On, Vlahušić, najbolji gradonačelnik na svijetu, oni, Nijemci, svjetski nogometni prvaci. Bilo bi pravo čudo da ih gradonačelnik nije pozvao odmah nakon završenog SP u Brazilu u Dubrovnik na zasluženi godišnji odmor.
I priznat ćete, dobrim PijaR trikom poslužio se Andro Vlahušić kada je nogometne zvijezde pozvao u naše svjetsko turističko odredište. On, tako galantan i široke ruke, doista je cjelokupnu njemačku reprezentaciju pozvao na besplatan godišnji u Grad. Besplatan za njih, a ‘besplatno’ u prijevodu znači na račun svih nas građana Dubrovnika, poreznih obveznika.
No, ne treba biti sitničav, jer ipak je to Vlahušić napravio s predumišljajem znajući kako je gotovo nemoguće da se Nijemci odazovu, i da će sve ostati na razini kurtoazije.
A kad smo kod gostiju, turista, naših najdražih putnika namjernika, tu je situacija za zabrinut se. