Miho Baće ime nam je poznato iz svijeta politike, kao predsjednika dubrovačkog ogranka HSLS-a, ali i kao županijskog pročelnika Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove. Ni jedno ni drugo nisu razlog našeg ovotjednog razgovora s njime, iako će se naš simpatični sugovornik dotaknuti i političkih motiva svojih angažmana. Razlog je nešto sasvim posebno – njegova umjetnička crta i kreativna vizija. O slikarstvu, sviranju, trgovačkom pravu i U2 – u jednom razgovoru… Inače, Miho Baće priprema svoju prvu samostalnu izložbu, u smiraj ljeta. Otkriva nam i detalje…
Aktivno slikate. Vaša djela na tragu su dubrovačkog kolorističkog trojca – Dulčić, Masle, Pulitika i inspiracija se itekako vidi. Kad se rodila ljubav prema slikarstvu?
Još dok sam studirao! Završio sam pravo, a dok sam studirao, moj brat Joško istodobno je studirao na Likovnoj akademiji, gdje je danas profesor na odjelu Grafike. Umjesto na predavanja na Pravo išao bih na predavanja Slikarstva! Bila mi je draga ta intimna atmosfera u kojoj je profesor imao neposredan kontakt sa svega nekoliko tih studenata koji su u opuštenoj, ‘atelier’ situaciji, pijući kafu i pričajući o svemu – ostajali po cijeli dan. To je bilo potpuno drukčije od mojih predavanja gdje nas je bilo tristo u jednoj prostoriji, gdje smo se dizali na noge kad bi profesor ušao i slično. Uz to sam, malo po malo, počeo slikati. Mogu reći da me baš ‘obuzelo’. Jako me veseli izložba!
‘Rezervirali’ ste rujan u Palači Sponza. Sami kraj ljeta! Motivima pratite svoju posvetu ‘dubrovačkom trojcu’ ili?
Da, otvaranje izložbe održat će se 13. rujna u Sponzi i mogu vam reći da jedva čekam. Malo sam se ohrabrio – radi se o solo izložbi i puno su veća platna nego inače u mom radu. Motivi nisu samo dubrovački kako to inače biva, već – južnoamerički. Inspiriran sam plakatima turističkih mjesta pedesetih i šezdesetih godina. Mislim da su geometrija i blokovi boja koji su tada bili na tim plakatima nešto zaista posebno. Pričamo o plakatima svih turističkih mjesta toga razdoblja koji su dostupni na Internetu. Oni su tako dobri da mi zapravo daju najveću inspiraciju za rad. Naravno, u bojama sam vjeran kolorističkom triju DulčićMasle-Pulitika. To se vidi i ne mogu ‘pobjeći’ od njih. Oni su temelj, stožerna činjenica svakog štafelajnog slikara u Dubrovniku.
Itekako se vidi kako se radi o inspiraciji, ne kopiji. Zanimljivo je i kako radove objavljujete na Instagramu, kao svojevrsnoj novoj platformi.
Opterećuje me činjenica da sam godinama gledao u Đura Pulitiku kao ikonu slikarstva. Pokušavao sam naći u djeliću njega sebe i bio uvjeren kako nisam uspio. Sve dosad. I sada izlazim vani s ponešto drukčijim izričajem. Odustao sam od dominacije njegovih plavih tonova koji su mene obuzimali cijelo vrijeme. Sad sam tu stvorio potpuno drugu priču, ali mislim da će se trodimenzionalnost, dubina slike, vidjeti. Dakle, motivi su različiti, apsolutno, od onih mojih početaka, ali svakako je to, taj izričaj odnosno tehnika je još uvijek na bazi dubrovačke kolorističke škole. Iznimno sam zahvalan Arhivu na ustupljenom prostoru – Palači Sponza, kao i svim ostalim sudionicima na ovom mom projektu, sponzorima i suradnicima. Rudolf Pater će mi otvoriti izložbu i pronaći recenzenta za katalog, voditelj će biti Ivica Puljić. DJ-ica Petra Rilović će puštati glazbu. Bit će to pravi event! Slike će, u odnosu na one koje koje sam dosad radio, biti formatima veće i bit će ih dvadeset. Mislim da je to dovoljna brojka u suodnosu na taj moćni prostor.
Slikate na Kantafigu? Nemate problema s prostorom, što je boljka mnogih dubrovačkih umjetnika?
Nemam, nemam. Atelier mi je na Kantafigu, prostor je to moje obitelji, od none. Imam sreću, ludu sreću, što mi dundo – čiji je stan – živi u Zagrebu. Dolazi samo u osmom mjesecu kad se meni zapravo ne radi.
Tad ste na Pelješcu?
Ma ne, ljeti je vruće pa mi se ne da! A i ljeti mi dođu prijatelji, pravnici od kojih sam se jedino ja vratio u grad.
Pravo, pa i politika, nekako su bolji, romantičniji, kad imaju malo umjetnosti u sebi?
Definitivno. Zapravo, ničim nisam bio motiviran, pa niti me itko nagovarao da uđem u politiku. Jednostavno sam, s dvadeset godina i nakon jednog subotnjeg izlaska, ušao u središnjicu HSLS-a kao tada najveće oporbene stranke i rekao: ‘Dobar dan, ja sam student iz Dubrovnika i htio bih se učlaniti’. To je zapravo jedina stranka u kojoj sam ikad bio i to je to.
