Jesmo li se, iskreno sami sa sobom, upitali s kojim smo se osjećajem u ponedjeljak ujutro probudili mi u Dubrovniku? Jutro nakon što smo točno u ponoć ušli u EU; svečano, veselo i uz pjesmu širom Lijepe naše. Mi u Gradu uz Sevu i njeno „ojlala – ojla..“, a Zagreb je, valjda kako bi sličio nama u Gradu, dobio kruzer, kako naime šaljivo zovu novu zgradu pored Trga.
Kao i Pepeljuga svoju cipelu, tako smo i mi točno u ponoć izgubili svoju neovisnost. Tad je Lijepa naša, nakon puno muke i pritisaka, ulizivanja i poniznosti, postala dio EU, onog čemu je pripadala prije mnogih u njoj. EU je kao svoj dio dobila prirodnu i urbanu ljepotu, a mi? Ovdje na jugu, zapravo i ne graničimo s EU, ostali smo nepovezani, sami, daleki i od države kojoj pripadamo. Okruženi još južnije sa susjedima, do jučer komšijama, koji nam sad tepaju kako smo im dragi susjedi, jer im sad trebamo. Kojima više i ne pada na pamet prisjetit se, ni spomenut ono što su nam sve i ne tako davno učinili, opljačkali i spalili. Dakle, jesmo li nakon te noći mi u Gradu veseli il' tužni i poniženi?
Ulica zelja i kruha
E, prije nego napustimo Lučaricu, još jedna brzinsko skretanje do susjedne ulice, Između Polača. Propušteno – nadoknađeno! Dakle, u svom „Dubrovačkom spomenaru“ Vedran Benić, koji je inače do u detalj proučio povijest kinematografa u Gradu, piše kako je „Prvi dubrovački stalni kinematograf otvoren 18. srpnja 1908., baš u ulici Između Polača, zvao se „Admirinda“, bio je u kući gospara Jelića, gdje je prije tog bila trgovina Vlaha Svilocossia i kafana „Sokol“, a pokrenuo ga je gospar Ilija Nardelli. Eto, još jedan dio povijesti Grada iz te ulice. A detalje o tom prvom kinematografu čitajte u Vedranovoj sjajnoj knjizi koju zapravo svaka obitelj koja voli ovaj naš Grad treba imat' doma.
Iza i u polukrug, na lijevo ili sa zapadne strane il' s leđa i skoro pa naokolo crkve Svetog Vlaha, koju zapravo skoro i okružuje, još jedna je ulica čudna imena u Gradu – Zeljarica. Ako produžite iz Zuzorine preko Lučarice kroz nju iza Sv. Vlaha, eto vas Pred Dvorom s pogledom na spomenik Držićev. A ako na po puta skrene na lijevo, pored crkve ste na Luži, do Orlanda i na Stradunu. Sve do Velike trešnje 1667. upravo tu bila je placa Grada, tu se prodavalo zelje, voće, povrće. Nakon potresa, kada su porušene stambene zgrade u nizu od Lučarice prema Jezuitima, očišćen je taj veliki prostor i tu je učinjena nova placa, ova koju koristimo i danas, Đivova poljana. Naziv Zeljarica zadržan joj je kroz stoljeća, jer po tradiciji do koje se u Gradu drži, upravo na tom mjestu, iza crkve, nekad davno smjelo se prodavati zelje i kruh. Zeljarice, tako su se zvale, bile su ponajviše Župke, žene iz Župe dubrovačke, koje bi dolazile u Grad pješice s košicima na glavi, ili bi im zelje i ostale namirnice nosili tovari. I Župke i njihovi tovari čekali bi da se točno u pet ura izjutra, kad bi ih otkucali Maro i Baro sa Zvonika, otvore vrata Grada i tek tad bi sa zeljem pošle do place.
Gospar Tonći Krasovac
I danas, i svih ovih godina i stoljeća, kao i Lučarica, tako i ova mala prolazna ulica Zeljarica, prometna je i puna čeljadi u svakom trenu. I ne tako davno, bila je puna raznih butiga. Njeno središte svakako je palača Bona, zapadno i na korak, pored Sv. Vlaha. Gospođa Nada Skatolini u svojim sjajnim „Pripovijestima o Gradu“ spominje se kako je tu na početku bila kafana Maća Obada. Spominje se i one druge strane ulice Zeljarice, iza Sv. Vlaha, gdje su bile dvije „kafanice“, prva od Srezovića a druga od Mare Medo, a sve bi se otvarale „izvan zora radi Župki“, koje bi tu uz kavu obavile pripreme za podaju zelja na Placi. Na samom kraju zeljarice prema Dvoru bila je Dubrovačka hrvatska tiskara. S te strane bio je ulaz u tu zgradu, a pogled na Placu. Tu je doma ulazio glumac Niko Kovač, ali i Milan Ćeović dok su tu živjeli. U ovo naše novije doba, tu je dugo bila butiga Vrtlara.
Ipak, Zeljaricu ponajviše pamtimo po jednoj butigi i velikom gosparu koji je tu radio. Tu je bila radnja znanog orlođista, urara gospara Antuna Tonćija Krasovca. Godinama je brinuo i o Zvoniku, pa su ga doma zvali „Papin zvonik“. Naime, njegov nono je brigu o njemu preuzeo 1890., od tadašnjih gradskih vlasti, kad se Zvonik zvao – Dobnik! U Arhivi postoji dokument o tom preuzimanju brige. Od nona brigu o otkucavanju ura na Zvoniku preuzeo je otac gospara Antuna, a on davne 1952. Svaki drugi dan penjao se gore, kontrolirao sat, navijao mehanizam, koji baš i nije lagan, jer utezi su teški preko 200 kilograma, a treba ih podići nekoliko puta pri navijanju. Sve je to trebalo podmazivati, čuvati, održati. Obaveza je bila tolika, da gospar Tonći ni dana nije mogao van Grada, a uz to, brinuo je i o satu na crkvi Svetog križa u Gružu. Veliki lik Grada, otac velike obitelji s puno drage i znane djece, kojima je u agresiji komšija na Grad 1991. izgorjela kuća u ulici Od puča.
Preša…
Preša, preša… Stalno neka preša. Veliki lik grada Ivo Papagalo Labaš govorio je kako ima i 11. Božja zapovijed koja kaže; Vrag odnio prešu! Pa u toj preši dogodi se i greška, nadam se za oprost, te u prošlim „Ulicama…“ ispod fotke Ferda Grazia napišem kako je s njim sestra mu Marija, a uz njega je zapravo njegova prelijepa supruga Ileana.