AktualnoUrednički izbor

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon

Cijeli sam život unosio sebe u ovaj posao. Živio sam pod nabojem koji me je uvijek držao spremnim. Pomalo me je strah kako ću se ponašati bez tog naboja, stresa i adrenalina koji je za mene uvijek bio poticajan. Iako radim 40 godina, uvijek imam tremu pred nastup. Ona je s vremenom postala sve manja, ali uvijek je bila tu i tjerala me je da budem bolji – govori nam Davor Buconić, prepoznatljiv glas Hrvatskog radija Radio Dubrovnika, urednik emisije ‘Prva liga’, sportaš i sportski novinar iza kojega je punih 40 godina novinarske karijere. Uskoro će, sportskim rječnikom rečeno, objesiti mikrofon o klin. Stoga nismo željeli propustiti priliku prebrati njegova sjećanja na brojna svjetska i europska natjecanja koja je popratio za mikrofonom.

Preko rukometa do mikrofona
Njegovi novinarski počeci sežu u 1982. godinu, a do ovog ga je posla doveo upravo – sport! I kroz ovaj nam je razgovor nekoliko puta naglasio kako je on prije svega sportaš, a tek onda novinar jer se i danas, sa 65 godina aktivno njime bavi. No, vratimo se u sjećanjima tome kako ga je sport, u njegovom slučaju rukomet, doveo do pulta Radio Dubrovnika.
— Bio sam rukometaš, tada smo igrali Drugu jugoslavensku ligu. Bila je to fenomenalna generacija izvanrednih sportaša, koji nikada prije nisu igrali rukomet. Svi smo bili odlični u drugim sportovima kao što su nogomet, košarka,… ma desetobojci, zdravi mladi ljudi. Inače je najlakše sportaša koji ima predispozicije prebaciti na neki novi sport, pogotovo ako o njemu ne zna ništa. Kaže se da ti pojedini potez u automatizam uđe nakon tisuću ponavljanja, a za ispraviti krivo naučeni potez potrebno je 10 tisuća ponavljanja. Mi nismo trebali ništa ispravljati, jer u tom trenutku, nas petnaestak vršnjaka, nismo o rukometu puno znali. Trener Luka Veraja je od nas napravio jednu zaista odličnu generaciju – prisjeća se rukometnih dana naš sugovornik.

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon
Davor kao rukometaš

A kako ga je sve to dovelo do novinarstva?
—U odlučujućoj utakmici za amaterskog rukometnog prvaka Hrvatske, koja se igrala u Gospinom polju protiv Rudara iz mjesta Rudo, dao sam 9 golova. Dvorana nikad dotad nije bila punija, a po mom mišljenju ni nakon toga. Pratilo ju je oko 2 tisuće ljudi. Pobijedili smo jedan razlike više nego što nam je trebalo. Budući da sam bio među najboljima na toj utakmici, Joško Jelavić koji je tada pratio sport na radiju zamolio me je da dođem u emisiju kao gost sportaš. Bio sam dobar u tom razgovoru, pričljiv, bez straha od mikrofona i stigla je ponuda da se okušam. Za početak, od 1982. godine je to bilo volonterski, pa honorarno, pa na pola radnog vremena da bih se 16. lipnja 1986. za stalno zaposlio kao novinar Hrvatske radiotelevizije… I prođu četiri desetljeća – prisjeća se Davor svojih početaka te napominje kako se sve do 1995. godine i dalje aktivno bavio rukometom.
—I dan danas sam u sportu kroz mali nogomet gdje sam i dalje aktivan. Zadnjih šest godina sam otkrio jedan prekrasan sport, a to je boćanje. Predsjednik sam Dubrovačkog boćarskog saveza i aktivni sam igrač Komolac Omble u Prvoj županijskoj ligi. Sport mi je u životu prvo bio ljubav i hobi, a sad mi je ljubav i posao. Mislim da se malo ljudi može pohvaliti da radi ono što voli. A zahvaljujući sportu obišao sam cijeli svijet, ukupno 66 zemalja – naglašava nam Buconić.

