Azerbajdžan ili ljepota putovanja zimi iz Dubrovnika. No, početak putovanja obilježilo je otkazivanje leta. Naime, došli smo na večernji let za Istanbul i – poljubili smo šalter. Let je bio prebačen za Podgoricu, a to je značilo dodatnih panoramskih četiri sata i više do podgoričkog aerodroma.
Piše / Foto: Ivan Vuković Vuka
Let za Istanbul pa za Baku, i dolazak u Baku u zoru. Prva stvar koju sam vidio u Bakuu bio je krevet. Inače, prvi put boravim u Azerbajdžanu, a riječ je o 125 državi svijeta koju sam dosad posjetio. Ovoga puta sam imao posebno društvo – mamu Milijanu i rodicu Doris. Mami je ovo bilo prvo putovanje od početka pandemije i prvo nakon smrti tate. Cijelo vrijeme smo mislili kako će se pojaviti s knjigom o Azerbajdžanu i dati nam koju lekciju. Mislim da je ponosan na nas. Ovo smo putovanje posvetili njemu.
Prvi put sam boravio u Azerbajdžanu, a riječ je o 125. državi svijeta koju sam dosad posjetio
Moje dvije gospođe
Nakon cijelog ‘veselja’ oko leta, dokopali smo se krajnje destinacije. Po dolasku nas je iznenadilo nepoznavanje engleskog jezika, i to onog osnovnog. Ali – još uvijek cappuccino svi razumiju (smijeh). A to mi je trebalo nakon dana i noći puta. Moje dvije gospođe sam nakon odmora odveo u stari dio grada koji je pod UNESCO-ovom zaštitom. Nakon što su pronašle vino, u većinski muslimanskoj zemlji, planovi za daljni razgled pali su u vodu (smijeh). Azerbajdžanci ili skraćeno Azeri imaju vrhunsko crveno vino.
More ili nije?
Povijesno središte glavnog grada Bakua, koji broji 4 milijuna stanovnika, lokalci zovu Icherisheher. Stranci to jednostavno nazivaju stari grad. Njihov mi jezik zvuči izrazito težak, ima nekih primjesa turskog u istom, ali baš ništa ne razumijem. Gospođa mama zna ruski jezik pa nas to izvlači ako razgovaramo s generacijom Azera iz vremena SSSR-a. Inače, stalno smo u depresiji. Gadno zvuči, ali Kaspijsko jezero kojeg nazivaju i more, geografska je depresija na oko -28 metara ispod razine mora. I da, jezero je slano. Onda je ustvari more? Ili nije? Četiri je puta površinom veće od Jadranskog mora. Jedino je naš pogled na Jadran bolji jer je pogled na Kaspijsko more malo zaklonjen naftnim bušotinama i platforama. Riječ je o zemlji koja je bogata prirodnim resursima. Nakon prvog dana, vidno umorni tonemo u san.
Uz čaj – marmelada
Hrana je, kao i uvijek, neizostavni dio svakog putopisa. Tradicionalno azersko jelo je ‘shah plov’. Nisam znao što me čeka i onda je došlo jelo koje me više podsjeća na dezert, a ne na glavno jelo – sve dok ga konobar nije počeo rezati kao tortu. Unutra se nalazi riža s kurkumom, datulje, grožđice, piletina i marelice. U većini slučajeva prave jela u kebab stilu zbog velikog utjecaja Turske.
Azeri prave i odličnu kavu, ali naručio sam ipak čaj. Uz čaj su mi servirali marmeladu te imaju običaj pojesti ju iza čaja, bez kruha ili ubaciti u čaj. Platio sam sve njihovom valutom koja se zove Manat. Za jedan Euro dobijete 2 Manata. Novčanice čak i nalikuju na euro. Datum osmi ožujka, kada se slavi Dan žena u Bakuu je pravi doživljaj. Ekstremna gužva, žene s ružama i malo poznavanja ruskog, može vas dovesti daleko, kao na primjer do stola u restoranu, i to preko reda.
Mama je plakala od sreće
Azerbajdžan zovu zemljom vatre, i svugdje gdje dođete sve je u znaku vatre. Tako je to kad sjedite na plinu i nafti. Inače riječ Azerbajdžan znači ‘zaštitnik vatre’. Čak smo i jedno jutro doživjeli požar. Sve je, na sreću, završilo dobro. Naime, bio se zapalio gornji kat hotela. Imalo smo rano ‘emergency’ buđenje. Tog istog dana smo se uputili u povijesno poznati grad koji je bio važan na Putu svile. Riječ je o gradu Sheki, udaljenom 300 kilometara od glavnog grada Bakua, u južnom dijelu gorja Kavkaz. Nažalost, Kavkaz se tog dana nije vidio zbog magle i nisam ga mogao fotografirati. Mama je plakala od sreće, priznavši da se nikad nije nadala da će vidjeti Put svile. Treba istaknuti da se Sheki nalazi u blizini granice Rusije i Gruzije.
Dominantno vozilo u gradu je Lada, a dosta ljudi je na konjima. Sve je bilo okićeno za ‘Novruz’ – proslavu dolaska proljeća. Nije im baš neko proljeće na 2 Celzijeva stupnja (smijeh). Grad Sheki je poznat i po odmaralištima na Putu svile, takozvanim ‘hanovima’. Tamo smo naišli i na kavkasko-albansku crkvu koja nema veze s Albancima s Balkana. Inače, na dosta mjesta se prodaju ručni radovi od gline pa tako nisam izostavio posjetiti i neke radionice.
Kao na ekskurziji
Za doviđenja od Azerbajdžana, zadnju večer smo ispijali njihovo najpoznatije i vrhunsko vino marke Meyseri. Mama i rodica su se osjećale kao na ekskurziji. Bilo im je ludo i nezaobravno. Svidio im se način na koji putujem, bez upadanja u turističke ‘zamke’. Iskustvo čini čuda, a one su sve pratile i uživale. Eto, Azerbajdžan ima sve adute da ga posjetite.