Rad s pacijentima je meni kao liječniku osnovna zadaća. Ujedno sam sveučilišni profesor, predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC Rebro, potpredsjednik HAZU-a, ali uvijek ističem da je od svega moja najosnovnija zadaća liječenje bolesnika. I dok sam bio dekan Medicinskog fakulteta, nikad se nisam odrekao svakodnevnog rada s pacijentima. Medicina je doista jedan poziv i ja sam ga odabrao vrlo svjesno kad sam upisao studij medicine. Nisam to požalio – naglasio je u razgovoru za DuList poznati kardiolog, akademik Davor Miličić. Predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC Rebro i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva nedavno je boravio u Dubrovniku na znanstveno-stručnom skupu Hrvatskog kardiološkog društva.
Jednom prilikom je navedeno kako sa svojim pacijentima pomičete granice mogućeg. Što bi to značilo? Negdje u drugoj polovici 90-ih godina, kao mladi specijalist, počeo sam se baviti nečime čime se nitko nije želio baviti, a to je liječenje uznapredovalog zatajivanja srca. To su pacijenti koji imaju toliko loše srce da im klasična terapija više ne pomaže. Formirao sam danas poznati program transplantacije srca na KBC-u Zagreb koji je vrlo uspješan i koji djeluje kontinuirano kroz sve ove godine. Temeljem ovog transplantacijskog programa postali smo prepoznati i izvan granica Hrvatske. Imao sam čast u Europskom kardiološkom društvu voditi odbor za transplantaciju srca. Osim toga, 2008. godine osnovao sam Zakladu Hrvatska kuća srca koja je trebala omogućiti nabavu uređaja za mehaničku cirkulacijsku potporu kod ljudi s teškim zatajivanjem srca. To su takozvane srčane pumpe, odnosno crpke. Nakon što smo osnovali zakladu i nabavili prvu crpku te spasili jednog mladog pacijenta, nazvao me tadašnji ministar i rekao: ‘Od sada to mi financiramo’. Jer, zaista je riječ o nečemu što je vrlo vrijedno i važno, i što spašava ljudske živote. Tako da od 2008. godine na KBC-u Zagreb postoji kontinuirani program mehaničke cirkulacijske potpore. To je program koji je vrlo sofisticiran i koji zahtijeva veliku predanost tima, a ono što je moje najveće postignuće je što uz sebe imam sjajni tim ljudi. Odabrani su među najboljim studentima medicine i posvećeni su preko granice uobičajenog pa katkad i normalnog tom teškom poslu. Sve je to iznjedrilo rezultate koji su stručni, ali i znanstveni jer smo uključeni u mnoge međunarodne projekte od kojih neke i vodimo, dok smo u nekima aktivni istraživači. Surađujemo s brojnim centrima izvrsnosti u svijetu i Europi. Mogu reći da je dio kardiologije kojim se bavim na jednoj visokoj razini. Treba reći i kako je kardiologija u Hrvatskoj općenito na jednoj vrlo visokoj razini.
Upravo sam Vas htjela pitati na kakvoj je razini ova grana medicine, pogotovo po pitanju stručnog kadra.
Mislim da je kardiologija po rezultatima jedna od vodećih, a rekao bih i vodeća specijalnost u hrvatskoj medicini. Doista uspijevamo držati korak sa svim modernim postignućima kardiologije u svijetu. Volimo se hvaliti time da u posljednje vrijeme nema gotovo nijednog pacijenta koji se mora slati na liječenje u velike inozemne centre izvrsnosti kao što se to nekad činilo zbog kardioloških problema. Praktično cijelu kardiološku patologiju na razini Hrvatske rješavamo kompetentno, uspješno i samostalno, bez potrebe na slanje pacijenata u inozemstvo. To se uspostavilo višegodišnjim naporima naše kardiološke zajednice. Kad se sjetim 90-ih godina, razdoblja moje specijalizacije i doba kad sam bio mlađi specijalist, onda smo se svakodnevno suočavali s frustracijama jer mnogo toga što se radilo u inozemstvu i što je bilo novo u kardiologiji, nama nije bilo dostupno jer nije bilo novca. Mnogi od nas smo bili u dilemi – hoćemo li ostati u Hrvatskoj ili otići vani i graditi svoje karijere.
Sve više pacijenata nakon preboljenja COVID-a ima privremene ili trajne posljedice. Među ostalim su to i kardiovaskularne bolesti.
Da, to je točno. Postoje pacijenti koji su za vrijeme COVID-a ili u post-covid fazi oboljeli od infarkta miokarda. Do toga možda ne bi došlo da nisu imali koronavirus. Naime, infekcija koronavirusom je stanje koje potiče zgrušavanje krvi. Viđali smo pacijente koji bi dolazili s infarktom miokarda, koji nije bio klasičan infarkt, nastao na podlozi ateroskleroze koronarnih arterija, nego je nastao zato što se neki ugrušak odnekud otkinuo i došao u koronarnu arteriju. Pa smo imali začepljenje koronarnih arterija izazvano samo ugruškom, a ne podliježećom aterosklerozom. Bilo je naravno i kombinacije – oni koji imaju aterosklerozu pa onda zbog COVID-a uđu u stanje pojačane grušavosti krvi, lakše razviju akutni infarkt miokarda, nego oni koji nemaju koronavirus. Ako pacijent zakasni, i ne dođe u bolnicu na vrijeme radi intervencije, a ima začepljenu koronarnu arteriju, onda će dio miokarda odumrijeti. Suočit ćemo se možda s većim brojem pacijenata koji će imati postinfarktna oštećenja, a koja su veća, nego što bila da nije bilo COVID pandemije. Jer, COVID pandemija je usporavala njihov dolazak u bolnicu i njihov dolazak do intervencijskih sala. Imamo podatke da su se gubili ti dragocjeni sati kako bi se spasio miokard koji je bio ugrožen i koji je odumirao. Ako se to ne napravi u roku od prvih nekoliko sati, osoba će, ako preživi, izgubiti dio srčanog mišića i onda će on biti globalno oštećen i razvit će se sindrom kroničnog zatajivanja srca. Drugi scenarij kod COVID-a, koji može biti štetan za srce, jest samo oštećenje srčanog mišića virusom SARSCoV-2. Kao što mnogi drugi virusi mogu izazvati upalu srčanog mišića, tako to može i SARS-CoV-2. Ta upala može biti prolaznog karaktera. Pacijent je za vrijeme upale srčanog mišića (miokarditisa) možda dekompenziran, a možda i nije, možda ima nekakve bolove, ako je zahvaćeno osrčje – možda i nema. Ali, kod nekih se osoba upala nastavi i nakon što se prebrodi koronavirusna infekcija jer dođe do autoimunog reagiranja na tkivo mioakarda te onda imamo kroničnu upalu srčanog mišića koja rezultira razvojem kardiomiopatije i razvojem zatajivanja srca. To su dvije glavne opasnosti – jedna zbog toga što je veća sklonost koronarnim incidentima pa onda sekundarno strada miokard, a druga što virus može izravno oštetiti srčani mišić.
Možemo li reći kako su ljudi zbog COVID-a zanemarili druge bolesti pa tako i bolesti srca i krvnih žila?
Jesu, točno. Mi znamo da je za vrijeme pandemije COVID-a 19 bilo manje sistematskih pregleda i manje odlazaka na redovite kontrole kod različitih specijalista, a ljudi nisu dolazili jer su se bojali zaraze. Ili smo im se javljali iz bolnica: ‘Nemojte doći, opasno je, možete se zaraziti, bolujete od neke teške kronične bolesti. Pa ćemo se čuti telefonom’. Uveli smo takozvane telefonske vizite koje nikad nisu isto kao kad vidite bolesnika, i možete ga pregledati, i s njim razgovarati uživo. Sigurno su pacijenti bili zakinuti za onu razinu skrbi koju bi zavrijeđivali temeljem svojih bolesti. COVID će sigurno, osim ovih neposrednih šteta i smrtnosti koju je izazvao u Hrvatskoj i diljem svijeta, proizvesti, a to će se vidjeti u daljnjem tijeku vremena, i ove naknadne štete koje su neizravne, ali su posljedice tih posebnih okolnosti koje su nas našle u pandemiji i koje nisu dozvoljavale normalnu komunikaciju i redovito kontrole, praćenje i liječenje za različite kategorije bolesnika pa tako i kardiološke. To su zdravstvene štete koje su ozbiljne. Nema još nekih kompletnih statistika na razini Hrvatske i svijeta, ali one se izrađuju. Nismo se do kraja uvjerili koliko je pandemija ugrozila ljudskih života i koliko je narušila zdravlje ljudi, ali sve pretpostavke i preliminarni pokazatelji govore da to jest tako, i u znatnoj mjeri.
Je li u posljednje vrijeme došlo do povećanja oboljevanja od kardiovaskularnih bolesti?
