Tara Horvat mlada je zagrebačka violinistica koja je već nekoliko puta očarala dubrovačku glazbenu publiku na svojim nastupima s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.
Iako je violinu počela svirati tek sa 10 godina, upornošću i radom uspjela je nadoknaditi sve propušteno. Nedavno je boravila u Dubrovniku, kod bake i djeda na kratkom ljetovanju, što smo iskoristili kako bi porazgovarali s njome.
Kako ste odlučili upisati glazbenu školu?
– Kad sam imala 6 godina u vrtiću sam čula jednu djevojčicu kako svira flautu. To mi se jako svidjelo i kad sam došla doma rekla sam „Mama, mama, ja bih svirala flautu“. Moji roditelji, iako jako vole glazbu i vodili su me na koncerte, nisu bili oduševljeni idejom da upišem glazbenu školu već su me usmjeravali prema sportu i stranim jezicima. I tako je to prošlo. Ponovno kad sam imala osam godina i već krenula u osnovnu školu, vidjela sam djevojčicu kako svira violinu. Ovog puta sam došla doma i rekla „Mama, mama ja bih svirala violinu“. No, opet nisam upisala glazbenu školu. Sve dok u moju školu nije došla glazbena škola kao podružnica i ponudila tri instrumenta. Pokupila sam ugovor, sama popunila i rekla „Sada ćete mi potpisati i ja ću početi svirati violinu“. Tada mi je bilo 10 godina.
POTPORA RODITELJA
J e li Vam bilo teško nadoknaditi zaostatke, stići svoje kolege?
– U početku je bilo jako teško. Prvo jer su bile velike razlike između mene kao početnice i nekoga tko je svirao već 5,6 godina u mojim godinama. Bilo mi je gotovo nemoguće ići na neka natjecanja što je inače iznimno važno. Imala sam veliku potporu od roditelja, išli su na sve koncerte, produkcije, natjecanja, ali profesori su znali biti jako teški. Često sam znala čuti „To ti nema smisla, prestara si, radije odustani“, što je djetetu dosta teško čuti. Nakon 5,6 godina ta se razlika smanjila, uspjela sam, počela sam ići na natjecanja, preskakala sam razrede u glazbenoj školi i uspjela sam to do sada nadoknaditi.
Osvojili ste i nekoliko državnih natjecanja?
– Na državnom natjecanju osvojila sam dva puta prvu nagradu, i još jednom sam bila prva s drugom nagradom kada prva nije dodijeljena. Osvojila sam i na međunarodnim natjecanjima nekoliko prvih nagrada, bila sam i apsolutni pobjednik. Kako volim komornu glazbu, tako sam i s njima išla na natjecanja i u tim kategorijama osvajala prve nagrade.
Nedavno ste nastupili u Salzburgu, na koncertu proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
– Tako je. To je bio jedan jako lijepi koncert s dosta izvođača, a ja sam svirala na poziv Hrvatsko austrijskog društva Dubrovnik i njihove predsjednice Branke Martinović Vuković. Riječ je o jednoj iznimnoj osobi koja prepoznaje umjetnost, umjetnike i njihove talente i kad to prepozna počne ulagati svoje vrijeme u pomaganje. Katkad je ona kao moja mecena.
ZADOVOLJNA NASTUPIMA S DSO-om
Dva puta ste nastupili s Dubrovačkim simfonijskim orekstrom. Kakvi su dojmovi s tih koncerata?
– Dojmovi su odlični, ja sam jako zadovoljna kako je prošlo. Prvi koncert je održan 2012. godine. I tada sam svirala Čajkovski violinski koncert, a prije mjesec dana Mendelssohnov violinski koncert koji sam na poziv maestra Mladena Tarbuka obnovila u svega tjedan dana. Oba dva su prema kritikama bila jako uspješna. Još bih htjela naglasiti kako mi je bilo zadovoljstvo svirati s DSO-om, svi su jako dragi, srdačni i spremni pomoći, što stvara ugodnu atmosferu i olakšava rad.
Osim na Akademiji u Zagrebu, školujete se i u inozemstvu?
– Krajem srednje školi odlučila sam da bih htjela istražiti i vidjeti još neke profesore. Shvatila sam da što više imam pedagoga, imam veće šanse da više naučim i da budem uspješna u onome što radim. Otišla sam na prijemni u Imolu, tada sam bila četvrti srednje, upala sam i tamo sam imala dva profesora. Kada sam završila srednju školu upisala sam i Akademiju u Zagrebu, istovremeno sam studirala i u Italiji i u Zagrebu, te sam putovala u Italiju jedanput mjesečno. Istovremeno pune 4 godine imala sam tri profesora koji su zaslužni za moj rad i uspjeh.
To nije bilo lako?
– Uopće nije bilo lako, znali su biti toliko različiti u pristupu da bih jednu kompoziciju svirala na dva, tri različita načina. Toliko su se razlikovali u mišljenjima, da nije bilo moguće napraviti kompromis. Danas sam na tome zahvalna. Zanimljivo je da od jeseni idem na Akademiju u Leipzig, i tamo ću studirati kod profesorice Mariane Sirbu. Veselim se novom pedagogu, novim znanjima i baš me zanima kako će biti. To je zapravo program razmjene studenata Erasmus, idem na godinu dana tamo, a kad se vratim ću diplomirati. Tko zna, možda upišem magisterij ili neko usavršavanje.
SVI TREBAJU SVOJU PRILIKU
Imaju li mladi glazbenici u Hrvatskoj šanse?
– Teško se probiti jer nas je puno i ima jako puno talentiranih ljudi. Svi žele i trebaju svoju priliku. Scena pak nije toliko široka pa nije moguće tako lako organizirati neki koncert ili recital. No, uz veliki trud i podršku, talent se uvijek prepoznaje. Možda polako, ali ide. Mala smo zemlja, teško se probiti u Europi, no u mnogim područjima pokazali smo da imamo odlične ljude i ne znam zašto se ne pokušati probiti u Europu sada kada su nam se otvorila vrata Europske unije.
Hoćete li ostati u Hrvatskoj ili ćete ići vanka?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Kao mala uvijek sam govorila da bih željela živjeti vani, u Švicarskoj, premda nisam još to pojmila. Teško mi je odrediti to moje djevojačko sanjarenje. Ne moram nužno živjeti vani, pokušat ću i ako bude dobro ostat ću. Vjerujem da ću se kad – tad vratiti jer ovdje mi je obitelj, prijatelji. Voljela bih i jedno i drugo istovremeno, u jednoj zemlji raditi, u drugoj biti nekakav vanjski suradnik, povremeni profesor, a uvijek mogu probati i organzirati festivale i koncerte. Dosta sam optimistična u tom pogledu. Teško je, ali mislim da će se naći nešto.
Moramo za kraj spomenuti da svake godine ljetujete u Dubrovniku?
– Tako je. Moj otac je iz Dubrovnika. Neki kažu da sam Zagrepčanka, neki Dubrovčanka, odnosno Dubrovkinja. Inače smo svako ljeto, kad smo sestra i ja bile male, dolazile s prvim suncem u Dubrovnik kod bake i djeda. Jako volim ovaj grad i osjećam se dobro tu i nemam ništa protiv da me se naziva Dubrovkinjom.