Ljubav prema žutoj lopti
Veći dio njegovog novinarskog staža vezan je uz vaterpolo, uz hrvatske reprezentacije i VK Jug.
— Vaterpolo mi je donio bezbroj poznanstava, putovanja, sreće i zadovoljstva! Rukometaš sam, ali vaterpolo je ‘moj’ sport za sva vremena. Oduševljava me ta igra u vodi, na vodi i pod vodom. U ovom sportu sve se radi u vodi, nemaš oslonac. Možeš se držati za loptu, ali to ne donosi rezultat. Možeš se držati za protivnika, ali to donosi kaznu. Možeš se držati za rub bazena, ali tada si već u ‘autu’. Težak je za igranje, težak za gledanje, a nije lak ni za mene kao radijskog novinara koji ga prati i radi od prvih novinarskih dana. Vaterpolo mi je donio zadovoljstvo praćenja tri Jugova naslova klupskog prvaka Europe. U onom prvom, 1980. iz Kupara bio sam samo navijač s tribina – priča nam Davor Buconić o svojoj ‘ovisnosti’ o ovom sportu.
—Vaterpolo je najtrofejniji hrvatski sport, a Jug najtrofejniji hrvatski klub i imam ogromnu privilegiju pratiti ovaj sport. Radim ono što želim i volim, a za to sam od poslodavca, Hrvatske radio televizije, još i plaćen, pa je li moglo bolje? Pratio sam najveće reprezentativne i klupske utakmice za sam vrh, za prva mjesta i zlatne medalje u Kairu, Havani, Kuvajtu, Sydneyu, Melbourneu, Perthu, Montrealu, Los Angelesu, Moskvi, Teheranu, Riu, Tokiju… u svim europskim zemljama… i tko sve to može platiti? – s ushićenjem govori prvi sportski glas Radio Dubrovnika.
Uz rub bazena doživio je puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka.
—Nekada je vaterpolo bio sport grubosti i prema protivničkom igraču, ali i prema sucima. Metar – dva od mene na gruškom bazenu – ‘padali’ su suci Brkljačić, Brala, Klarić. Svjedočio sam tučama svih – protiv svih na juniorskom EP u Istanbulu, između naših i Srba kada je trener bio Veselin Đuho, ili na SP u Dunkerqueu kada je bila makljaža u vodi naših juniora i Talijana. I to je taj… moj vaterpolo – s ushitom se prisjeća.
— Pamtim ga i po nezaboravnoj Havani i Kubi 1997. – po naslovu Svjetskog juniorskog prvaka, po Melbourneu 2007. i naslovu Svjetskog seniorskog prvaka, po Budimpešti 2017. i drugom reprezentativnom svjetskom zlatu, ali i po srebru na Olimpijskim igrama u Brazilu 2016. godine… Sve te velike uspjehe sam pratio i prenosio kao novinar Hrvatskog radija. Bio sam na Marget sigetu kada je Jug osvojio četvrti naslov prvaka Europe. Pamtim turneju po Italiji i Salerno jednog jutra. Tada sam još bio i mlad i jak. Preskočio sam za okladu s Jugašima stolicu preko naslonjača da bi uslijedio komentar: ‘Lako ti je preskočit stolicu, ali ajde preskoči doručak i švedski stol’. Sjećam se Gruškog bazena početkom devedesetih i naslova prvaka Europe, polufinalnog ulaska favoriziranog Bečeja, ‘kroz ogradu’ od strane starog kolodvora kada ga je dočekalo šest tisuća navijača na tribinama. ‘Vjeverica’ tada pusti ‘Čavoglave’ sa zvučnika. Mislim da su se gosti zaledili. I danas se naježim. Pamtim, nažalost, i drugu stranu medalje i promašenu Đuhovu kontru u Scandoni u Napulju četiri sekunde prije kraja uzvratne utakmice kod rezultata 9:8 za Posillipo, a gol bi donio naslov pobjednika Kupa kupova. Pamtim i subotu prijepodne u kolovozu 2003. kada sam u švicarskim brdima na utrci EP u automobilizmu dobio strašnu vijest: ‘Utopio se Ivo Ivaniš’. Na EP u odbojci za žene, u Belgiji, javljaju mi iz Mlina: ‘Sin Đivo je u prvoj utakmici za seniore Juga na početku nove sezone zabio dva gola, ali i slomio kost šake desne ruke’… – u dahu priča Davor Buconić i dodaje: ‘Imam bogatstvo u sjećanjima vrjednije od svega zlata i srebra ovog svijeta. Radio sam ono što sam volio, i volio sam ono što sam radio. To je neprocjenjivo’.
Iako se teško u jednom tekstu prisjetiti svega doživljenog kroz 40 godina, svih poznanstava, putovanja i natjecanja, nije propustio ne spomenuti prvo veliko natjecanje s kojeg je izvještavao. Bila je to Univerzijada u Zagrebu 1987. godine, 21 nezaboravan dan za godina dana ranije novozaposlenog novinara HR – Radio Dubrovnik.
Kad je Davor krenuo u novinarske vode, u tim je vremenima NK GOŠK je u Gradu bio popularniji od VK Jug.
—Pratio sam i putovao s Goškom po tadašnjoj Jedinstvenoj drugoj ligi. Duga putovanja po Sloveniji, Srbiji, Makedoniji… Vruće je bilo protiv Leotara u Trebinju, Bihaću, Bugojnu… U Novi Pazar, Bitolu, Čačak putovali smo avionom, vojnim transporterom. Kakav je to GOŠK bio! Varvodić, Žunec, Petrović, Šeparović, Čogurići,… trener Spasojević, strašne generacije igrača, veliki treneri, ali i gospari u upravi kluba – napomenuo je.