Kardiovaskularne bolesti su ‘ubojica broj 1’ suvremenog čovjeka. Kad gledamo globalno, smrtnost od kardiovaskularnih bolesti čini 50 posto ukupne smrtnosti. U Hrvatskoj je to, srećom, nešto manje u posljednje vrijeme, nego što je bilo prije. Prema najnovijim podacima, imamo kardiovaskularnu smrtnost koja je 40 posto za 2021. godinu, što je 15 posto manje nego što je bilo prije 15-ak godina. Bolji smo od nekih zemalja, kao što su Mađarska, Češka pa i Njemačka, ali smo puno lošiji od zemalja kao što su Španjolska, Francuska, Velika Britanija i zemlje Skandinavije. Dakle, ona teza o mediteranskoj klimi ‘otpada’ jer su zemlje Skandinavije, koje su nekad imale najveću kardiovaskularnu smrtnost, danas među zemljama s najnižom kardiovaskularnom smrtnošću. Prema tome, možemo općenito reći da što je neko društvo razvijenije, u gospodarskom, ali i sveukupnom smislu, to je kardiovaskularna smrtnost manja. Ljudi vode više računa o svojem zdravlju, zdravije jedu, više se kreću, kontroliraju sve one rizične čimbenike te dolazi do pada razine smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Mi smo se u posljednjih 15 godina razvili, ali ne još onoliko koliko bismo htjeli. Zanimljiva je usporedba sa socio-ekonomskim razvojem neke zemlje i stupnjem procijepljenosti protiv COVID-a 19. U najrazvijenijim zemljama imate najmanju smrtnost i najveću procijepljenost od COVID-a 19. Mi smo tu loši – imamo relativno nisku procijepljenost i jedna smo od zemalja s najvećim smrtnim posljedicama pandemije. Cilj je spriječiti bolesti, odgoditi ih do duboke starosti i to se može današnjom medicinom. Mi u kardiologiji možemo danas dobro liječiti, zahvaljujući intervencijama, lijekovima i uređajima. Doista možemo spasiti brojne ljudske živote. No, naglasak treba biti na prevenciji. Ona je za kardiološke bolesti iznimno korisna i postoji niz dokaza u svijetu da se preventivnim ponašanjem može puno toga postići i da taj mortalitet od kardiovaskularnih bolesti može biti mnogo niži nego što je primjerice sada u Hrvatskoj. Još je mnogo mjesta za napredak po pitanju prevencije kardiovaskularnih bolesti u Hrvatskoj.
Kroz dva mandata, bili ste dekanom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Lani se nije popunila kvota, prvi put u posljednjih 20 godina. Kako to komentirate?
To što se nije popunila kvota je bilo loše interpretirano u medijima jer je izgledalo kao da je Medicinski fakultet u Zagrebu za to kriv. Upravo suprotno, fakultet treba biti ponosan jer ima visoke kriterije upisa na studij medicine. Mi smo jedini fakultet u Hrvatskoj koji ima prijemni ispit. Vratio sam ga kad sam postao dekan, zbog dojma i prigovora naših profesora na prvim godinama studija da smo počeli primati studente lošije kvalitete. Onda smo rekli: ‘Kao dio Sveučilišta imamo pravo aktivno sudjelovati u odabiru naših budućih studenta’. I onda smo uveli prijemni ispit. Na taj način smo omogućili bolju selekciju studenata. Prošle godine se nije popunilo tih 300 mjesta. To može značiti ili da su se javljali lošiji kandidati ili, ono čega se pribojavamo, da interes za medicinu opada zato što je to vrlo teška i odgovorna profesija. I nikad nećete dobiti satisfakciju u materijalnom smislu za silni trud koji ste uložili da biste se školovali. Dakle, materijalni povrat nije adekvatan količini uloženog truda i onda to nije dovoljna motivacija. Taj posao morate voljeti bezinteresno da biste mogli u njemu opstati i uživati. Ako u njemu ne uživate, onda ćete cijeli život biti nesretni. To je ono što očito određuje današnji trend opadanja interesa za medicinsku profesiju. Medicini trebaju osobe koje su visoko motivirane, koje vole taj posao i koji u taj posao idu bez velikih materijalnih i karijernih interesa. Karijera može i ne mora doći. Ključno je da budete dobar liječnik, koji ima znanje, koji je empatičan i dobro komunicira s ljudima. Ako ste to postigli, onda ste u svom poslu sretni.
Objavljeno u tiskanom izdanju 11. svibnja 2022.