I tako nas je za vikend počastio svojim dolaskom Vilibor Sinčić. Došao je obznaniti Gradu i svijetu kako će osim za saborsku fotelju, plaću, mandat i imunitet krenuti i u pohod na lokalne izbore u Dubrovniku.
Pored par kurioznih lica, nekih pomalo izgubljenih, onih s dosad politički nerealiziranim ambicijama, ponekih s uvjerenjem sličnog onom samog frontmena Živog zida, Sinčić je u Gradu okupio totalne anonimce. Neke mlade ljude koji zapravo i ne znaju što znači politika. Nažalost.
Zapravo, simpa je taj Sinčić. Zasad. Njegova, neslužbena bolja polovica je malo histerična, no uspjeli su tako u nekoj čudnoj kombinaciji osvojiti naklonost više od 16 posto birača Hrvatske. Je li potkupljen? Tko stoji iza njega? Tko stoji iza Živog zida? E, to se još uvijek ne zna. Imala je Hrvatska mladog i nadobudnog Pernara, nasljednik mu je istomišljenik Sinčić. Taj je uspio organizirati u Zagrebu nešto što je nalikovalo pravom prosvjedu, čak i demonstracijama. I gdje je taj danas? Ispuhao je! I onda se sasvim logično pitati hoće li i Sinčić biti isto tako kratkog vijeka.
A prolazi li Sinčić i njegova gandijevska ideologija u Gradu? Koliko njegovih 15 posto, koje je u Gradu osvojio u prvom predsjedničkom krugu, mogu biti temelj za ulazak u utrku na lokalnim izborima?
Vratimo li se malo u povijest, ne tako daleku, svjedoci smo naglog buđenja političke svijesti pojedinaca, koja se pretvorila u nekakve strančice koje su doživjele potpuni politički pomor, odnosno fijasko. I redom je tu bilo riječi o strankama izrazito lokalnog karaktera koje su po svom ustrojstvu i programu trebale pobuditi pozitivan efekt. Pače, trebale su stvoriti jednu jaku političku okosnicu ovog kraja. A gdje je danas Južnohrvatska stranka, Dubrovnik regija ili Dubrovačka Libertas stranka? Nakon što su gospari, naglo prosvijetljeni političkom misli i težnjom za bolji Grad, podijelili fotelje predsjednika, dopredsjednika i tajnika, problem je nastao što nije bilo dovoljno funkcija za sve one koji su bili voljni u trenutku se nazvati stranačkim dužnosnicima. A tek onih koji su smatrali da se baš oni moraju naći na listi za Gradsko vijeće… Zapravo, sami su sebe eliminirali. Postali su politički nepoželjni i okarakterizirani kao vlastoljupci. Zbog toga su ih birači s gnušanjem odbacili, jer što bi tek bilo da se takvi ‘dočepaju’ vlasti.
Jedini uspješni pothvat ostvarili su Srđevci s nezavisnom listom i to nošeni valom referenduma. Iako su se u ove dvije godine njihovi gradski vijećnici profilirali za govornicom, ipak, jedno je biti oporba, a sasvim je druga priča ponuditi program Gradu. Gdje je program Srđevcima? Veliki problem koji prijeti toj inicijativi, koja se u političke vode uputila s nezavisnom listom, su i likovi s viškom ega i ambicija. I tad se opet vraćamo na priču o onim posrnulim i propalim ‘egotripašima’.
I što onda Dubrovniku treba? Svježina svakako, ali i poštenje, stav, vizija i program.
Sve ovo što nam se nudilo i što će nam se vjerojatno opet servirati su samo puste priče, začinjene s demagogijom i stranačkom opredijeljenosti. Pusti snovi razapeti između ‘guggenheima’ i ‘prozračnih mostova’, nerealnih ‘humanističkih dogmi’ te stranački obojenih nadmetanja. Dubrovniku treba stabilna, dugoročna i razvojna strategija utemeljena na potencijalu njegovih ljudi. A to još nitko nije ponudio… Nažalost.
Adio Vam