Poslovna ponuda zadržala je psihologinju Tenu Erceg prije sedam godina na samom jugu Hrvatske. Tražio se psiholog u Dječjem vrtiću Konavle. Prihvaća ponudu te rodne Vinkovce zamjenjuje Cavtatom, u kojem je zadnji put boravila na ‘maturalcu’, u osmom razredu osnovne škole. Simpatična Erceg tijekom svojih se godina rada i djelovanja u vrtiću posebno istaknula provodeći, s kolegicom, radionice za očeve djece u predškolskoj dobi. Tjednom očeva u Dječjem vrtiću Konavle raznim se događanjima obilježava Dan očeva koji se svake godine slavi 19. ožujka, na Blagdan svetog Josipa.
Već nekoliko godina, raznim radionicama, podižete svijest o važnosti sudjelovanja očeva u odgoju djece.
Kada smo se 2017. educirale za provođenje programa i organizirale radionice za očeve pod nazivom ‘Klub očeva Rastimo zajedno’ i u našoj Ustanovi, bilo je komentara, u smislu: ‘Nema šanse da ćete u jednoj ruralnoj sredini skupiti kritičnu masu očeva koji će htjeti pričati o očinstvu’. Mi smo, na svu sreću, to opovrgnuli. I od tada samo proširujemo rad s očevima i imam samo lijepa iskustva. ‘Klub očeva Rastimo zajedno’ je zamišljen kao mjesto susreta gdje očevi mogu razmjenjivati svoja iskustva o tome kako je njima u njihovoj očinskoj, roditeljskoj ulozi, ali i koji su načini ophođenja koje mogu implementirati u odgoju svoga djeteta. S druge strane, sve je potkrijepljeno znanstvenim istraživanjima koje govore što je zaista dobro za dijete, a onda i za majku te oca. Nakon četiri tjedna ciklusa radionica, došlo bi do toga da bi očevi tražili dodatne radionice. Zbog toga se taj program na nacionalnoj razini osuvremenio i obogatio te se sada sastoji od pet radionica, od kojih na četiri dolaze samo tate, a u petoj radionici otac dolazi s djetetom ili djecom. Osmišljena je i radionica za majke jer su očevi istaknuli kako bi htjeli da sve što oni čuju, čuju i njihove partnerice. Inače, u svom iskustvu i radu sam primijetila da će majke nerijetko reći: ‘Želim da bude više uključen’, ali kada dođe do neke stvarne situacije, često kažu: ‘Daj ja ću… Zašto si ga tako obukao… Nemoj ga voditi tamo’. Dakle, htjele bi veću uključenost, no u većini slučajeva iznose prijedloge kako bi očevi trebali ili mogli djelovati. Dosta očeva ističe upravo ova razmišljanja na radionicama.
Što označava ta uključenost koju spominjete?
Radi se o uključenosti u sve segmente brige i odgoja, a ne samo u ‘tehničke stvari’, o tome tko će odvesti dijete u doktora, presvući mu pelenu ili ga nahraniti. U pitanju je i emocionalna dostupnost oca u životu djeteta i povezivanju s njim. Otac bi trebao stvoriti okruženje u kojem mu se dijete može uvijek obratiti. Čak i kada se ne dogodi stvarna interakcija, da dijete stvori osjećaj: ‘Moj tata je tu’. Uključenost u ‘tehničke stvari’ i emocionalna dostupnost predstavljaju, prema stručnoj literaturi, dvije uloge oca, a treća je ta stvarna interakcija, odnosno koliko se otac stvarno igra s djetetom i koliko zaista sudjeluje u nekim aktivnostima kao što su šetnje i pričanje, maženje, odnosno u bilo čemu što djetetu pričinjava zadovoljstvo.
Jesu li unatrag nekoliko godina uočene promjene po pitanju uključenosti očeva u odgoj djece?
Jest, došlo je do promjena. U određenoj literaturi se spominje kako je došlo i do svovjevrsne ‘emancipacije očinstva’. Realno, prije četrdeset godina puno više žena bile su kućanice. Sada i majke češće rade i više izbivaju iz kuće, zbog čega je došlo do situacije u kojoj očevi moraju fizički biti više prisutni uz svoju djecu, a time češće preuzimaju i druge spomenute uloge. Također, promijenila su se i uvjerenja o rodnim ulogama. U nekim istraživanjima ističu se izjave očeva kako bi oni htjeli više vremena provoditi sa svojom djecom i biti više uključeni, ali da se osjećaju manje kompetentnima u roditeljskoj ulozi, odnosno u odgoju i brizi o djetetu od najranijih dana. Pokazalo se da manje, nego majke, dolaze na roditeljske sastanke ili upise u vrtiće. Mislim da se to u posljednje vrijeme mijenja, što mogu potvrditi i iz svojega rada u vrtiću. Također, što se više i priča o očinstvu, čini mi se kako se ide u smjeru sve većeg uključivanja očeva u odgoj djece.
Iza nas su čak dvije godine pandemije. Na temelju dosadašnjih opažanja, na koji način je cijela situacija utjecala na djecu?
