Petar Ipšić napisao je nekidan vrlo dobar tekst uz kojeg sam čitajući klimao glavom jer sam potpuno istu stvar pomislio gledajući istu tu ljestvicu (Beatport Top 100) prije koji tjedan, ali sam onda shvatio da se zapravo s Petrom ipak ne slažem. Sve što je Petar napisao je točno, ali svejedno nije u pravu. Evo i zašto – zapisao je dubrovački odvjetnik Vlaho Hrdalo kroz zanimljiiv osvrt referirajući se na kolumnu našeg kolumnista Petra Ipšića u sklopu rubrike DuLista ‘Slušni aparat’. Radi se o kolumni ‘Drop Piera Pirupe’, koju možete pročitati ovdje.
Petre, što kažeš na ovo? Donosimo cijeli osvrt:
Prvo ono što je točno u Petrovoj kolumni – Beatportovom ljestvicom uistinu vladaju lijevom nogom odrađeni remixevi hitova iz vjerojatno najplodnijeg house desetljeća ikad, razdoblja od 2000. do. 2010. godine. Pa sam tako i ja vjerojatno izgledao kao Robin Williams u poznatom memeu ‘What year is it?’ dok sam na vrhu Beatport Top 100 liste u ljeto 2022. godine gledao Sinclarov „World Hold On“ i Runeovu „Calabria“ koje u stopu prate „Same Man“ Till Westa i „Satisfaction“ Benny Benassija.
Jednako tako je točna Ipšićeva konstatacija koja zahtijeva citat – „bezidejnost u odabiru i korištenju fragmenata tuđih pjesama nikad nije bila na ovako niskoj razini“. Treba međutim paziti da se ne zapadne u zabludu koja dolazi s godinama, a kojoj sam i sam izrazito podložan; znanstveno je dokazano da ljudi nakon 33. godine života prestanu otkrivati novu glazbu i polako kreću s ponavljanjem krilatice ‘prije je bilo bolje’ uvjereni da je najbolja glazba nastajala baš u vrijeme kad su oni bili mladi i izlazili više puta tjedno.
Ono gdje mislim da je Petar pogriješio je odabir izvora.
Uzeti Beatport Top 100 kao vjeran presjek stanja u elektroničkoj glazbi po mom je sudu bio kriva početna točka. Prvotno valja istaknuti da se Beatportova Top 100 ljestvica formira po prodaji pjesama, ali samo na Beatportu, ne općenito u svijetu. Beatport kaže da vrijedi ono što se na Beatportu dobro prodaje. I to je razlog zašto uvijek vidite istih 5 autora među kojima je i udav Fisher koji čak nije ni autor jer mu pjesme ghost producira Chris Lake. Jednako kao što na radio postajama slušate uvijek istih 5 pjesama (vidjeti: payola). Druga važna okolnost je da Beatport u svoju ponudu gotovo uopće ne uvrštava producente iz vrlo popularnog podžanra, lo-fi house (Ross From Friends, DJ Seinfeld, Coeo…) pa shodno tome nema šanse da neka od njihovih stvari završi na ljestvici. O zastupljenosti nišnih labela kao Lobster Theremin ne treba ni govoriti.
Beatport ne održava (ili barem ne čini dostupnom) povijest svoje Top 100 ljestvice, ali se istu može pogledati korištenjem internetskog arhiva Wayback Machine. Pa tako u srpnju 2011. Beatport kao najboljih 100 pjesama donosi stvari kojih se više nitko niti ne sjeća (u prvih 10 mjesta su Jon Rundell – Knick Knack, Deetron – Starblazer, Mord Fustang – Magic Trooper…). A 2011. je godina kad je objavljen možda najveći hit 21. stoljeća, Avicii – Levels kojeg na tadašnjoj Beatportovoj ljestvici uopće nema.
Stoga je, ako ste već odrastali s house glazbom početkom stoljeća kao što sam ja, a čini se i Petar, puno bolje za izvor uzeti njegovog imenjaka Pete Tonga koji ne posustaje iako je već u sedmom desetljeću života. Njegove radijske emisije donose puno kvalitetniji pregled stanja u house glazbi i što je najvažnije, izbor je curated, a ne rezultat puke statistike prodaje. Pete Tong svaki mjesec ima epizodu koja najavljuje što će tog mjeseca tek biti objavljeno ili je netom objavljeno. Da bi to znao, potrebno je da mu producenti samoinicijativno dostavljaju svoje tek dovršene uratke (tako se među singleovima koje je Tong istaknuo u lipnju našao i LF System – Afraid To Feel kojeg i Petar Ipšić u svom tekstu ističe kao pozitivan primjer). Signal prema vama kao slušatelju dakle dolazi od doajena elektroničke glazbe kao što je Pete Tong, a ne od slučajnog probira kupaca na Beatportu.
Evo stoga mojeg izbora top 5 prema pregledu Pete Tonga za lipanj i srpanj uz napomenu da nijedna od tih pjesama nije našla put do Beatport Top 100 ljestvice: