U potpunosti se slažem s gradonačelnikom u dijelu njegova komentara o otvorenju Spomenika djeci poginuloj u Domovinskom ratu u pogledu fokusa. Uz dužno poštovanje svima koje je ustresao i retraumatizirao prelet borbenih aviona Rafale Hrvatskog ratnog zrakoplovstva činjenica jest da su djeca koja su izgubila živote i njihove obitelji – stavljeni u drugi plan. Nastavno na navedeno i, kako akcentira Franković, značenje samog spomenika. Propust kasnog najavljivanja se, naravno, mogao prokomentirati, pokuditi, ali prešla se svaka mjera. Međutim, držim bitnim istaknuti da je u Frankovićevoj opasci neopravdano izostalo “pojedini”, jer nisu svi mediji pristupili ni blizu na isti način temi/događaju.
Franković je „otresao“ iznimno oštru kritiku da se „u posljednjih 30 godina na prste jedne ruke mogu nabrojati tekstovi posvećeni upravo toj djeci i njihovim obiteljima“. Nije baš tako! Ali, naravno, uvijek se može/moglo se više i bolje.
Međutim, zašto je izostavio kolege političare iz kritike? Na koncu je li se samokritički zapitao je li i on sam u rekordnom broju mandata na funkciji gradonačelnika Dubrovnika stradaloj djeci i njihovim obiteljima posvetio dovoljno pažnje, govora i angažmana?
„Naravno da svatko ima pravo na mišljenje!“ – podsjeća nas na naše temeljno ljudsko pravo Franković. E pa moje je mišljenje da korektna i konstruktivna kritika čelnoga čovjeka Grada, tim više što kako se sam izjašnjava zazire od „podjela“, nije smjela biti parcijalna. Odnosno trebala je ići u smijeru: „ Nismo ni blizu dovoljno svi skupa…“ I u tom sadržaju i formi bi bila, po mom mišljenju, na mjestu.
Ovako ostaje paradoks i kontradikcija ta prozivka za podjele, kad ih on ipak na ovaj način, ako ne inicira, a onda makar produbljuje. Mada mu, tvrdi, ne smeta da ga se percipira kao “krivca za podjele”. U što čisto sumnjam. Pa gdje je logika da jednom političaru koji ovisi o percepciji javnosti/birača ista nije važna?!
No da se vratim na ono što mi je u Frankovićevoj izjavi najviše zasmetalo – “trpanje u isti koš” izostavljanjem onoga “pojedini”! Možebitno cjepidlačim, ali ipak tema je više nego delikatna, pa smatram bitnim istaknuti da bi opravdano dociranje kako je „pijetet nešto iznad klikova, lajkova i podizanja satne čitanosti“ trebalo imati adresata. Jer ovako ispada da su svim dubrovačkim medijima “klikovi, lajkovi i podizanje satne čitanosti” iznad pijeteta prema stradaloj djeci i njihovim obiteljima. Što, evidentno je iz objava, nikako ne “drži vodu”.
Na koncu, mogli bi mediji „vratiti lopticu“ nazad pa postaviti pitanje: „Gdje je vama vladajućima bio pijetet puna 3 desetljeća koliko vam je trebalo za postaviti spomenik stradaloj djeci?“
Ali hajmo radije ne igrati se ping ponga! Uopće, a kamoli po pitanju nečeg najtužnijeg, najtragičnijeg i najsvetijeg – smrti nevine djece.
Slažem se u potpunosti – kanimo se podjela! Ali budimo pri tom realni, dosljedni, pošteni, samokritični, a ne samo kritični i to parcijalno!
U dobroj vjeri stoga ja, kao jedan od predstavnika medija, citirat ću gradonačelnika Mata Frankovića, kao jednog od predstavnika politike: „…postoje trenutci kada je potrebno razaznati važno od manje važnog!“ I zaključit ću: odavno je nama taj trenutak generalno nastupio. Pa nije li više vrijeme da ga prepoznamo, a ne da ga i dalje iščekujemo k’o Godota?! A on sveprisutan. I krucijalan po pitanju i jučer i danas i sutra.
