Otkad se proširio svijetom, rasprave o koronavirusu toliko su široke da se propituje čak i njegovo postojanje te gotovo i nema teme vezane za COVID-19 o kojoj se ne vode polemike. Osim jedne. Ono u čemu se svi slažu i kad se ni u čemu ne slažu jest da više – nismo isti. Pandemija nas je promijenila na svim razinama, virus je, osim u ljudske organizme, ušao u sve pore društva, doveo u pitanje sve postojeće strukture i zaljuljao temelje svega što poznajemo i na što smo naučeni. Promjene su mnoge ljude dočekale nespremne, no to ne znači da ih treba niti se mogu ignorirati.
– Nesumnjivo je da smo se svi mi kao pojedinci, a i zajednice i društva kojima pripadamo, pa i čovječanstvo u cjelini, mnogo promijenili u vrlo kratkom razdoblju, u samo godinu dana. Promjene su zapravo temeljite iako ćemo ih vjerojatno u punom svjetlu moći sagledati tek s veće vremenske distance – zaključak je to doktora znanosti Hrvoja Jurića, profesora etike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, piše Večernji list. A da ništa neće biti isto kao pretpandemijske 2019. godine, bilo da je riječ o svijetu rada, obrazovanja i učenja bilo međuljudskih odnosa te daljnjeg ubrzanog razvoja znanosti, smatra i Nedjeljko Marković, predsjednik Udruge Pragma koja se bavi nizom društvenih problema.
– Zbog svih tih ubrzanih promjena može nam se činiti kao da „gubimo tlo pod nogama“, sve što je bilo poznato sada se mijenja velikom brzinom, što može izazvati strah, sumnju, osjećaj kao da dolazi „kraj povijesti“ – slikovito opisuje Marković te dodaje kako bi najveća greška postpandemijskog razdoblja bila vratiti se na stare obrasce ponašanja.
Promjena treba biti svjesna, a ističe kako ćemo se morati suočiti s onim negativnima, ali da će sigurno biti i pozitivnih s obzirom na to da je čovječanstvo tijekom povijesti pokazalo mogućnost iskorištavanja prirodne katastrofe za unapređenje znanosti i okretanja prema pravim vrijednostima. Ipak, Jurić je u tom pogledu ipak nešto pesimističniji, i to na temelju dosadašnjeg iskustva u pandemiji.
– Zasigurno se može pronaći mnogo primjera koji pokazuju da su se dogodile i neke pozitivne promjene. Primjerice, neke su osobe u neočekivanim i neobičnim okolnostima doživjele neku vrstu prosvjetljenja, vratile su se sebi i pronašle su smisao svoga života. Neke zamrle obiteljske, susjedske i radne zajednice, pod pritiskom krize, rehabilitirale su se i otkrile su smisao i važnost zajedništva. Ali to su ipak izuzeci. Čini mi se, naime, da su mnogo brojniji primjeri osoba koje su u posljednjih godinu dana doživjele negativne psihoemotivne potrese ili slomove. Primjer su obitelji koje su postale još nasilnije ili disfunkcionalnije ili su se raspale, ali i druge, šire društvene zajednice koje su izgubile osnovu svoga postojanja jer ni jedna zajednica nije bogodana i vječna, nego se svaka uvijek iznova konstituira i opravdava svoje postojanje. A u ovakvim okolnostima teško je sačuvati smisao i individualno i kolektivno – poručuje Jurić.
Da bi se velike društvene promjene na nacionalnoj i globalnoj razini uopće mogle shvatiti, potrebno je najprije spustiti se individualnu razinu. Iako kao društvo više nismo i nikada nećemo biti isti, glavne se promjene zbivaju – u nama. Treba reći kako se mnogi u tome nisu snašli te kako je pitanje mentalnog zdravlja uistinu u posljednjih godinu dana trebalo postati primarno, no praksa pokazuje da je ta prilika propuštena, govori o tome Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče.
– Javlja nam se više ljudi i više se traži pomoć. Neke su osobe počele patiti od mentalnih poremećaja, a stanje se kod onih koji su već patili od njih pogoršalo. Ljudi koji su relativno uspješno funkcionirali unatoč nekim psihozama, depresiji, ovisnostima… sada su se izgubili. Razlog je djelomično povećan stres, a djelomično slabije dostupna skrb. Dakle, povećao se i broj i težina mentalnih poremećaja, a bilježimo i pojavu novih poremećaja s kojima se psihijatri sada prvi put susreću i tek ćemo se njima baviti u budućnosti. Svima im je zajedničko obilježje, mogli bismo to tako nazvati, koronastres koji se veoma različito manifestira kod ljudi i teško ga je definirati. Osjeća se velika napetost, anksioznost, uznemirenost… Kao što je taj virus nevidljiv, tako su i ovi problemi “nevidljivi”, ali postoje i duboko su zakopani u našem emocionalnom sustavu – ističe poznati psihijatar te upozorava kako svi ti problemi neće nestati preko noći.
