Koliko su sretni oni koji u Dubrovniku ili okolici imaju riješeno stambeno pitanje znaju najbolje oni koji ga nemaju. Situacija je iz godine u godinu za podstanare sve nepovoljnija. Razlozi su općepoznati: ljudi radije izdavaju turistima jer je veća zarada, sve je više radnika iz inozemstva koje iznajmljivači radije primaju. Logično jer se naplaćuje po osobi, a radnici nisu zahtjevni pa se i manji prostori natrpaju većim brojem kreveta, trošak podmiruju poslodavci i zarada je veća. Stavili smo se u poziciju osobe koja traži stan, pregledali sve raspoložive oglase, neke čak i nazvali i zaključak je sljedeći… Naći pristojan stan u Dubrovniku po prihvatljivoj cijeni ravno je dobitku na lutriji. Jer ako je prosječna plaća oko 1000 eura, onda 350 ili 400 eura po osobi ne možemo nikako nazvati prihvatljivim. A tako stvari stoje. Među ono malo oglasa što smo našli najpovoljniji je studio apartman na Kantafigu. Cijena je 300 eura plus režije. I čak mogu dvije osobe živjeti, što znači da po glavi plaćaju nešto više od 150 eura i to je zaista izvrsna prilika. Kako izgleda – e to ne znamo jer uz oglas nisu objavljene fotografije. Druga garsonijera koja se iznajmljuje u Gružu i ima 30 metara kvadratnih izdaje se za 650 eura. Garsonijeru za jednu osobu u Župi dubrovačkoj gazda cijeni 350 eura, plus struja i voda. Za 34 metra kvadratna na Grudi također ćete morati izdvojiti 320 eura plus režije. I to vam je to od garsonijera što smo našli, a da je izražena cijena u oglasu. Iako oglasa generalno ima jako malo. Toliko malo da je jedan član Facebook grupe ‘Iznajmljivanje stanova Dubrovnik’ komentirao: ‘Ova grupa bi trebala promijeniti ime u ‘Tražim’!’. Na Njuškalu je primjerice aktivno samo pet oglasa, a u tri Facebook grupe koliko ih je aktivno i služe izdavanju, odnosno nalaženju stana za najam, većina članova traži. Omjer potražnje i ponude ide uvelike u korist ponude koje je tako malo da je logično da se najmodavci mogu razmetati cijenama. Kako naći stan za 300 eura, i to ne jedan nego dva – možda bismo mogli pitati Viktoriju Knežević koja je u sklopu najave kandidature za gradonačelnicu još prošle godine obećala građanima živjeti po tri mjeseca u različitim dijelovima grada kako bi se na licu mjesta upoznala s problemima, osjetila ih na svojoj koži… Zašto nije osjetila problem nalaženja stana za najam, odnosno kako ga je našla tako brzo i to za povoljnu cijenu – možemo nagađati. Naime, Knežević će u jednom stanu u Gružu živjeti 15.3. do 1.5., a u drugoj gruškoj garsonijeri od 1.10. do 15.11. Dakle, nije tražila smještaj za stalno i nije ‘ušla’ u mjesece turističke sezone. Usporedbe radi, mladić koji s djevojkom traži stan u Gružu i nudi 400 eura već ga mjesecima, požalio nam se, ne uspijeva naći.
Okolica isto skupa
‘Čini se da je trenutno lakše otići popiti kavu u Kijev, nego naći stan koji ne košta oba bubrega’ – zaključio je drugi član grupe. I zaista. Dok u gradskoj jezgri, na Pločama, Pilama… Nema uopće oglasa za najam stana u dogotrajni najam, za Lapad ih ima nekolicina, ali cijene su paprene. Tako su se među oglasima na Njuškalu našla dva stana u Lapadu veličine oko 65 metara kvadratnih. Jedan je 850, a drugi čak 1500 eura. Ali ni ostali dijelovi grada nisu nešto puno povoljniji. I ne samo grada, nego i okolice. Četrdeset metara kvadratnih na osmom katu gruškog nebodera je 800 eura. Jednosoban stan u Mlinima je 650 eura. Dvosoban stan u Župi 750 eura. Sve naravno plus režije. Dakle prosječan stan za četveročlanu obitelj; majku, oca i dvoje djece, ako ga nađu pored žestoke konkurencije onih koji se bore za pristojan krov nad glavom, vrednuje se malo manje od prosječne plaće. To znači da će u obitelji s prosječnim primanjima jedna osoba morati raditi dodatni posao kako bi mogli preživjeti nakon što podmire trošak stanovanja.
