Zanimljivosti

“U životu je najbitnije usuditi se”

Ines Tričković, djevojka iz Dubrovnika, jedna je od najpoznatijih hrvatskih jazz pjevačica, koja već nekoliko godina putuje svijetom i radi posao koji voli.

Nastupala je na brojnim hrvatskim festivalima, uz renomirana imena jazz scene. No, tu priča ne staje. Ines već nekoliko godina odlazi na turneje u Kinu, zajedno sa raznim glazbenicima, svojim prijateljima. No, idući odlazak u Kinu ponešto je drukčiji od prethodnih, a saznali smo i zašto.

Ove godine ponovo ćete se uputiti na turneju po Kini. Kako će turneja izgledati i što ove godine predstavljate kineskom svijetu jazza?
-Trebali bismo krenuti 25. rujna. Idemo na Hong Kong International Jazz Festival, Beishan Jazz Festival, Macau, Zhuhai, Shenzhen… Spominjala se i turneja po Japanu, no to još ništa nije sigurno. Turneja će trajati dvadesetak dana i projekt je malo drugačiji nego prošle godine. Radim s Joe Pandurom, Krunom Levačićem, te Zvonimirom Šestakom, sjajnim glazbenicima. Pjesme će biti zanimljiva kombinacija Mediterana i jazza, s autorskim skladbama, te klasikom i svime onime što nam u glazbi znači, svojevrsni hommage svim našim inspiracijama u glazbi.

Već ste prije putovali po Kini i sudjelovali na velikim festivalima. Kako na to gledaju u Kini, a kako kod nas?
-Tri puta sam bila na turneji u Kini i Hrvatska turistička zajednica nikad mi ništa nije pomogla. Tz Dubrovnik na svu sreću prošle godine jest. Predstavljam jedina Hrvatsku na velikim jazz festivalima u Kini, koje posjećuju tisuće i tisuće ljudi.  Ne idem se zafrkavati, to su ozbiljni projekti. Znam masu ljudi koji su nakon ovih turneja došli u Hrvatsku, za koju nikad nisu čuli. Na Hong Kong jazz festivalu nastupaju iznimni glazbenici, svjetske zvijezde i u sve to prime nas, male Hrvate i tretiraju nas kao svjetske zvijezde. A ovi to nikako ne 'kuže', unatoč našem trudu i prezentacijama u Kini. U naše prezentacije detaljno smo uključili čak i to koliko ovakav tip promocije utječe na naš turizam i opet nas ignoriraju u potpunosti.
 
Jedna od najtežih stvari pri pripremi za turneju jest prikupljanje novčanih sredstava. Tko Vam je sve pomogao u promociji i sponzoriranju putovanja za Kinu?
-Do sada mi nažalost nije pomogla Hrvatska turistička zajednica, dakle država. Probala sam pitati i druge ljude i moguće je da ću dobiti pomoć župana Nikole Dobroslavića, s kojim ću uskoro ići na sastanak. Vidjet ću što će biti s time. Osim njega imam sastanak s Milanom Perićem koji mi je pomogao i prošle što je izvrsno i zaista hvale vrijedno. Nama treba 35 tisuća kuna, samo za karte. Pa da nam pomognu barem nešto. Pukao mi je film neki dan, jer sam već par mjeseci u pisanju projekata, u apliciranjima, u birokraciji…milijun sastanaka i telefona, to je Kina – nije to da ideš do Neuma… stoga smatram kako je sa strane HTZ malo neozbiljno. A projekti koji dobijaju su ono…svakakavi, ulazi svašta, preko veza i slično. Baš sam o tome pričala s Matijom Dedićem. Revoltirana sam.

Shvaćaju li naši ljudi koliko vi kao glazbenici promovirate našu zemlju i grad kroz svoje turneje?
-Prošle godine, kad sam išla s Runjićevim obradama, imala sam sastanak s gradonačelnikom Androm Vlahušićem od kojeg sam dobila tri tisuće kuna potpore, za pomoć moje turneje u Kini, i to pod izlikom kako sam ja jedina iz Dubrovnika. Taj iznos nije dovoljan ni za moju kartu. Ja tamo idem tri godine i konstantno promoviram nas, zemlju, ljude. Meni tamo dolaze ljudi i radim hrpu intervjua u kojima pričam o Hrvatskoj.  Macau, grad u kojem sviramo, je multimilijarderski grad. Ima više prihoda od Las Vegasa, a ljudi su nevjerojatno bogati. E pa u tom gradu, u najvećem časopisu o eventovima, izađe razgovor pod nazivom 'Croatian jazz'. Snimao se i dokumentarac o našoj turneji!

