prebirem polako po svojim mentalnim folderima,
solitudo je bio prapočetak,
negdje mi i sad zasvijetli u sjećanju plava kosa,
bordo bunda i skale bez ograde,
mamina ruka i očev glas,
neopterećena prisnost šetnje uz more,
vezane barke, povratak u alpe,
stan u ušića, rođenje malog brata,
u omaglici svitanja dana nazirem prva svjetla gruža.
————————————————————————
ploče su bila druga stanica te moje jutarnje linije,
ulica lukše beritića,
prekrasna, mirisna, cvijetna, s puno skalina,
kuća dunda mladena s pogledom na grad
(ponekad mi se činilo da za lijepog vremena mogu vidjet bari).
tu su nastali moji prvi crteži porporele,
tu je nastala fotka mog prvog dana škole,
tu je bila moja prva slomljena ruka, prva zubić vila
(ili mali miš kako smo tada to zvali),
prvi logor u šumi ispod magistrale,
prvi pročitani zagor i veliki blek,
prvi nogomet na igralištu poviše gimnazije,
mala škola centar i prva prijateljstva,
banje, lokrum, stradun, lazareti, skala i zrinski
(znao sam ih po nečemu razlikovati iz daljine, iako su bili isti),
sve je bilo toliko prisno, neopterećeno,
toliko intenzivno, iskreno i intuitivno,
omnia preklara rara.
od tada ne mogu biti ravnodušan prema ljepoti.
——————————————————————————————
na trećoj stanici izašao sam u novoj mokošici,
vinogradarska šest kroz jedanaest,
prvi stan, a da je baš naš,
prvi dan u školu busom,
prvo povraćanje na pilama
(i zadnji put da sam jeo doručak prije deset).
beton, lopta, igrališta na cesti,
atomska skloništa, hrpa novih klinaca,
genijalni atari pet tisuća i dvjesto kojeg smo dobili od lučija,
prvi kasio sat, prva telka u boji, video, kazetofon s dvije glave.
naši dječji nogometni klubovi,
teško objašnjivih imena, barakuda i tigar,
prvi odlazak na izvor, vjeronauk u maloj crkvici u dračevom selu,
opskrbni centar i butici u garažama,
prva vidoteka kod marine, prvi erotski film i prva erekcija.
prva granata koja je pala na grad,
cijelo susjedstvo zbijeno u jednom stanu,
spaljeni komolac i bijeg za grad u malom kliu.
rat je zaustavio smijeh, viku, ljubav, glazbu,
i među nama je zauvijek zabrujala tišina.
——————————————————————————————
stajali smo uvijek u metkoviću,
splitu, zadru i karlovcu,
sve dok ne bih došao do svoje četvrte stanice.
o njoj sam već pisao,
tamo sam se zaljubljivao,
opijao, koncertno obrazovao, tamo sam diplomirao.
ratni i poratni zagreb bio je moja užasnuta očaranost,
magnetizam krupnog kadra, rubnog udivljenja,
naizgled iskrenog entuzijazma,
kao intelektualac bez samopuzdanja, dama bez manira,
kao zgrada puna pokvarene ambicije.
studentski dom, ilica, vinogradska, džamija,
(moji dragi prijatelji i rođaci nikša, pavuško i silvija
i njihova kart blanš za prespavanac).
završio sam u otočnom kvartu kako mi i priliči,
u hvarskoj ulici, sigečici, trnju, župi svete obitelji,
sa svih strana okružen vukovarskom, držićevom, slavonskom i radničkom,
tada mirnom, skromnom, a danas fensi kvartu.
prvi put solaža, prva skuhana pasta s pomadorama,
roditeljski paketi iz dubrovnika,
kad menzu ne bih više mogao smisliti.
bio sam konačno spolno relevantan,
dovoljno mlad da mogu probančit noć,
a dovoljno star da mogu unovčiti ček.
bio sam okružen životom u punom intenzitetu,
ali se nikako nisam mogao osloboditi osjećaja,
da se on odvija ipak negdje drugdje.
slabost je bila posebna vrsta okrutnosti.
————————————————————————————
konačno sam se iskrcao na vrh brda,
posljednja stanica monta.
ispod burbon, u daljini italija, iznad samo nebo.
osjećao sam se ko’ ona misica u sinju, eventualno,
odrastao, ali ne razočaran,
situiran, ali ne samouvjeren,
mudar, ali ne prepotentan,
vucibatina, zabavljač, dendi i kicoš
(tad sam se prvi put zapitao,
kojeg je žanra ovaj moj život).
bio sam ljubitelj eksplicitnih zabava,
na kojima se puštao toni benet, din martin i frenk sinatra,
prepun aluzija na svoje bogato životno iskustvo,
uz onaj očiti, drski, otrcani mačizam.
bio sam vlad tepeš bijednih floskula,
nogometa na tvrdim podlogama,
već lagano načete kralježnice.
————————————————————————————
sad sam skroz sve obanduno,
u onom mom čuvenom košarkaškom step beku,
u vlastitom tihom obrtu,
priznanju u odsutnosti.
prihvatio sam da mi zapravo najviše prijaju teletina i patate lešo,
plivanje i duge šetnje,
da postoje mjesta koja vjerojatno nikad neću vidjeti,
stvari koje nikad neću činiti,
žene koje nikad neću voljeti.
moja monta postala je moj geto,
apartmanizirana favela rija,
a ja nekako tupo zadovoljan jer sam konačno shvatio,
kako je sretan onaj koji nikome ništa ne duguje.
STAVI NA JAVNO Malena mjesta srca moga
