Subotnje vjenčanje ispred crkve sv. Vlaha izazvalo je brojne, ogorčene komentare u javnosti zbog neprimjerenog ponašanja. U jednom je trenutku, kako su nam u subotu naveli izvori, odjeknula i snažna detonacija. Upravo je ovom događaju naša sugrađanka Lea Sentović ‘posvetila’ objavu na Facebooku, a kojeg donosimo u nastavku uz njeno dopuštenje.
‘Dakle… Nisam odavno nešto ovdje izventala pa evo kreće. Bas mi je momenat.
Ko me zna, zna me pa će shvatit što mislim, ko me ne zna – e pa ne znam ni ja što ovdje radite. Izbrišite se sami.
Pošla sam u grad. Pod grad mislim na Stradun. Između Lapada i Straduna uvijek biram Stradun. Svak ide svome. Mama mi je sa Straduna. Tu se rodila, živjela i radi cijeli život. None živi na Stradunu i danas.
Tata je iz Komolca i nakon što je kuća u ratu izgorjela u Gradu smo živjeli 12 godina.
Ja sam tu išla u školu, tu sam se krstila, pričestila i krizmala. Igrala se na Prijekome i ispred Svetoga Vlaha, kupala na Banjama. Tu se rodila moja sestra… Moj prvi posao koji je trajao 9 godina je bio na Stradunu u prvom turističkom info uredu od TZ. Tisuće sam ljudi tada upoznavala sa mojim gradom. Bila ponosna što živim u gradu kojim su svi ti ljudi tako bili oduševljeni.
Mogu slobodno bez ikakvog pretjerivanja reći da sam ja dijete iz Grada i uvijek ću tako misliti bez obzira gdje živjela.
Danas sam bas htjela malo prošetat s Markom i pustit ga da se igra, da trči s malim strancima, sjedi po šporkom Stradunu, kupi bakcile, oguli me za slikovnicu u Algoritma i preskupi sladoled. Dakle, standardno popodne s djetetom.
Nakon što sam 20 minuta čekala parking mali sin se uznervozio jer je još mali pa ne razumije čari sjedenja u autu na parkingu pa ga je none (Bogu hvala) odvela s kolicima u grad.
Nakon još sat vremena života uzalud potrošenih, konačno parkiravam i spuštam se u grad niz Buzu… Mislim se kako ću sljedeći put autobusom, jer ovaj se teror s parkingom ne isplati…
Pri dnu ulice, skoro što ću doći na Stradun gruhne bomba. Tj. tako sam promislila jer mi je jedino logično toj jačini bilo to. Da je bomba. Što ću, ipak sam ratno dijete. Doduše, u momentu mi je palo na pamet da nije možda Cele ili Snack eksplodirao, boce plina ovo ono. Nisam paničar po prirodi zato mi i jest to bilo toliko nevjerovatno.
Trčim na Stradun, dijete mi je dole negdje, nije samo, ali nisam ja s njime. Prepao se sigurno, a bogme i ja jer u tom momentu još uvijek mislim da je nešto eksplodiralo. Stižem na Stradun, kad dole pomutnja teška. Maltene filmske scene.
Majke s djecom trče što dalje od spomenutih kafića, djeca uplakana, krive se… Ljudi se iz kafića dižu, gledaju što se događa, đe je bomba gruhnula. Ugledam malog sina, Herkules u kolicima gleda, nema suze nijedne. To legendo, majka rodila. Ali, prepadnut, gleda u mene – majko nosi me odavde pogled. None izbezumljena. Standard.
Gledam, svi kafići na broju, sezona spašena. Kad ono – ekipa ispred Svetog Vlaha, svadbuje. Pjeva se, zastava se vrti (jer Bože moj, kakva je to svadba bez zastave, zamisli da netko pomisli da nismo Hrvati) i puca se iz nečega sličnoga topu jer samo je tako nešto moglo toliku eksploziju napraviti. I njima svima to ok. Tako se slavi. Jer samo je prava svadba ona na kojoj se puca i bacaju mini granate.
E pa nešto ću vam reć. Grozim se seljačina. Grozim. Cijeli život bježim od ljudi koji se ne znaju ponašat, glupih ljudi koji ništa dalje od svoje glupe glave ne vidu, ne cijene i ne shvaćaju. Ti su najgori. Oni sto kažu ‘što smeta što hodaju goli po Stradunu, vruće je ljeto je.’ E to. Takvi će nas dokusurat. Takvi misle da je super fora pucat ispred crkve, palit bengalke, petarde itd… Takvima je to zabava, bolje ne znaju… I takvima ja ne bi dala proć kroz vrata od Grada. A ni vjenčat se u Gradu. Ali pravila nažalost nema. U Gradu se može očito oženit/udat svatko. I to je problem. Jer sve su prilike da ovo nije ni prva ni zadnja svadbena granata. Nije nam problem kićenje fasade Svetog Vlaha cvijećem, problem su nam svatovi s bombama u jednoj ruci i jegerom u drugoj.
Nisi tu živjeo? Nisi tu išao u školu? Nisi se tu krstio, pričestio, krizmao? E pa kćeri, sine, nećeš se tu onda ni oženit… Ne znaš ti što je Grad, ni Stradun, ni Sveti Vlaho. Eno ti polje neko nađi, rasprostri šator, navuci opanke, i ženi se. Udavaj. Pucaj. Samo nas mani tvoje nekulture i seljaštva.
Hvala i doviđenja.’
Njena je objava na Facebooku privukla veliki broj komentara, a ovo su samo od nekih: ‘Isto to smo i mi pomislili! Da je nešto odletjelo u zrak, eksplozija plinske boce, bomba, tako nesto… Užas! Primitivizam i bolest glave, eto! Sramotno!’; ‘Davno smo mi bili Grad, a potpisujem sve što si rekla’; ‘Prošli vikend su se popeli na balustrade o svetoga Vlaha i palili bengalke. I nikome ništa’.