Petar Mišo Mihočević osoba je koja u sebi krije na desetine različitih životnih i kazališnih, a i filmskih uloga.
Kroz svoj rad i život bio je zaista 'svašta nešto', od manekena do producenta. Nije lako ukladiti sve to, a kako uspjeva i na što je posebno ponosan, ističe u razgovoru za duList.
Vaš film 'Visoka Modna napetost' na ovogodišnjem je Pula Film Festivalu. Ukratko, što možete reći o filmu?
– Film je snimljen preklani, no kako je imao post produkcijskih problema u smislu novaca, tek sad s njime izlazimo vani. Nevjerojatno je kako se 'potrefilo' da imam premijeru odmah nakon premijere Cosi fan tutte, odnosno da nakon operne imam filmsku premijeru, i to na dva najveća hrvatska festivala, koji pri tom i surađuju – Igrama i Pula Film Festivalu. Zamislite! Inače, film je odlična art komedija i zadovoljan sam sobom, uz puno truda i ovo je stvarno dokaz mog rada. Nadam se zaista kako će 'Visoka modna napetost' uspjeti. Taj Šovagović je lud! (smijeh). To je duboka satira na društvo, na padanje na nemoral, na materijalnu, političku, klerikalnu, državnu i kakvu god hoćeš 'trulu biljku', stoga mislim da bi mogao pogoditi publiku. Goran Navojec je u nekoliko navrata zbilja genijalan, u ulozi pijanog gradonačelnika na malom otoku. A da, i Hvar je spektakularna pozornica, baš je fotogeničan. Kamera hvata fantastično taj raj. Inače scenografiju je radila Veronika Radman, po struci arhitektica, koja je unijela čitavu sebe u to, ona je napravila i plakat, a sve je onako odmaknuto od realizma.
Može li se reći kako su očekivanja za ovaj film bila 'visoko napeta'?
– Zbilja se nadam kako će uspjeti. Očekujem to iz čisto pragmatičnih razloga, nije mi do slave, nego mi trebaju novci. Šala mala, no želio bih svakako da mi ova uloga donese nove uloge. A kažu mi i da nema puno ljudi koji ovako dobro izgledaju u mojim godinama.
Je li Vam je bilo lakše glumiti u 'Visokoj modnoj napetosti' upravo zato jer imate modnu prošlost, kao maneken kuće Brioni?
– Doduše, jest s jedne strane, one gdje poznajem taj svijet. No s druge strane, nigdje u filmu nema recimo, modne revije, što sam ja radio. U biti, moj lik izvađen je iz konteksta mode, zna se samo kako je on modni kreator, pun love, koji dolazi na otok. No, naravno, znam kako se oni ponašaju. Moram otkriti samo još jedan detalj, za kojeg su se tražile izvjesne glumačke sposobnosti, a uspio sam od prve! Trebalo je plakati. Nisam znao hoću li moći, i eto jesam.
S obzirom kako se radi o satiri u filmu, svojevrsnoj kritici društva, može li se 'Visoka modna napetost' ipak promatrati kao svojevrsna tragedija?
– Dapače, obratno. Daje nadu da bi trebalo početi ispočetka i završava u konceptu Noine arke, de facto s potrebom da se čovjek očisti i počne ispočetka.
Kad namjeravate dovesti film u Grad?
– Čim prije, nadam se i dubrovačkoj premijeri.
I prije premijere, premijera
Opera Cosi fan tutte djelo je o kojem će se još dugo pričati, a i sami ste nekoliko puta istaknuli kako ste iznimno ponosni na ovaj projekt.
– Ova priča, Cosi fan tutte, na tu fantastičnu Mozartovu glazbu, u potpunosti je uspjela. Taj Mozart pravo je čudo. Pogotovo ističem ovaj prostor, koji ti može pokazati, ali i prikriti sve greške. Kad slušaš operu na otvorenom, a priori pretpostavljaš kako nećeš čuti sve savršeno. Moram naglasiti kako sam iznimno ponosan na moj zbor, mojih ruku djelo, jer su svi mladi, a fantastični. Sve se pogodilo, naše tri cure iz grada, krasne djevojke, Laura, Nikolina i Andrea, na koju sam strašno ponosan, zatim ostali sudionici… Sve su to mladi ljudi s perspektivom, talentom, voljom… Pa mi smo njih toliko izgnjavili na tim probama, a nitko se nikad nije pobunio.
I iduće Igre, iako je još rano najavljavati, ponovit će Cosi fan tutte, no donijeti i novi operni naslov?
– Svakako. Zanimljivo je kako smo mi 'iz prve' uspjeli dobiti opernu publiku. Očito je koliko je ljudima nedostajalo to nešto, pa neki su prvi put u životu došli gledati operu, a sigurno će se vraćati, i zbog opere, i zbog Igara. Dobro se pogodilo i to što sam nagovorio Kreša Dolenčića da uzme ove studente iz Figarovog pira, jer on nije vidio predstavu. Ulaz je bio 'mukte', a red do svetog Vlaha za uć' u Knežev dvor.
Ulagali ste velik napor u ovaj projekt. Kako se osjećate sad kad je sve gotovo?