Neće obitelji nego radnike
Velika prepreka, kako je već navedeno, obiteljima su radnici. Osim što mnoge tvrtke putem reklama u medijima i na društvenim mrežama traže smještaj za radnike, brojni iznajmljivači u svojim oglasima naglašavaju ili da primaju isključivo radnike ili pak da prednost imaju radnici. Dakle obitelji, naročito s djecom, nisu poželjne. Zašto – istaknuto je u uvodu. Veća je zarada. A i realno ako se predomisliš i poželiš stan prenamijeniti i dati u turistički najam, većina barem tako razmišlja, lakše ćeš se riješiti radnika nego obitelji s djecom, pa čemu sebi stvarati probleme?!
Do sezone, s cimerima…
Stara je priča da se većina stanova u Dubrovniku iznajmljuje – do sezone. Najmoprimci se primaju na jesen pa do 1.5., 1.6., rjeđe 1.7., mada ima i toga. Sada naravno nema takvih oglasa pa smo ‘zaguglali’ malo unazad i već u kolovozu i rujnu našli poprilično takvih oglasa. Kako bi riješili stambeno pitanje mnogi pribjegavaju jedinom mogućem rješenju – traženju cimera. Jer tako je trošak snošljiviji, ali kakav je život – e to je već drugi par rukava! Kad si u nekim dvadesetima onda ti to može biti zanimljivo, ali bome s nekih četrdesetak godina života – teško! Ispod oglasa, naročito po društvenim mrežama, podstanari se jedni drugima jadaju. I to ne samo za cijene, već i uvjete smještaja u kojima su živjeli ili još uvijek žive. ‘Tražim stan i pregledao sam ih puno. Ovo što sam do sada vidio uživo je katastrofa. U boljem bi ja kokoši držao’ – jedan je od brojnih komentara na koji se nadovezao drugi: ‘Sve prčije od apartmana, ovo stanova nije ni za ovce!’.
Gazdarici iznajmljeni stan – ostava
Većina podstanara s kojima smo razgovarali imaju istu priču: biti podstanar u Dubrovniku je muka. Previsoke cijene, neadekvatna uređenja, česte selidbe i u najmanju ruku čudnovati zahtjevi najmodavaca. Logično da su željeli ostati anonimni da zadrže ono što su na jedvite jade uspjeli naći, a u medijima sad da kude… Dvije su nam cure ispričale kako za cijenu najma od 500 eura mjesečno garsonijeru od četrdesetak kvadrata moraju dva mjeseca ljeti dijeliti s najmodavkom koja inače živi u Zagrebu. Na naš upit je li makar tada cijena manja odgovor je bio – ‘Ne!’. Jedna djevojka nam je ispričala da stan koji je iznajmila ‘gazdarici služi kao ostava pa svako malo donosi i odlaže svoje stvari u njemu, s tim da ulazi kad god je volja, bez kucanja, naprosto otključa i uđe’. Uglavnom priča ko u priči…
—U stanu na Montovjerni sam s djecom živjela tri godine. Imali smo sklopljen ugovor na neodređeno vrijeme da bi mi gazda sredinom petog mjeseca došao s nalogom iseljenje do 1. lipnja jer je prodao stan. I onda znate kako ide kad se traži stan u sezoni. Na kraju smo završili na Kineskom zidu u maloj garaži pretvorenoj u nešto što bi trebao biti stan za dvoje. Uvjeti katastrofa; ogromna vlaga, mali prostor, spavala bi na podu da djeca imaju gdje. Bez prijave, bez ugovora o najmu, ali bilo je ili na ulicu ili to – ispričala nam je jedna samohrana majka troje djece. Dubrovačka nutricionistica Marina Matković jedna je od rijetkih zadovoljnih svojim podstanarskim stanom i najmodavcima.
—Mi smo zaista sretni po tom pitanju jer su nam najmodavci baš super. Stan je stariji, ali smo u dogovoru sve sredili skupa, sve što treba se dogovorimo, deveta godina da smo tu – rekla nam je Marina ipak poprilično ogorčena da se ona i suprug s pristojnim primanjima ne mogu odvažiti na podvig kupnje stana u Dubrovniku a ni okolici.
—Ima 5 do 6 godina stalno nešto gledamo, ali jednostavno financijski to nikako dostići. Da ti kredit bude minimalno 1000 eura sljedećih 30 godina. Ne znam, ne mogu to smjestiti u svoj mozak nikako. Nije mi normalno i gotovo! Da barem cijene tih nekretnina prate njihovo stanje, nego vrlo loša ponuda stanova koje treba renovirati još. Ne znam… Vrijeme ide, na kraju ću ostati podstanar čini mi se jer grcati 30 godina s toooolikim kreditom… Za stančić… Iako bih radije kuću, odnosno vrt, a to je tek sanjaj… – zaključuje Marina.
Objavljeno u tiskanom izdanju 28. veljače 2024.