blek houksi i kemtrejlsi iznad grada,
kraj je svibnja, istok pada,
sve se mislim hoće li nam opet zeznut klimu,
pa onako, černobilski, umjesto ljeta poslat zimu.
sve nešto tagiram, dekonstruiram, kopi pejstam,
a zapravo smaram svojim formalizmom,
potrebom za pravdom i mizantropijom,
kad ne spavam na lovorikama,
gledam noćne tekme enbieja,
i neobično srčano navijam za majami hit,
bema adebaja i džimija batlera,
(tog ludo genijalnog prodavača kave)
život mi se katkad čini,
kao beskrajan niz odgovornosti,
kojima prečesto okrećem leđa.
______________________________
u pojavi nejasnih, apstraktnih oblika postojanja,
sve se dezintegriralo i dezorganiziralo,
posvadilo, podijelilo i pošlo doma,
podložno frustraciji, tjeskobi,
osamljenosti, neprihvaćanju,
gubitku vjerodostojnosti.
ljubav, mržnja, žudnja,
monogamija, bigamija, poligamija,
(biceps, triceps, kvadriceps),
sve je krcato scenama dirljive nježnosti
i sirove erotike.
uzimam te kao kekse,
domaćicu i menadžericu,
domaćicu i pravnicu,
programerku, umjetnicu, doktoricu,
domaćicu i potpredsjednicu.
na reklami se vrti arsen,
ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime,
ako će ti biti lakše, zagrli me.
____________________________
čitam frencena i filipa rota,
pola ostera i džona vilijamsa,
uranjam u svu tu američku licemjernost,
patetiku, okrutnost
(u mislima i u đesiku albu),
psihička stanja prevarene nacije,
te tenzije, slojevite obiteljske situacije,
nametnutu agresiju, manipulacije,
emocionalne ucjene, proračunatost,
melting pot svjetonazora i odgoja,
izdaju formalnih i stvarnih identiteta.
ne trebaju meni vaši crni jastrebovi,
dovoljan mi je mali pajper kao mister nou
(i upravi acija),
da se nađemo in d midl of d nouver,
strankinjo s plavim ajz,
moj ideal je biti autentičan.
uzet ću te u naručje da te čuvam usred zime,
grijat će te moje tijelo, zagrli me.
_______________________________
iza naših brižno njegovanih fasada
stoji samo psihološki slom, očaj,
nezadovoljstvo, potpuni emocionalni nered,
kad smo to točno svi postali ovakvi,
anti heroji zarobljeni u vlastitoj nemoći,
sve više distancirani od sebe samih,
izravni produkti otuđenog svijeta današnjice,
koji se posljednjim nitima opsesivno drže
ove naše krhke zajednice,
kako ne bismo pukli odjednom i potpuno.
živeći naoko idiličnim životom,
uživajući u svim privilegijama pripadnika srednje klase,
sve je to tako u isti mah okrutno, tužno, uznemirujuće,
naporno, sladunjavo, hrabro i poetično,
noarovski zadimljeno.
sa sobom posvuda nosimo slušalice, smartfone,
s procesorima jačim od onih nasinih iz osamdesetih
(ne, njima ne rješavamo jednadžbe kvantne mehanike,
njima se isključivo slikavamo goli i šeramo si fotke),
nas ne puca, nas drži.
zagrli me oko vrata oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđeš bliže.
________________
na trenutak se osjećam,
kao klinac koji se budi sam u praznoj kući
i nije siguran gdje su mu roditelji,
spavaju li ili su na poslu,
jesu li živi i postoje li uopće,
taj malac svejedno pere zube,
obavljajući svoju uobičajnu jutarnju rutinu,
jer ga to jedino spašava od napada panike.
sve je ovo posljedična katarza,
pretjerane bliskosti i zadovoljstva,
mračnih osobnih proturječnosti,
pubičnih trzaja rukom.
ironiziram jer ne razumijem,
fenomen osoba koje menstruiraju,
moderne obitelji i žutih prsluka,
da, negdje u mojim mokrim snovima,
oduvijek sam bio sam dio neke druge ekipe,
posebne, nobl skupine čudaka,
čiji se ugled, bogatstvo i utjecaj prenose transgeneracijski,
kao nešto normalno, samorazumljivo i nepretenciozno.
aristokratski mirni, emotivno distancirani, umjetnički obrazovani
(svi sviramo klavir ili violinu i totalni smo filantropi),
naša djeca idu u elitne škole,
a stanovi nam imaju naglašeno visoke plafone,
bijele štukature, diskretnu poslugu i vratare,
balkonski pogled na ist river.
pogled prešutne supremacije i pozicije moći.