom je imao dogovoreni izlet u Opatiju na vikend gdje su poveli svoju šestomjesečnu bebu. Kad su došli u Opatiju, počeli su mu se naglo pojavljivati fizički simptomi od trešnje udova do tremora cijelog tijela da nije mogao zaspati. Nije spavao ni treću noć za redom, ispričao je publici.
– Mojim fizičkim simptomima su se relativno brzo pridružile crne misli. Ipak, nisam razmišljao konkretno o samoubojstvu, čak sam razmišljao o tome kako će mi biti bolje, ali mi nikako nije bilo bolje. Neki dani su bili čak i gori nego prethodni. Nisam imao koncentracije, sve me plašilo, strahovito sam bio osjetljiv, bebi od 6 mjeseci nisam mogao ništa pružiti. Došao sam u situaciji od koje sam bio euforičan zbog rođenja djeteta gdje sam mogao držati to dijete u ruci i rasplakati se iz čista mira do situacije gdje sam gledao to dijete i molio Boga da ne zaplače jer me to strahovito uznemiravalo. Nakon dva mjeseca sam stajao na balkonu i pomislio sam ako će moj život biti ovakav, možda bolje da ga ne bude – prisjetio se Stanković.
Radni dani s ‘Nedjeljom u 2’
Kad mu je bilo najteže, samo je svojoj producentici koja ga je dobro poznavala priznao da boluje od depresije. Kako dodaje, uredništvo ništa nije ni primijetilo kao ni gosti emisije ‘Nedjeljom u 2’.
– Mnogi me pitaju je li mi se tijekom emisije javljaju panični napadaji, to ne. To mi se nikad nije dogodilo. Adrenalin proradi i nekako se sredim u tom trenutku i što se toga tiče, u redu je – osvrnuo se Stanković.
– U ‘Nedjeljom u 2’ sam se prije izdavanja ‘Depre’ bavio tematikom depresije. Pozvao sam troje relativno mladih ljudi koji su pokušali počiniti samoubojstvo da opišu kako je to sve izgledalo. Svi smo bili zadovoljni kako je emisija prošla, ali život ide dalje i zaboraviš na određene emisije jer se teme stalno mijenjaju. Nakon dva mjeseca je stigao jedan e-mail muškarca koji je živio u Banja Luci. Napisao je da sam mu svojom emisijom spasio život. Imao je 27 godina kada je stajao na 9. katu zgrade i htio se ubiti. Spletom okolnosti je na Youtube-u došao do emisije o depresiji i shvatio je da se želi promijeniti te potražio liječničku pomoć. Nakon mjesec i pol dana je bio bolje – ispričao je Stanković. Kako je naveo, imao je 20 godina karijere iza sebe, ali do tada nije osjetio da je na taj način utjecao na nekoga. Muškarca je pronašao i napravili su reportažu za ‘Nedjeljom u 2’, a upravo ta emisija ga je potaknula na razmišljanje da napiše knjigu jer mu se, kako ističe, činilo da nekome konkretno može pomoći.
Dijagnoza
Nakon dva mjeseca borbe, Stanković je otišao kod liječnika te mu je ubrzo bio dijagnosticiran slučaj srednje teške kliničke depresije.
– Teška klinička depresija se dijagnosticira nakon što osoba ne može ustati iz kreveta, ni otvoriti kvaku od vrata jer nema snage za to i nije riječ o lijenosti ni umišljenosti nego se radi o bolesti koja to ne dozvoljava. ‘Malen je put između ovoga što ti osjećaš i ovog teškog slučaja. Zato ti ja predlažem da odmah kreneš na terapiju koja se sastoji od farmakoterapije i psihoterapije’ – prisjetio se tadašnjih riječi psihijatrice.
– Nakon dva i pol mjeseca mi je bilo bolje. Nikada mi depresija nije bila tako loše kao prvi put, ali se bolest zna vraćati. Nekako sam se naučio živjeti s njom. Prošle godine sam imao razdoblje od tri do četiri mjeseca kad mi nije bilo dobro, ali sam se nekako izvukao iz toga. Mogao sam raditi, ali nisam imao radosti u sebi. Zabrinuo sam se jer sam inače strastvena osoba u svom poslu. Ipak, radio sam na sebi i to je prošlo. Često me znaju pitati na ovakvim događajima jesam li dobro i kažem im da jesam, a i ako ne budem dobro, znam da će to proći. Zato sam i knjigu nazvao ‘Depra’ jer joj pomalo tepam kako smo se zbližili, nekad ona mene zagrli, nekad ja nju, ali nekako ide – rekao je Stanković.