Dugotrajna izolacija nije dobra ni za koga, a pogotovo za djecu koja se i kroz interakciju s vršnjacima razvijaju i uče te stvaraju odnose koji su im kasnije bitni i za mentalno zdravlje. Promijenile su im se rutine, izvanškolske aktivnosti, druženja. Mnogo djece je imalo nekog člana obitelji koji je imao koronavirus ili možda preminuo, možda su i sami oboljeli, a sve su to stresni događaji. Također, neki roditelji su izgubili posao te se tu stvaraju egzistencijalne poteškoće. To djeca sve posljedično osjete, a pitanje je hoće li posljedice biti kratkoročne ili dugoročne. No, da ne bude sve ‘crno’, nedavno sam srela jednu djevojčicu iz prvog razreda koja je sama sjedila za vrijeme odmora. Pitala sam je li sve u redu, a ona mi je na to odgovorila: ‘Da, da, tu se igram, smislila sam ovu igru dok sam bila u izolaciji i bilo mi je dosadno’. Možda će se netko sažaliti nad djevojčicom jer je sama, no, ona zapravo pokazuje svoju sposobnost olakšavanje ‘teških vremena’, svoj mehanizam nošenja za dosadom, možda i strahom za vrijeme izolacije. Dodala bih, da uz pandemiju koja još uvijek zapravo traje, imamo i trenutnu situaciju po pitanju ratnih zbivanja koja nije stresna samo za odrasle nego može biti stresna i djeci. Netko će dopustiti djeci da bez ograničenja preko različitih medija dolaze do informacija o svemu što se događa što za dijete može biti uznemirujuće. Drugi će pak htjeti u potpunosti zaštititi djecu od tih informacija, no tada postoji mogućnost da će doći u školu ili društvo i saznati o zbivanjima od nekoga drugoga. Ukratko, optimalno bi bilo konkretnim pitanjima provjeriti s djecom jesu li čuli ili vidjeli nešto, ponuditi informacije primjerene djetetovoj dobi i pružiti osjećaj da se mogu obratiti za razgovor kada to budu željeli.
A koliko je pandemija utjecala na odgojitelje predškolske djece?
Vjerujem da nikome nije bilo lako djelovati prvo u virtualnom svijetu te održavati na taj način povezanost s djecom i roditeljima, a nakon toga i u, zbog epidemioloških mjera, izmijenjenim uvjetima rada. No, nije bilo i nije nemoguće što su odgojitelji i pokazali i pokazuju kroz svoj rad, i to ne samo odgojitelji nego i svi drugi zaposlenici predškolske ustanove. Mislim da kada pričamo o uvjetima rada u predškolskoj ustanovi, smatram kako će se na rad u većoj mjeri odraziti ono što se sprema kroz izmjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.
Nedavno su odgojiteljice mirno prosvjedovale zbog prijedloga promjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, a kojima bi došlo i do ukidanja Državnog pedagoškog standarda. Time bi, među ostalim, došlo do povećanja broja djece u grupama. Stignu li se odgojiteljice uopće baviti odgojno-obrazovnim radom djece u već prepunim grupama?
Cijeli taj proces izmjena traje već duže vrijeme. Prije nekoliko mjeseci bilo je javno e-savjetovanje na tu temu u koje sam se osobno, kao i drugi pojedinci iz struke i znanstvene zajednice, uključila. Davali smo argumente, u interesu djeteta, zašto se ne bi trebalo ići u navedene izmjene. Većina tih argumenata, nažalost, nije prihvaćena. Ide se, dakle, za tim da se što više djece uključi u predškolski odgoj i obrazovanje. To bi zapravo i trebalo biti tako. Zaista, rani i predškolski odgoj je prva stepenica u odgoju i obrazovanju djeteta te ako je kvalitetan doprinosi njegovom razvoju. No, već se sada krši državni pedagoški standard po pitanju broja djece u odgojno-obrazovnoj skupini čime se neminovno smanjuje kvaliteta rada. Ne bih rekla da je to problem jednog vrtića. To je problem na razini cijele države. Nema dovoljno objekata niti odgojno-obrazovnih radnika. Tu ne mislim samo na odgojiteljice, već i na djelatnike stručno-razvojne službe u vrtiću. Ako se povećava broj djece, mora doći i do povećanja kadra i osiguravanja prostornih uvjeta. Ako se ukine državni pedagoški standard, i poveća se broj djece, zasigurno će doći do sve težeg obavljanja odgojno-obrazovnog rada jer to je ono što odgojitelji rade te kroz njega učvršćuju temelje za optimalan djetetov razvoj.
Sve veći naglasak se u posljednje vrijeme stavlja na poteškoće u razvoju djeteta. S čime se po tom pitanju susrećete u svom radu?
Pretpostavljam kako se sve više o tome priča jer se polako, barem deklarativno, miče stigma s te teme. Također, možda i zbog činjenice kako je sve veći broj identificirane djece s poteškoćama u razvoju. U svojem radu u predškolskoj ustanovi najčešće se susrećem s govorno-jezičnim, komunikacijskim, senzornim poteškoćama, poteškoćama iz spektra autizma, ali i socio-emocionalnim poteškoćama. Komunikacijske i govorne-jezične prednjače. Zašto je tomu tako? Uz druge razloge, čest je razlog izloženost ekranima od najranije dobi. Neki će roditelji reći da smo ‘dosadni’ s ponavljanjem o utjecaju ekrana i medija. No, znanstveno je dokazano kako se rana izloženost elektroničkim medijima može odraziti u vidu niza poteškoća, a ponajprije u području pažnje i koncentracije te govorno – jezičnom razvoju. Kada roditeljima predložimo smanjenje korištenja ekrana, i to provedu, nerijetko se dogodi veliki ‘skok’. Kod neke djece se to ne dogodi jer ‘u pozadini’ mogu biti dodatne poteškoće na kojima treba raditi. Većina roditelja sudjeluje i spremni su čuti, no s druge strane dolazimo do još jednog problema. To je općeniti problem manjka stručnjaka. Roditelji se nemaju kome obratiti. Liste čekanja su jako duge, ne samo u predškolskim i zdravstvenim ustanovama, već i kod ‘privatnika’.
Objavljeno u tiskanom izdanju 16. ožujka 2022.