danas je blu mandej, najtužniji dan u
godini.
danas ću fingirati bizarne i nasilne promjene
raspoloženja,
ishitreno pobjeći sa sela u grad,
u njegove jeftine pansione,
bit ću ratnik i bitnik, vratit ću zemlju u ruke
naroda,
jer ima nešto privlačno u čovjeku osjetljivom
na patnje postojanja.
nudim ti manirizam u izvedbi više
perspektiva, novi primitivizam,
propusne poetičke i žanrovske granice,
pružam ti uglađenu otmjenost i
neartikulirane misli, književno ljubavne
posvete,
ocrtavam ti tu nepresušnu zalihu obiteljske
drame,
dok gledamo filmove ridlija skota, kjubrika
i tarkovskog,
objašnjavaš mi kako ne možeš bliskije od toga
da kad si intenzivno s nekim ne osjećaš
potrebu za razgovorom.
posljednja mjesta su mjesta Božje blizine.
—————————————————————
naša čela orošena su znojem, a tijela nepokretna od žudnje,
na noćnim ormarićima držimo čik lit i led lit,
nika hornbija i tonija parsonsa, kvik snek i
kvik seks,
zavirila si mi u dušu ispod bijelih lincula,
glazba koju puštam lagano je narkotična,
di end od dorsa,
tvoja kuhinja je ekspresivna, intenzivna i
neortodoskna kao u ane roš,
u polu trijeznom razgovoru pitaš me ozbiljno,
ako nas nema u nečijem sjećanju ima li nas
uopće.
dajem ti postkoitalnu disforiju,
svježu, oštru bol prekida veze,
prisegu vječne vjernosti,
između sata i kreveta, obveze i prijevare,
tražim samo povremeno trst via skoplje i
studio del babo,
jer s godinama ne dolazi mudrost već
iscrpljenost,
gdje bismo u konačnici bili bez nade.
pusti da ti sviram, duša gine od tišine,
i ne boj se buke, to što svira to su ruke.
—————————————————————
večeras te vodim u kazalište, nova stvar je na
repertoaru,
još jučer smo cijeli bili važni na art branču,
one naše poznate umjetnice s londonskom
adresom,
kao i njene skulpture očišćeni smo od detalja
koji bi mogli odvlačiti pažnju,
kako bi se istaknulo savršenstvo naših
duhovnih oblika,
dinamika prostornih odnosa koji se formiraju
nagovještajem pokreta.
baš smo se pronašli u u tom metafizičkom
strahu,
strogih geometrijskih formi i uglačanih ploha,
obuzelo nas je to toplo drvo, hladni metal,
stari materijali i suvremene tehnike
(dok jedemo kuhana jaja, hrenovke i guščju
paštetu).
poslije te kao u nekom gengsta repu,
u bijeloj bundi od nerca vodim na daske koje
život znače,
pretvaram se u pretencioznog pizduna
s leptir mašnom,
u tom metežu premijernih faca, koje odreda
sve srdačno pozdravljam,
u tom dopadljivom i plitkom šarmu sitne
buržoazije,
ja sam motivacijski govornik, a ti kapetanuša
(iako bismo mogli nekad promijeniti uloge,
pa da ti jednom budeš telefonska govornica,
a ja konačno kapetanuško).
gledamo u dahu priču o prvom i
posljednjem uzdahu,
o toplini koju familija daje ili uskraćuje,
o materinskom jeziku kao stranom,
o tome da stanište bračne ljubavi nije samo
ognjište već i poprište.
kažeš mi kako je sve to o čemu pričam zopravo
pase, prevladano, dokinuto, anakrono,
i kako smo se svi pretvorili u ignorante,
zabušante, zajebante.
u ovoj državi kratkog spoja,
i zacementiranog osjećaja inferiornosti.
—————————————————————
uvjetno rečeno, najiskrenije,
ne razlikujem se previše od amebe,
semantički, idejno, akcijski,
aj em keninaf duksa,
robna kuća minčeta iz šeset i pete,
ron džeremi, pavaroti porno scene naše
mladosti,
nadrealni scenarij, topla pljuska, hladna pljoska skrivena u kaputu,
podsjećam na utjerivača dugova, odbojnog
šefa ili općinskog načelnika
(i predmet njenog očitog interesa, nemoći
ili težeg oblika mazohizma zbog kojih me
podnosi).
ovo su sve ionako pikzibnerske sekiracije za
sirotinju,
kapelice pretvorene u apartmane,
obrti u sladoledarnice, laži u istine,
zato draga djeco uživajte u portugalu,
dok ja večeri provodim uz džodi foster,
tru detektivs i vaterpolo
(imao sam jednom priliku putovati u ližbou,
ali sam iz nekog glupog razloga to propustio).
umjesto uz fado, porto, kurtižanu,
ja se uz tebe sunčam na porporeli,
ispod škrtog i blijedog zimskog sunca,
ovo je jedino mjesto intra muros koje
ima odušak.
bio je to danas moj siječanjski bluz,
bio je to moj grad, a mogao je biti
i bilo koji drugi.
STAVI NA JAVNO Ispod blijedog siječanjskog sunca