Runjić na sasvim novi način

Prošle godine promovirali ste album 'Runjić in Blue', a uskoro stiže i dubrovačka premijera. Prije toga, možete li ukratko reći nešto o albumu?
– Koncert i promocija albuma Runjić in Blue, nakon zagrebačke, održat će se 4. kolovoza i u Dubrovniku. Upravo s tim programom smo bili prošle godine na Hong Kong turneji, Beishan, Macau, Shenzhen, s tim programom imamo napokon poziv i to ne od strane Grada Dubrovnika nego baš od Lazareta kao individualaca. Oni su se, iako moji prijatelji, pokazali kao profesionalci. Dubrovačka publika dobit će premijeru koncerta s kojim smo nastupali i na Jazz festivalu Jazzarela ove zime, što je bilo sjajno, a prije toga je bila promocija albuma s kritikama koje su bile bolje nego sam očekivala. Neobičan je, nekonvencionalan, pa čak i u vokalnom jazz smislu…

Tko je uključen u projekt 'Runjić in Blue'?
– Ekipa koja e uključena u projekt je Kruno Levačić na bubnjevima, Zvonimir Šestak na kontrabasu, Luka Žužić aranžmani i trombon, Andreas Marinello na saksofonu, Hrvoje Galler na klaviru, a ja sam birala pjesme. Nakon što sam prvi put nastupila u Kini s projektom cabareta, dobila sam poziv da iduće godine dođem s jazz projektom, te smo se tako odlučili za Runjića.

Kako ste riješili pitanje autorskih prava pjesama Zdenka Runjića?
-Zimu prije nego što sam pošla u Kinu prvi put, nastupala sam na Runjićevim večerima i pjevala njegovu 'Picaferaj'. Nakon toga, ta mi je ideja pala na pamet i onda sam pričala s Ivanom Runjić, koja mi je dala zeleno svjetlo i bila oduševljena s projektom. Izdali smo album u Skalinadi, diskografskoj kući Ivanje Runjić. može se reći da u tom projektu nije bilo nikakvih prepreka, a sad se pomalo ide dalje s time, nadam se nastupima i po Europi, no sad sam koncentrirana na turneju po Kini.
 
Azijci grle i čestitaju nakon koncerta

Cijene li Azijci našu kulturu, jesu li uopće upoznati s njome?
– Zapravo u Kini i ne znaju toliko za nas, generalno. No oni više cijene kulturu kad je tek upoznaju, nego mi. Vrlo su otvoreni, naime ja sam pjevala na hrvatskom, što je ekstremno, a reakcije su bile divne. Grle, čestitaju, dirnuti su! Zato smo i dobili poziv za daljnju suradnju, što je rijetkost, rijetko kad neki izvođač dva puta za redom pođe na recimo Hong Kong International Festival.

Kako se osjećate kad ste u Kini?
– Tamo se osjećam kao doma, selim se definitivno na jesen, poslom i privatno. Tamo ću raditi zimi, a ljeti ću biti u Dubrovniku, no još ne znam kako ću to iskombinirati. Naime, posao mi je specifičan, takav kakav je, a privatno idem tamo jer mi je dečko iz Kine. Selim se u Macau, gdje imam jako puno mogućnosti za rad. Moram reći, čudni su životni putovi! Tamo me vole, cijene i paze.

Možete li usporediti način na koji se tretira kultura u Aziji, a kako kod nas?
-Mi slijedimo zapadnjački trend, koji tone, umjesto da slijedimo azijske zemlje, koje su u uzletu, ne samo u smislu ekonomije, već i kulture, gospodarstva i slično. Ne mogu govoriti o cijeloj Kini, jer je nisam cijelu upoznala, međutim, ovaj južni, dio na moru, turistički gradovi, oni najsličniji nama, su sjajni. Zemlje se mogu izvući samo na način da promoviraju svijetu svoju kulturu, međutim, kod nas to nekako – ne ide. U drugim zemljama, ako predstaviš neki projekt i dobro apliciraš za njega, dobiješ novce za projekt, bez problema, a u nas se trebaš dobro pomučiti.

U Dubrovniku je progres težak i spor

Kakav je vaš pogled na Dubrovnik otkad ste pošli iz njega?
– Ovdje je trend da čim izađeš iz grada, prestaješ postojati, odnosno na neki način te ignoriraju, što je tužno. Ljudi ne znaju, a kad ne znaju, onda ignoriraju – svi od medija do običnih ljudi. onda je i logično da ne možeš dobiti potporu od nekih ljudi, jer nemaju pojma što ustvari radiš. U Dubrovniku je progres težak i spor, skoro ga ni ne vidiš, i naravno da ljudi odustaju. Ljudi ni ne žele inicijativu, vole živjeti laganini i 'pusti me stat' i dobro je. A ako želiš nešto, moraš raditi kao konj, a možda čak ni ne uspiješ. Najbitnije je usuditi se!

