Na današnji dan dubrovački javni prijevoznik Libertas napunio je 101 godunu. Stoga donosimo ovo prisjećanje na okolnosti koje su dovele do puštanja u pogon Dubrovačkog električnog tramvaja 22. prosinca 1910.
Poslije pada Dubrovačke Republike i ulaska Napoleonovih postrojbi u Grad, Dubrovnik je stagnirao sa svojim razvojem, ali Austro-Ugarska gradnjom uskotračne željezničke pruge Brod – Bosanski Brod – Doboj – Sarajevo – Dubrovnik – Zelenika daje novi poticaj za gospodarski razvitak ovog dijela Dalmacije. Upravo je gradnja te pruge ubrzala ostvarenje ideje o prometnom povezivanju Gruža i Pila, jer sve do pojave tramvaja ta su dva dijela grada bila prepuštena nesigurnom prijevozu uz pomoć kočija, a nešto kasnije i omnibusa koji su vukli konji.
U vrijeme nastajanja ideje o dubrovačkom tramvaju, Dubrovnik je bio u sastavu Austro-Ugarske države i imao je oko 12 000 stanovnika. U vrijeme uvođenja tramvaja Gruž je bio dubrovačka periferija, ali istodobno i luka koja je bila izvorište svih putovanja. Gruž je isto tako u tadašnjem Dubrovniku bio svojevrsna industrijska zona, ali i predio za njegovo moguće širenje. Kad se sve rečeno uzelo u obzir, tada je bilo razumljivo, logično, pa i gospodarski isplativo povezati ta dva gradska dijela.
Puštanjem u pogon elektrane, točnije termoelektrane u Dubrovniku 1. lipnja 1901. stvorene su i prve pretpostavke za funkcioniranje tramvaja. Potom je 1905. osnovan Odbor za gradnju električnog tramvaja, na čijem je čelu bio Luko Bona, jedna od najzaslužnijih osoba koje su pridonijele ostvarenju projekta uvođenja tramvaja u Dubrovniku. Ostali članovi Odbora bili su: Ivo Papi, dr. Miho Papi, dr. Artur Saraka, Mato Šarić, dr. Antun Pugliesi, dr. Mato Gracić, dr. Ivo Degiulli, Ernest Katić i Antun Milić.
Zatim je 1908. utemeljen novi Osnivački odbor d.d., kojem su se priključili svi predstavnici kapitala. Gradnja dubrovačkog tramvaja postignuće je iznimne gospodarske sloge, domoljublja i požrtvovnosti koji su u današnje vrijeme neshvatljivi. Realizacija takva projekta trebala je pokazati Beču kako je nekoć slavan i gospodarski moćan grad još pun potencijala da samostalno ostvari za to vrijeme uistinu tehnički zahtjevan gospodarski projekt. O tomu svjedoči i brzina postavljanja tračnica – kolosijek je postavljen u samo 48 radnih dana.
Izvedba električnog tramvaja pripala je tvrtki Fr. Križik iz Praga. Prvih pet dubrovačkih tramvaja, njihov kolni ormar i kolni slog, kupljeni su u tvornici Grazer Wagonen und Maschinenfabrik. Dubrovački tramvaj imao je 1910. pet motornih kola s brojevima 1, 2, 3, 4 i 5 te tri zatvorene prikolice, također kupljene u spomenutoj tvrtki u Grazu, a imale su registracijske brojeve 21, 22 i 23. Dubrovački električni tramvaj pušten je u pogon 22. prosinca 1910. te je prometovao sve do 1970. godine. Sedmog ožujka 1970. oko 9 sati dogodila se teška prometna nesreća na Pilama kada su tramvajska kola br. 5, koja su vozila na relaciji Pile – Lapad, iskočila iz tračnica i survala se u gradski park na Pilama. Jedna je osoba poginula, a više njih bilo je ranjeno.
Ubrzo potom, točnije 20. ožujka 1970. u 12 sati, na svim relacijama ukinut je promet dubrovačkog tramvaja. Dan kada je dubrovački tramvaj imao svoju posljednju vožnju mnogim će Dubrovčanima ostati u trajnom sjećanju. Nekoliko tisuća Dubrovčana došlo je na tu posljednju vožnju tramvajem te tako pokazalo emotivnu vezu s tim prometalom, koja i danas traje istim intenzitetom. U svakom slučaju, dubrovački tramvaj dio je kulturno-tehničke baštine cijele Hrvatske te je ujedno i jedini tramvaj koji je vozio u Dalmaciji. Danas je dubrovački tramvaj, zajedno s prikolicom, izložen u Tehničkom muzeju u Zagrebu.