– Nisam ležao na kauču kod psihoterapeuta kako mi je odmah bilo predloženo jer su meni relativno brzo pomogle tablete pa sam bio lijen. Pišući ovu knjigu sam sam sebi napravio neku vrstu psihoterapije. Jedan od mogućih razloga depresije je smrt mog oca kad sam imao 13 godina. Svima u obitelji je to naravno bio šok pa je mama legla i nije ustala 10 dana. Ja sam kao klinac to podnio tako da sam primao goste koji su dolazili dati saučešće i tako sam održavao nekakvo raspoloženje. Kao klinac sam navukao neku fasadu cinizma na sebe i odlučio sam se zaštititi od svih loših događaja tako da budem nepovjerljiv prema ljudima. To sam negdje do današnjeg dana kod sebe zadržao. Naravno, dijelio sam bliske stvari s bliskim osobama, ali sve druge sam držao na distanci. Što je značilo da sam sve stvari držao u sebi. Drugi razlog može biti rat. U njemu nisam sudjelovao u smislu da sam se borio niti je netko moj poginuo, ali svejedno ga smatram traumatičnim razdobljem. Treći razlog može biti moj novinarski posao. Godinama mi se znalo događati nakon nekih stresnih emisija da bih dolazio na obiteljski ručak kod mame i nisam mogao žlicu prinijeti ustima jer su mi se ruke tresle. Godinama sam stres koji sam doživljavao na poslu rješavao fizičkima aktivnostima. Pošao bih trčati pet kilometara i dosegnuo bih nivo endorfina i to mi je pomagalo otprilike deset godina. Međutim, onda se dogodilo najteže razdoblje i stvarno sam čekao da mi tablete pomognu – osvrnuo se Stanković.
Dodaje i kako je sam sebe optuživao da nije dobar otac u razdoblju kad mu je bilo najteže, a njegovo dijete je bilo uistinu mlado. Supruga Željka je, kako navodi, tu odigrala veliku ulogu kao velika podrška u borbi. Nakon saznanja o njegovoj bolesti i prijatelji su mu, kako ističe, postali još bliži.
– Kad nabrojim sve svoje razloge, možda moj život i nije tako težak. Pišem u ovoj knjizi o svojoj depresiji, ali moj život je puno ljepši u cijelosti. Ima ljudi koji imaju puno veće traume od mene, a nisu depresivni. Tako da ne mogu zaključivati da su mi sve te traume doprinijele bolesti, ali sva ta kombinacija je mogla doći do toga – rekao je Stanković.
Zašto je napisao ‘Depru’?
Stanković je izjavio kako ‘Depra’ nije knjiga samopomoći s deset savjeta kako poboljšati svoj život te nikome ne nameće odgovore već dijeli svoj primjer. Ispričao je kako ga je njegova psihijatrica upoznala s jednim neurokirurgom koji je dugo godina bolovao od depresije. On mu je priznao kako je 20 godina funkcionalna osoba pod depresijom kao neurokirurg kojeg smatraju uspješnim u svom poslu. Rekao mu je da se s tom bolesti može živjeti.
– Kad si u toj situaciji čini ti se da si na dnu bunara i ja nisam znao hoću li izaći iz tog bunara. Ne vidim da se igdje penjem, ne vidim nikakvo svijetlo. Taj neurokirurg kao da je bio nekakvo svijetlo i kao da mi je netko ruku spustio, baš sam se držao te ruke i kad mi je bilo jako loše, taj njegov primjer kad je rekao da će biti bolje, mi se uvijek vraćao. Nakon deset godina sam počeo razmišljati o tome da možda napišem nešto pa da ja budem podrška nekome kao meni taj neurokirurg – pojasnio je Stanković.
Drugi razlog da napiše knjigu jest želja da ljudima približi teme o mentalnom zdravlju i depresiji. Pogotovo da pomogne onima koji prolaze svoju borbu. Kako ističe, mentalne bolesti su i dalje pod stigmom, pogotovo u malim sredinama.
– Lako je u Zagrebu priznati da si bolestan, ali hajde probaj u nekom selu. Ako to u selu doznaju, onda će to biti ona osoba iz određene kuće, ali neće samo onaj koji je bolestan biti stigmatiziran nego cijela obitelj. Tako da je to puno teže u malim sredinama. I bilo mi je najvažnije da razgovaramo o tome jer znam da se neće preko noći promijeniti situacija, ali vidim da se malo više priča o toj temi. Čak u Saboru su počeli razmišljati o tome da se osnuje Liga borbe protiv depresije, neovisno o stranačkim afinitetima, udružili su se jedan HDZ-ovac i dvije političarke iz Možemo! – rekao je Stanković.
Reakcije javnosti
– Pišući ovu knjigu, znao sam da nemam puno toga izgubiti. Moja je supruga bila skeptična. U početku me podržavala, ali kad je vidjela da će to izaći vani i pročitala knjigu, rekla je da je fenomenalno napisana, ali nije bila sigurna je li željela da se neke privatne obiteljske stvari dijele s javnosti jer kasnije bi djeci netko nešto mogao dobaciti. Naravno da to treba uzeti u obzir, ali znao sam da imam dovoljan broj hejtera. Ali uglavnom reakcije na knjigu su pozitivne. Osim nekih javnih osoba koje su više uvjetovane time da im ja nisam drag pa ne znaju odvojiti mene od moje situacije – rekao je Stanković.
– Kad sam razmišljao o temi depresije, bojao sam se da to ne ispadne ‘trendy’ jer danas mnogo javnih osoba priznaju da su depresivne, ali riječ je o tome da se glas poznatih malo dalje čuje. Koristim činjenicu da sam relativno poznat pa mogu približiti tu temu javnosti – priznao je.
U razgovor se uključila i publika, a jedan sudionik je izjavio da već pet godina pati od depresije i da mu puno znači da netko javno o tome govori na ovim prostorima. Stanković mu je rekao da se drži, a za Dubrovnik je izjavio da ga uistinu voli posjetiti.
Foto: Grgo Jelavić / PIXSELL