– Ukupno je 90 ljudi bilo pod mojim 'vodstvom', pa zamislite kako mi je bilo. Kad pribrojiš orkestar, sve oko orkestra, cjelokupnu postavu, pjevače, drugu tehničku postavu…Oko devedeset aktivnih ljudi. Zato ovo smatram zaista – svojim velikim projektom. Recimo da sam jako umoran. Radio sam po 16 sati dnevno ili spavao po 4 sata.
Što je 'u glavi' za idući godinu što se tiče opere?
– Ne postoji ništa konkretno, no to po meni mora biti neki Rossini. Jer on najbolje odgovara i Dubrovniku i Igrama… Ne bih se 'gađao' naslovima, no mislim da bi on najbolje sjeo.
Moj rad živi kroz mlade umjetnike
Što smatrate Vašim najvećim umjetničkim poduhvatom?
– Možda bi to bio 'Dan od Amora' u smislu kako je trebalo sve početi od nule. Nas je bilo osam, koji smo mogli plesati i glumiti, a uloga 16. Ovi projekti ipak nisu bili od nule, jer su za operu stigli pravi pjevači, za film pak glumci. Tamo je trebalo pokrenuti sve od audicije, do evo – onoga što smo dobili na kraju. No ipak, isplatilo se. Dosta je tih mladih talentiranih glumaca pošlo na akademije, i jako sam ponosan zbog toga. Tako moj rad, na neki način, živi kroz njih i to su najljepši i najdugoročniji plodovi rada. To je ono što se pamti. I to mi je jedan od ponosa.
Kako stižete odrađivati sve svoje projekte, na koji način usklađujete sve svoje obaveze?
– Često se svađam sam sa sobom. Naime, jedna moja frendica me je zvala i pitala kako sam. Odgovorio sam joj da ne znam, jer sam u svađi sam sa sobom. Rekli su mi da je to zato jer u meni, horoskopski, žive četiri osobe. Možda zato i radim ovako puno stvari, i možda se zato ne mirim nekad sam sa sobom. Nikad se ne uljuljam, doduše! Meni uspjeh s operom nije stavio točku na i. Nisam miran, treba ići dalje! To te hrani, da imaš volju i energiju za nešto drugo. No naravno, lijepo je da znaš da si uspio u nečem. Napominjem još nešto, je itetako znam što znači 'probijati led' što se tiče projekata, a znam i što je to 'prva godina' nekog projekta.
Zbilja ste u životu zaokružili puno projekata.
– Može se reći da nisam 'zaludu hodao zemljom'. Kad su radili biografije za film, baš su mi istaknuli da sam imao i imam 'deset života'.
Kako objašnjavate kazališnu energiju?
– Energija je u kazalištu uzajamna stvar. Ne dolazi samo od pozornice ili samo od publike. Mora doći do spoja, no sve kreće s pozornice, prvenstveno, da bi se reflektiralo na publiku. Čim se prebaci 'preko rampe', nevidljive crte do publike, osjeti se, publika reagira i eto, to je to.
Novi, najnoviji projekt – beach parties
Vaš najnoviji projekt potpuno je drukčije naravi, radi se o beach parties ili zabavama na Copacabani?
– Može se nadovezati na recimo, zbor iz 'Cosi fan tutte', odnosno volim se brinuti za mlade ljude. Ako ih ništa ne naučimo i ne damo im priliku, što smo ostavili iza sebe? Ovi 'beach parties' su u biti jedan oblik pomoći mladima, za koje mi je žao što ih vidim na uru po ponoća posvuda, a u biti nemaju gdje poći. Turistički gledano, grad ni ne pomaže puno po tom pitanju. Stoga je ispalo, s mojim dugogodišnjim poznanstvima po svijetu, kako jedan krug DJ-eva iz Londona koji sviraju glazbu nazvanu 'Looking forward music' ili ono zadnje što se vrti na klupskoj sceni Londona, žele to isto svirati i u Dubrovniku. Pruža se prilika mladima, s koncesionarima Copacabane, da petkom i subotom imaju zanimljive programe s londonskom scenom. Osim toga, plaža je, a ne zatvoren prostor, ima i hrane, dobili smo i dopuštenje rada do 4 ujutro, stoga pozivamo svih svaku subotu na Copacabanu, te petkom na 'sunset chillout' ili uvod 'u sutra', svaki vikend do kraja osmog mjeseca.
Učite jezike kako biste bili građani svijeta
Ono što biste savjetovali mladim ljudima koji se žele okušati u nekim projektima?
Definitivno – učite jezike! Ovo je vrijeme interneta, i cijeli svijet je pred vama, a puno je lakše stvarati projekte i realizirati ideje kad ih nekome možete predstaviti na toj osobi poznatom jeziku. Engleski prije svega, kao globalni, no razumjeti druge jezike znači razumjeti u potpunosti druge ljude, kulture, običaje i povijesti, a ne samo moći se dogovoriti za poć' van. U poznavanju jezika leži šire poznavanje svijeta. U tom slučaju nije se tako teško osjetiti građaninom svijeta.