Stres uz bazen
Ipak VK Jug je klub kojega je najviše pratio i za kojega je vezan kroz cijelu svoju karijeru. Bio je zapravo jedan od stalnih članova Jugove ekipe na gostujućim utakmicama.
—Malo smo se međusobno umorili zadnjih godinu dana, ali dotad, gdje god su oni išli, išao sam i ja kao novina – ističe te se prisjeća brojnih utakmica, ali i strahova hoće li dobiti potrebnu vezu na bazenima. Bila su to drukčija vremena kada se linija morala naručiti preko pošte u Dubrovniku na Hrvatsku poštu pa bi se ti nalozi spuštali do gradova, a linija, fizički, do bazena gdje bi se igrala utakmica. Dug je bio put do početka prijenosa.
—To su bili stresovi, dođeš na bazen i tražiš gdje ti je linija, ima li je ili je nema. Dogodilo mi se da je naručena i plaćena linija i ne bi stigla do bazena. Danas uzmeš mobitel, nazoveš Glavnu režiju HR u Zagrebu i ponovno te spoje za deset sekundi. Događalo mi se da sam odradio cijeli prijenos, a da nisam znao da je veza pukla i da me nitko živ ne čuje. Bilo je i situacija kad nisam bio siguran jesam li u eteru ili ne pa bi, za svaki slučaj, odradio cijeli prijenos. Kasnije saznaš jesi li prenosio za sebe ili i za slušatelje – prisjeća se stresnih situacija tijekom prijenosa utakmica. O tim prošlim vremenima svjedoči i jedna zanimljiva anegdota.
—Bili smo u Ateni 1996. Jug je igrao utakmicu Lige prvaka protiv Olyimpiakosa. Prenosio sam susret s najobičnijim telefonom. Utakmica završi, a ja sam i dalje u programu. Obično se po završetku tražio komentar, izjava, razgovor s igračem ili trenerom. Strah me je bilo prekinuti liniju. Uz rub bazen vidim Iva Ivaniša, dođem sa slušalicom do njega i on mi iz bazena prokomentira utakmicu. Čudile su se kolege iz Grčke, suci, gledatelji i domaći igrači, ali posao sam odradio – podijelio je s nama ovu zanimljivost o kojoj svjedoči i fotografija.