Koje su 'svijetle točke' Dubrovnika u smislu kulturno-umjetničke promocije?
– Dubrovačke ljetne igre, koje su super i to ove godine posebno super, pozitivno sam iznenađena njihovim 'primanjem' Triko Cirkus Teatra u program, kao nezavisnog kazališta. Inače surađujem s njima nekih godinu i pol, a prošle godine dobili smo i nagradu hrvatskog glumišta kao najbolje nezavisno hrvatsko kazalište. Tu je i divni Le Petit Festival, na manjoj razini. Park Orsula, Čovjek  na zemlji, Kinookus, razne radionice, ima pomaka.

Čekaju Vas još dva velika projekta, u New Yorku.
– Okvirni plan je u trećem mjesecu ići u New York, jer su mi se dogodile dvije situacije koje su sulude. Prva stvar je što sam jednu noć u 2 ujutro ovog proljeća u Zagebu dobila poziv od menadžerice klaviriste Aarona Goldberga, koji je izrazio želju kako bi on surađivao sa mnom.  Mislila sam da je 'prank call', jer se to jednostavno – ne može dogoditi. Ali eto, događa se! Jednostavno, nešto mu se svidjelo, čuo je za mene preko nekih zajedničkih prijatelja glazbenika, poslušao neke moje radove i tako je to krenulo.
Drugi projekt je rad sa saksofonistom Brianom Girleyem kojeg sam upoznala U kini na turneji jer smo nastupali na istom festivalu, na čije skladbe pišem tekstove i zajedno planiramo snimiti album. I eto, to je to, puno radim, jako puno, ali ide.

U posljednjih nekoliko godina Vaš život se okrenuo naopačke, nabrojali ste nekoliko iznimnih projekata. Gdje je bio taj okidač koji Vas je pokrenuo?
– Kad sam se preselila u Zagreb. Ovdje stalno lupaš u zid, nema pomaka, ne samo radi grada, ja bih tu jednu veliku kritiku dala i samim glazbenicima, kojima nije prioritet zaista raditi samo glazbu, već glazbu uz nešto drugo. Ne možeš raditi nešto uz glazbu, glazbi si posvećen i više od 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. I tek onda kreće, uz malo sreće i malo talenta, a puno rada. Trebaš se usuditi! onda sve kreće. Kad sam došla u Zagreb, već nakon šest mjeseci sam nastupala na Liburnia Jazz Festivalu. Pa pomalo, klaunovi Crveni Nosevi, Triko Cirkus Teatar, ma bilo je svega. Nije uvijek lako, bilo je pjevanja na ulici prvu zimu u Zagrebu, po snijegu, da bi se preživjelo, al' eto malo po malo i dogodilo se sve ovo do sada.

Postoji li mogućnost da, na primjer, dovedete u Dubrovnik zvijezde poput Girleya ili Goldberga?
– Najveći problem su uglavnom financije, a i visoki honorari. Jedini kanal koji mi se čini mogućim su Igre. Htjela bih stvarno, međutim teško je – put i putni troškovi, svima je sve preskupo. Ali ne ideš se ni u butigu cjenkati koje je mlijeko skuplje! Potrudit ću se, no ne znam… Ideja je tu, no uvijek ne nažalost problem nedostatak novaca.

Kakvi su bili Vaši počeci, možete li dati neki savjet nekome tko se pokušava probiti u pjevačkim vodama?
– Nije sve tako crno, ima neke nade, međutim to se ne može raditi odavde, iz Dubrovnika. Početak je uvijek težak. Pjevala sam godinama, gaže, tarace, hoteli, događaji, tu i tamo odlazak u Zagreb, vraćanje u Dubrovnik, Dan od Amora i Rock bajka Ivana. I zaveži ga tu. Sve moje ideje nailazile su na prepreke zbog inertnosti ljudi koji žive ovdje, zbog toga što im se da dok je na riječima, a u biti im se ne da, kad se počinje raditi. I tako to prođe, prođe puno godina, pa sam se odlučila otići u Zagreb, što je bilo dosta nesigurno. A u Kinu sam otišla na poziv prijatelja Vedrana Perojevića, koji živi u Kini i koji me nagovorio da dođem.

Pročitajte još

SVI NA PLAŽU More se ugrijalo na 25!

Dulist

NA PORPORELI Sutra imate priliku pogledati super Mjesec kroz teleskop

Dulist

Policijski stručnjaci pronašli papinske isprave ukradene iz Državnog arhiva u Dubrovniku

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija