Simbolično i emotivno bilo je nedjeljno povezivanje krajnjeg juga s ostatkom Hrvatske. Mostom od plovila spojeno je kopno između Komarne i Brijeste. Bila je to hvalevrijedna inicijativa.
Danas su svi, i lijevi i desni, za gradnju Pelješkog mosta. Nekako ih je milina slušati. I one koji su spiskali solde od mosta (hadezeovce) i one koji su do jučer bili njegovi najveći rušitelji (kukurikavce). Ma Most danas nije uopće sporan. Nije to nikakvo političko pitanje (?), samo eto fali par milijardi kuna da se započeta gradnja i završi. Vladajući su krenuli u euro-lobiranja. Pusićka nas izvještava kako je Bruxelles zainteresiran Hrvatsku financirati s 200 tisuća eura za izradu predstudije isplativosti izgradnje. Milanoviću gradnja mosta nije sporna, a Vlahušić lajka po fejzbuku članke na tu temu. Idila, koja je malo prekasno stigla. Stoga su i brodice promašile tajming za spajanje kopna s kopnom.
Hrvatima se nažalost lampica prečesto pali sa zakašnjenjem. Čini se da je oduvijek tako. U Saboru je zakazano podizanje ručica (ilitiga glasovanje) za ratifikaciju sporazuma s Bosnom i Hercegovinom. I tog dana Hrvatska bi mogla ostati bez Velikog i Malog škoja u Malostonskom zaljevu, te vrha poluotoka Kleka.
Hipotetski gledano, ukoliko vladajući budu tog dana na broju Hrvatska ostaje bez dijela teritorija. Kažu nije potreban konsenzus svih stranaka ili barem dvotrećinska većina saborskih zastupnika. Odreći će se svog teritorija. Hrvatske zemlje. Ona 'dva kamena' po Milanoviću. I nikome ništa. Sve to u ime neke visoke politike koja se poput trakavice razvlači još od '99. A sve kako bi se ulizali Europi i prikazali se dobrim guzičarima koji doprinose razvoju dobrosusjedskih odnosa. Ma je li!
Problem razgraničenja aktualizirali su predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović kada su u Sarajevu krajem lipnja 1999. godine potpisali sporazum prema kojem bi dva otočića i ponta Kleka pripali BiH. To je odmah izazvalo burnu reakciju šire javnosti, posebice Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije kojoj je tada na čelu bio SDP i župan, pokojni Ivan Šprlje. Ratifikacija nije stigla do Sabora ni za vrijeme SDP-a i premijera Ivice Račana. I sljedeći premijer Ivo Sanader, nakon što je sagledao sve argumente, izmigoljio se i odustao od verifikacije toga za Hrvatsku nepovoljnog sporazuma. Ima nešto jako zanimljivo, a pametnome narodu bi trbalo biti i dovoljno: problema oko sporne granice do 1991. godine nije bilo!
A danas? Odlučilo se trgovati, bez prihvaćanja dokazanih povjesnih činjenica. Zapravo, što bi našem državom vrhu itko solio pamet, kad oni imaju 'svetu misiju' iliti međunarodnu zadaću.
I dok političari svrdlaju po svome, ne obraćajući pažnju na struku i znanstvenike koji užurbano rade, objavljuju knjige i donose nesporne činjenice, narod i dalje šuti, ko da nije naš poso. Ma ne, ne događa se to nama. Uostalom, i premijer Milanović je rekao da su to tek 'dva kamena'… Ako ih BiH dobije, dobili su pored teritorijalnog mora i mogućnost gradnje pomorske luke…
Lampica bi se mogla upaliti dvadesetog, ali tad će biti kasno… prekasno, jer nitko više neće moći zaustaviti nastavak sjeckanja i komadanja Hrvatske.
Adio Vam
P.S.
Viroze i dalje haraju Gradom. Jedne vezuje uz krevet i jaku glavobolju, druge pak prikuju uz zahodsku školjku. Srećom kratko traju. Nadam se samo da će naša saborska zastupnica T.Š.B. 'skupiti' koju virozicu na dan glasovanja. Znam, znam, ovo zvuči užasno zločesto. Želim joj jednu jednodnevnu. Tek toliko da ne bude kvoruma …