– Emocionalne ćemo posljedice ove pandemije još jako dugo “vući” za sobom. Neki su ljudi izgubili posao i jako će ga teško opet naći, nekima su narušeni socijalni odnosi, neke su se obitelji raspale… Treba otvoreno reći da je ova pandemija dosta toga nepovratno uništila. Neki će se izvući i emocionalno oporaviti iako će im možda trebati i godine, a neki možda i neće – kaže Bagarić te dodaje kako se zato nipošto ne treba pretvarati da se nije ništa dogodilo i da se nikako ne možemo samo “vratiti” u pretpandemijsko stanje. Probleme treba rješavati i zato ističe da pomoć moraju tražiti svi kojima je potrebna. Čak i ako ljudi nisu doživjeli neki teži oblik psihičkih smetnji, činjenica je da nema osobe koju ova pandemija nije na neki način promijenila te Bagarić napominje kako o tome treba razgovarati. – Pa svi smo zatvoreni više od godinu dana! Trenutačno je cijeli planet u nekoj vrsti zatvora i svi smo doživjeli neke promjene. Ne mora se nužno govoriti sa stručnim osoba, može i s članovima obitelji, susjedima, prijateljima, kolegama na poslu… kako bismo shvatili da smo se promijenili i mi i oni – zaključuje Bagarić. Stručnjaci se slažu da ključ leži u obitelji, prijateljstvima, ljubavnim odnosima, no promjene su i u tim područjima dvojake. S jedne je strane ova pandemija omogućila ljudima da se bolje povežu i da više vremena provode zajedno, no podaci s druge strane govore i o smanjenoj stopi sklapanja brakova, jednakoj stopi rastava, povećanom nasilju u obitelji…
– Emocionalne ćemo posljedice ove pandemije još jako dugo “vući” za sobom. Neki su ljudi izgubili posao i jako će ga teško opet naći, nekima su narušeni socijalni odnosi, neke su se obitelji raspale… Treba otvoreno reći da je ova pandemija dosta toga nepovratno uništila. Neki će se izvući i emocionalno oporaviti iako će im možda trebati i godine, a neki možda i neće – kaže Bagarić te dodaje kako se zato nipošto ne treba pretvarati da se nije ništa dogodilo i da se nikako ne možemo samo “vratiti” u pretpandemijsko stanje. Probleme treba rješavati i zato ističe da pomoć moraju tražiti svi kojima je potrebna. Čak i ako ljudi nisu doživjeli neki teži oblik psihičkih smetnji, činjenica je da nema osobe koju ova pandemija nije na neki način promijenila te Bagarić napominje kako o tome treba razgovarati.
– Pa svi smo zatvoreni više od godinu dana! Trenutačno je cijeli planet u nekoj vrsti zatvora i svi smo doživjeli neke promjene. Ne mora se nužno govoriti sa stručnim osoba, može i s članovima obitelji, susjedima, prijateljima, kolegama na poslu… kako bismo shvatili da smo se promijenili i mi i oni – zaključuje Bagarić.
Stručnjaci se slažu da ključ leži u obitelji, prijateljstvima, ljubavnim odnosima, no promjene su i u tim područjima dvojake. S jedne je strane ova pandemija omogućila ljudima da se bolje povežu i da više vremena provode zajedno, no podaci s druge strane govore i o smanjenoj stopi sklapanja brakova, jednakoj stopi rastava, povećanom nasilju u obitelji…
– Kao rezultat pandemije, mnoge obitelji tjednima su bile zatvorene kod kuće. Za neke se to ispočetka činilo pozitivnim jer se užurbani tempo života odjednom usporio. Rasporedi djece i roditelja natrpani raznim aktivnostima najednom su postali slobodniji pa su roditelji i djeca imali priliku provesti više vremena zajedno u zajednički kreiranim aktivnostima, projektima i igrama. S druge strane, pred obitelji su stavljeni i zahtjevni zadaci u ograničenom prostoru i vrlo kratkom vremenskom roku. Mnoga djeca i roditelji dotad nisu imali iskustvo provođenja toliko vremena na okupu te im se često javljao osjećaj da su zatvoreni s ljudima koje ne poznaju onoliko dobro koliko su mislili. Dodatno, pandemija je za velik broj obitelji donijela financijske teškoće, neizvjesnost te povećanje stope nasilja i zlostavljanja – objašnjavaju Petra Kremenjaš i Luka Juras, psiholozi savjetovatelji u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus.
Više pročitajte ovdje.