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon
Pok. Ivo Ivaniš telefonom iz bazena daje osvrt na utakmicu

—U svemu tome trebalo je imati puno sreće, spretnosti i prodornosti, da nagovoriš i ljude s plivališta da ti izađu u susret, da ti donesu liniju gdje ti odgovara, da dobiješ stol i stolicu uz bazen… Daleko je to od današnjih uvjeta. Danas ti je sve osigurano, sve te čeka, monitori, linije s uređajima i ti samo sjedneš i radiš. Prije je bilo ‘sam svoj majstor’ – objašnjava naš sugovornik.
Nabrojenim vrlinama svakako smo dodali i strast za ovim poslom jer bez nje nema uspješnog novinara.
—Krasila me je i strast. Uvijek sam u prenošenju informacija nastojao biti što plastičniji, onako svoj. Nerijetko bih i pretjerao, ali želio sam da svatko tko sluša shvati i ‘vidi’ što se događa. Radio se prije puno više slušao nego danas, a radijski prijenosi su bili češći. Mislim da sam uspijevao dočarati atmosferu i igru kako bi je shvatio i onaj tko se razumije u vaterpolo, ali i onaj tko o njemu ne zna puno – objašnjava stariji kolega.

Priprema mi je davala sigurnost
Nismo mogli ne pitati ga koliko se u prijenosima utakmica morao suzdržavati od navijačkih ispada.
—A bilo je svega. Najlakše je bilo raditi Juga za Radio Dubrovnik ili reprezentaciju za Hrvatski radio protiv kluba ili reprezentacije iz bijeloga svijeta, tu si i reporter i navijač. Kada radiš Juga protiv Mladosti, Primorja ili nedavno protiv Jadrana tada nema ‘naši i vaši’. Znalo mi se i tu omaknuti, prije više, u zadnje vrijeme manje ili nimalo. Reporterski posao sadrži u sebi i dio nastupa. Bilo je događanja u kojima bi emocije pobijedile pamet i profesionalnost. Griješio sam, ali tko radi taj i pogriješi, je li tako? Prijenosi idu u živo, a jedino se izgovorena riječ i bačeni kamen ne mogu vratiti. Nisam imao problema s time i od toga nikad nisam bježao. Za svaki svoj prijenos sam se dobro pripremao bez obzira što bi se tijekom utakmice iskoristio manji dio pripremljenih informacija i zanimljivosti. Događalo se da ti to uopće ne treba jer te utakmica vodi u druge vode od tvojih zabilješki, ali priprema ti je davala sigurnost – svoja iskustva priča nam Buconić koji nam je u svojoj kancelariji na Radio Dubrovniku pokazao 300 akreditacija i uredno uokvirene plakate i naslovnice biltena velikih natjecanja s kojih je izvještavao kao novinar HR-a. Spomenuo se i svoje bogate arhive koje je tijekom svih ovih godina napravio. Sve je slagao, kidao, lijepio, sva natjecanja koja je pratio, sva SP i EP, Olimpijske igre… A upravo su Olimpijske igre kruna njegove karijere.

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon
Olimpijske igre u Riju

OI – kruna karijere
—Radio sam dvije Olimpijade, 2016. u Riju i 2021. u Tokiju. Raditi na Igrama je nešto posebno i to su posebni novinari, najbolji, koji tih dvadeset dana izdrže u neviđenom tempu, velikom poslu, jurnjavi, traženju informacija i aktualnosti. Znanje je tu važno, kvaliteta, ali i fizička i psihička snaga, jer sve to treba izdržati, taj tempo posla i života u uvjetima Zika komarca u Brazilu ili korone u Japanu u kojemu smo pola vremena bili samo na liniji hotel – medijski centar – sportska borilišta, ni centimetar lijevo ni desno. Olimpijade su mi kruna karijere. I u Riu i Tokiju mi je glavni sport bio vaterpolo, odradio sam u prijenosima sve utakmice Hrvatske, a po potrebi sam pratio i ostale sportove. Na obje Olimpijade bilo nas je samo šest novinara Hrvatskog radija. To su mi posebni doživljaji. I kad ne bih radio, a to je bila rijetkost, bio sam cijelo vrijeme uz sport, na tribinama, u mix zonama, u društvu najboljih sportaša svijeta. To je privilegija i to se ne propušta i ne zaboravlja – s oduševljenjem nam priča o Olimpijskim igrama.
Iako je njegov život obilježio sport, nije bio samo sportski novinar. Dubrovčani vole njegove prijenose Feste svetog Vlaha jer je na zanimljiv način dočaravao dane našeg parca. Festu ne prati samo s mikrofonom već je i njen sudionik, u narodnoj nošnji uz barjak crkve rodnog mu Komolca. S ponosom priča o tom dijelu radijskog posla.

