Poštovani prisjedniče od Općine,
Možda se ne znamo, a možda eto moju skromnu malenkost, vijećnika u općini na prostoru bivše Dubrovačke republike, i znate. Možda čak iz vremena dok ste ođe dotur bili.
Ma ostavimo to, znamo li se ili ne, po strani, jerbo vam imam za rijet, u otvorenoj leteri koju će prolegat cieli puk, dakako, kako ste vi prisjedniče od Dubrovnika naš najbolji i najvoljeniji vođa. Moj jeste dakako, ali da ste i sviju nas ođe, uf što bi to bilo krasno. Itanto, kako sam viđeo da pomažete Konavlima, palo mi je napamet da vam napišem da bi mogli pomoć i nama ođe u Stonu. Nisam o tome prozborio s načelnikom Antunicom anci ni jedne riječi jerbo nas samo vi razumijete.
Veliki i dragi, najvoljeniji naš vođa, zar ne možete i za Ston napraviti isto što i za južni kraj ovog nekoć jedinstvenog teritorija? Jer županija je nemoćna za poduzet išta i samo ste vi mili naš vođa sposobni potaknut prosperitet ovog kraja. Da mogu, vjerujte ja bi se rado s adresom preselio u Dubrovnik samo da bi vam dao glas na izborima, ali onda se ne bi mogao više mogao bavit politike u mome selu, pa takva ideja odma i otpada.
Nego, vratimo se onome što sam hotio rijet. E, Konavle će dobit karticu pa bi tokalo da isto učinite i sa Stonom, jer ne zaboravite na Stonske zidine koje su one bogatstvo, a u rukama su vaših velikih neprijateja…
Sad ću fermat… neki Kunica koji se inače potpisao kao građanin i vijećnik Stona, inače i narodnjak, a što bi drugo bio, napravio je takav podvig i poslao pismo zamislite svom šefu haenesovcu Andru Vlahušiću gdje ga moli i vapi mu za pomoć. I nije se jadan čovjek toga sam dosjetio. Kako bi i mogao smislit tako nešto duboko i pronicljivo. To vam je izgledalo otprilike ovako. Vlahušić ga je posjeo, rekao mu piši, i kad mu je sve to lijepo izrecitirao dao mu je upute kako odaslati to otvoreno pismo, na koje je ovaj samo stavio svoj potpis. Ma baš su to slatko smislili.
A Vlahušić će skromno, kao da ga se to baš previše i ne tiče, dakako, prezentirati kako njega i njegove ideje svi žele, kako njega svi traže, svi ga vole, svi… njega… njegovu karticu. Uz jednu napomenu… Ta turistička kartica je sasvim normalna stvar u cijelom svijetu, samo što je Vlahušić od nje stvorio nekakvu famu. K’o da je on izmislio i ima licencu na ‘svoj’ patent, pa sipa pamet okolo.
Nego, jeste li zadnjih par dana uvečer prođirali po Gradu? U Mara se kava ne može popit, restorani raščišćavaju ledene lignje i batake iz dubinskog i stavljaju ključe u bravu. I hoteli će se redom zatvorit. Gotovo svi. I tu nema ideje, nema inicijative, nema ambicije za potaknut, ako treba i nagradit cjelogodišnje poslovanje. To je u Gradu jednostavno tako.
Zato uostalom, nikad nećemo na zelenu granu dokle god pojedinci sami sebe smatraju povlaštenima i drže da je potrebno raditi samo sedam mjeseci, a ostatak godine će radnu snagu poslati na berzu rada. Je li u tome njihova čitava poslovna mudrost? Dovoljno se ljeti zgrnulo, kažu, sad je red na petomjesečnu hibernaciju. Tako živi Dubrovnik iz godine u godinu, a turističko ugostiteljski vizionari stoje skrštenih ruku. U gradu žive i ljudi, njegovi cjelogodišnji stanovnici, a turisti samo dohodu i prohodu…
Adio Vam