Nekadašnji ravnatelj Kazališta Marina Držića Petar Mišo Mihočević odmetnuo se u politiku.
Nedavno se priključio udruzi Dubrovnik Regija koja bi uskoro trebala biti registrirana kao politička stranka. Mihočević ne krije svoje ambicije kandidirati se za gradonačelnika, što je ponovio i u razgovoru za SEEbiz.
Na politički ga je angažman prisilila žalosna situacija u kojoj se nalazi Dubrovnik, izjavio je, te nije više mogao pasivno promatrati to što se Dubrovniku i Hrvatskoj događa.
Na pitanje hoće li udruga prerasti u stranku i izaći na lokalne izbore odgovorio je:
– U postupku je registracija stranke Dubrovnik Regija. Na izbore ćemo svakako izaći. Da imamo šanse govori i nedavna anketa po kojoj smo uz neprolazne SDP i HDZ jedini koji prelazimo prag od 5 %, mada postojimo tek pola godine, i nismo čak niti stranka. Mi ne govorimo o dnevnicama, nego o svakodnevnim problemima običnih ljudi kakvi smo i sami.
Imate li gradonačelničkih ambicija, pitanje je SEEbiza na koje je Mihočević odgovorio:
– Prije bi se radilo o osjećaju dovoljne dobne zrelosti, iskustva i pokazanih rezultata u kulturi i turizmu od kojih Dubrovnik živi. Ideja nije moja, nego raznih prijatelja, uglavnom Dubrovčana. Ne vjerujem da bih se toga sam sjetio.
Našlo se tu i pitanje o gradonačelniku Andru Vlahušiću i ocjeni njegovog rada:
– Ovdje bi se trebalo dobro koncentrirati da bi se pronašla ikakva strategija, taktika ili plan. Objavljivano je toliko planova i poteza koji su prije ili kasnije demantirani. Slika je, dakle, vrlo kaotična. No, ako je vizija Dubrovnika – jer to je ono što konkretno vidimo – maškarata zatrpana kineskom odjećom na čavlima zabijenim u zidove, autohtone (sic!) torbe od pruća pod arkadom Palače Sponza, stolovi, stolovi, stolovi, stolovi… između kojih pokušava proći nekoliko tisuća ljudi u isto vrijeme, ako se ukine više nego pitoreskna ‘straža’ s pojašnjenjem da nikada nije postojala (Sic! Sic! Sic!), ako se amaterskim kulturnim udrugama šok terapijama prijeti trenutnim prestankom rada zbog obnove Lazareta, ako… očito je da ne postoji osnovna svijest o bazičnom, osnovnom, o tome što Dubrovnik JEST da bi bio, ili obratno. U toj kakofoniji utopi se svaki eventualni dobar potez kakvih je možda i bilo, kao što se izgubila neka fokalna točka u kojoj se treba zbrajati svaka cjelina. Manje apstraktno – pred tjedan dana moji prijatelji iz Engleske morali su zamoliti konobare da maknu jedan stol da mogu ući u apartman koji su iznajmili. Saepe saevi…
Cijeli razgovor potražite ovdje.