VELIKI RAZGOVOR SA SPORTSKIM NOVINAROM Davor Buconić odlazi u mirovinu nakon četiri desetljeća uz mikrofon
I dan danas na Festi u narodnoj nošnji

Festa i s mikrofonom i za barjakom
—Imam bogatu i vrijednu arhivu svih događanja i javljanja vezanih za Festu, od razgovora s festanjulima do priprema za Festu i brojnih zanimljivosti koje sam u hodu učio, zapisivao i arhivirao – rekao je Buconić. Već 12 godina posjeduje i narodnu nošnju, a nabavio ju je baš u vrijeme kad je u crkvi Svetog duha bio gestolad.
—Sjećam se kad sam prvi put bio u nošnji i tada sam nosio barjak crkve Svetog Duha. To je bilo neponovljivo. Nisam siguran jesam li dodirivao tlo ili sam lebdio dok sam nosio barjak preko Straduna i slušao komentare sa strane: ‘Ono su Komolani, ono je barjak Svetog duha, vidi Davora u nošnji…’. I dan danas sam na Festi u narodnoj nošnji. Odradim javljanja za radio i potom sam u procesiji iza barjaka Duha svetoga – sa sjajem u očima priča nam o Festi.
— Ako će mi nešto, osim sporta, nedostajati, to će svakako biti otvaranje na Kandeloru i događanja na Dan sv. Vlaha – dodaje.
Izvještavao je i s velikih požara, a priča i o četiri dramatična dana tijekom razornog potresa u Albaniji i izvještavanja iz Drača. Pratio je i prve dane izbjegličke krize, deset dana iz Slavonskog Broda, gdje je vidio i jad i nevolju, ali izbjeglice koje bi se po odjeći, kaže, i sjaju mogle prošetati i modnom pistom.
—Novinar sam praktičar, nisam novinar teoretičar. Puno je novinara teoretičara koji uglavnom stoje po uredima i drže predavanja… Novinar sam terenac i tu se najbolje snalazim. Sve najbolje što sam napravio u novinarstvu napravio sam na terenu. Izuzimam tu ‘moju’ sportsku emisiju Prva liga, koja ide ponedjeljkom od 10 sati. Snimač je uvijek uz mene, uvijek se nešto zanimljivo može zabilježiti – naglašava.
Kroz njegovih 40 godina posla, novinarstvo se promijenilo, način rada danas je drukčiji, brži, tehnologija se promijenila.
—Kad sam počeo raditi na Radio Dubrovniku, koji je u to vrijeme imao fenomenalnu ekipu novinara: Cotu, Benića, Brzicu… i mnoge druge drage novinare i tehničare, bili su sasvim drukčiji uvjeti. Tada nismo imali današnju tehniku i terensku tehniku. Imali smo velike Nagre, teške 12 – 13 kilograma, koje smo nosili na teren. Kao najmlađeg stariji bi me slali po terenu snimati ankete po Stradunu ili uzimati izjave glumaca i gledatelja po završetku predstava na Ljetnim igrama. Bio sam početnik, mlad, a željan posla i dokazivanja – vratio se kroz sjećanja na početke rada na radiju. Naglasio je i kako je lako dolazio do sugovornika i sportskih tema.
—Prolazile su godine, puno se naučilo, stjecalo se iskustvo, postajao sam prepoznatljiv. Nikad nisam doživio neugodnost da mi je netko odbio suradnju, dolazak u emisiju ili razgovor. Mislim da je u tome i moja zasluga jer sam se uvijek normalno ponašao, nikad nikoga nisam gledao s visoka nego sam uvijek sa sportašima razgovarao isključivo kao prijatelj i sportaš shvaćajući sve njihove strahove pred mikrofonom. Znao sam kao sportaš kako se osjećaš kad te netko u novinarskom članku ili emisiji pohvali kao dobroga ili najboljega, ali i kako se osjećaš nakon kritike. Tu sam, sigurno, bio u prednosti jer sam bio i na jednoj i drugoj strani, i sportaš i sportski novinar – ističe Davor.
Želja mu je, priznaje, i nakon odlaska u mirovinu, u ponedjeljak 3. srpnja kada navršava 65 godina života, nastaviti raditi posao kojega voli.
—Kroz cijelo ovo vrijeme imao sam silnu energiju, volju i ljubav za ovaj posao. Nastavljam kao dopisnik Sportskih novosti za koje radim od samih početaka. Istovremeno sam počeo suradnju na radiju i u SN. Hoću li ostati u nekom od elektronskih medija vidjet ću, zavisi o ponudi i potražnji. Mladim kolegama u ovom poslu najiskrenije želim da dožive dio onoga lijepoga što je meni sportsko novinarstvo pružilo. Ovaj posao moraš voljeti da bi ga na zadovoljstvo slušatelja, ali i svoje dobro odradio. Sretan sam sa svime što su mi je novinarstvo pružilo u protekla četiri desetljeća. Imat ću se svega lijepoga sjećati u mirovini – zaključuje kolega Davor Buconić.