Čini se kako su tada motivi za ulazak u neku stranku općenito bili iskreniji?
Da! U biti, motiv mi je bio pokušaj gašenja ‘stojedinice’. Sad to izgleda prahistorijski, ali za mene, taj je momenat ‘prešao Rubikon’. Zanimljivo je i karakteristično za to doba kako je politika bila iskreno motivirana, i vladajuća i oporbena.
Danas?
Prema samom sebi sam se potpuno ‘isprostituirao’. Dakle, osnovni motiv ulaska u HSLS bio mi je borba protiv HDZ-a, a sad sam s njima u nekoj koaliciji, ni kuhan ni pečen. Doduše, istina je kako su se i oni promijenili. Mada, politika je izgubila onu romantiku i pogrešno se ‘postavlja’. Primjerice, priča s ljubavlju prema domovini je sasvim iskrivljena. Evo, ja sam apsolutno zaljubljen u ovu državu. Smiju mi se kad kažem kako se potpisujem – zovem se Miho Baće, Hrvat sam i katolik. Po meni, to je identitet važniji od pojma da sam završio srednju školu. Gledajte, politika je zanat – pravi pravcati zanat u kojem nema populizma niti romantizma. Tu trebaš raditi. Danas moraš jesti, proizvesti i raditi. To ne mogu svi političari jer nemaju ‘ruke i noge’ za to. Sve je to na razini kritike i u redu je to, ali u jednom momentu je ključno – nešto drugo. Problem s nekim političarima je što nisu operativni, odnosno – mole Boga da ne dođu na vlast.
Dobro, vratimo se na umjetnost. Veliki ste i neskriveni ljubitelj U2-a, svirate…
Da, imam dosta gitara, Fender, Gibson… Sviram po zabavama mojih prijatelja, ne za novac (smijeh). Vrlo mi je teško, kako imam šaroliko društvo, svirati jedno, oni hoće drugo. A ja želim U2! Inače, imam završeno osam godina gitare, predavao mi je legendarni profesor Brčić, otac našeg pročelnika Điva Brčića. Sviram za sebe, svoju djecu… Inspiracija mi je uvijek i zauvijek U2.
Još od ‘War’?
Ma i prije! Bio sam na sedam koncerata, najdalje u Barceloni. Naravno da sam bio na oba koncerta u Zagrebu 2009. godine. Plakao sam kao malo dijete, Bono recitira: ‘O lijepa, o draga, o slatka, o slobodo!’. Jako je angažiran i to cijenim. On je preteča političkog angažmana, aktivizma u glazbi. Ne znam da je netko prije radio revolucije tog tipa. Primjerice, sad je ‘izbacio’ Walk on za Ukrajinu. Inače mu je ta pjesma uvijek aktivistički opiturana.
Zanimljivo je kako je mladim ljudima koje ne zanima politika – a kad se ne baviš politikom ona se bavi tobom – ukazao na neke stvari?
Kao zakleti liberal mislim da nije rješenje u većem angažmanu mladih nego u smanjenju ovlasti države. To je osnovno liberalno načelo, da država postane minimalna koliko može biti. Jer onda nema ni alata za upravljanje tobom. Osim tri, četiri, pet, šest pa i deset ključnih strateških državnih tvrtki koje kontrolira – vode, šume i tako dalje, postoje i one druge koje su čisto na tržišnim osnovama i koje su zapravo u domeni privatnog trgovačkog prava. Ali ih država ima. To nije dobro.
Spomenuli ste trgovačko pravo. Upravo u tom polju prava ćete uskoro i doktorirati.
Da, za dva mjeseca ću doktorirati – tema je vezana uz leasing. Ukratko, završio sam Pravo u Zagrebu, postdiplomski u Splitu, a doktorirat ću u Mostaru. Ušao sam u proceduru obrane rada, samo mi treba datum. Ugovor o leasingu i odvanjanje s drugim ugovorima trgovačkog prava, to je zapravo tema. Trgovačko pravo kojim se bavim dio je obveznog ugovornog prava u kojem je najveći fokus na ugovaranju između trgovačkih društava. Hrvati su napravili zakon o trgovačkim društvima naslanjajući se na njemačku zakonodavnu praksu. Naš najistaknutiji profesor prava sa Zagrebačkog fakulteta, Jakša Barbić, tvorac je svega što se događa u trgovačkom pravu i pravu društava, ustrojavanju firmi i on je to dobro napravio. Druga je stvar kakvi su menadžeri, ali sama organizacija trgovačkih društava je sasvim solidna i organizacijski na razini europske pravne stečevine. Nema razloga da bi bila manjkava. Prilično je to lagodna pravna disciplina, za razliku od nekih drugih – tipa građanskog procesnog prava ili pomorskog prava, koje su hrvatski specifikum bez mogućnosti ‘copy/paste’.
Čestitam na doktoratu. Kad stignete sve?
Ne gledam TV, uopće. Gledam filmove koji me inspiriraju, poput Gospodara prstenova. Postoji toliko kreativnih stvari koje se mogu raditi umjesto gledanja televizije. Ni Netflix mi nije pretjerano privlačan, ne gledam serije.
Objavljeno u tiskanom izdanju 20. travnja 2022.