VATERPOLO
Velika natjecanja
Vaterpolo je izvan Hrvatske počeo pratiti od 1993. godine. Prvo veliko natjecanje bilo je Svjetsko juniorsko prvenstvo u Kairu. Uslijedili su Dunkerque 1995., Havana 1997., Kuvajt 1999. godine. Sve svjetska prvenstva juniora u vaterpolu. Potom je počeo pratiti svjetska prvenstva seniora: Melbourne 2007., Rim 2009., Barcelona 2013., Kazan 2015., Budimpešta 2017., Gwangju – Južna Koreja 2019. i Budimpešta 2022. godine. Tu su, naravno i sva europska prvenstva od 2008. do 2022. godine.

BLIC PITANJA
Nasljednik?
—Već ima jedan bolji. On zna tko je, a znaju i drugi. Mario se zove.

Politika?
—Otac Pasko je jedan od osnivača gradskog HDZ-a iz Karake i ja sam od početka unutra. Bio sam predsjednik temeljnog ogranka, član IO Grada i županije, izaslanik. Bio. Sad me više nitko ne zove niti me tko pita. I nije mi krivo.

Jeste li što propustili?
—Puno toga. Nikada neću znati što bi bilo da sam početkom devedesetih prihvatio ponudu da budem urednik na radiju. Odbio sam uz obrazloženje da bih radije ostao u sportu. Možda sam pogriješio jer vjerujem da bih manje griješio.

Najdraže zemlje?
—Španjolska i Portugal te Australija i Argentina.

Gradovi?
—Oni u kojima sam bio često i dugo prateći vaterpolo: Barcelona, Rim, Budimpešta i Istanbul te Sydney i Las Vegas.

Najdraža natjecanja?
—Svakako izvještavanja za HRT s Olimpijskih igara u Riu i Tokiu. Praćenje svjetskih i europskih prvenstava u vaterpolu te putešestvije u kroz četiri godine praćenja Nika Pulića na Europskim utrkama na brdu.

Domovinski rat?
—Ne ponovio se. Izvještavanje s akcije Zelena tabla Male Bare… Isplovljavanje iz Gruža sa specijalcima u noći za Cavtat i javljanje iz Hotela Croatia tih prvih dana oslobađanja Konavala te obilazak Konavala u bijelom Yugu s don Vladom Pucom… Ili 1. listopada dolazak u Komolac na početak granatiranja… To se ne zaboravlja. Danas sam dopredsjednik ratnih izvjestitelja HRT-a.

Foto: Andrea Falkoni Račić/arhiva Davora Buconića

Iz tiskanog izdanja od 21. lipnja 2023. 

Pročitajte još

[FOTO] ESN DUBROVNIK Strani i lokalni studenti očistili Šulića!

Nora Di Leo

U DUBROVNIKU Pretragom kuće 43-godišnjaka pronađen laboratorij za uzgoj ‘trave’

Dulist

[FOTO] DOBRE VIJESTI Provozali smo se ‘Neboderkom’ s Tatjanom Puljizević!

Nora Di Leo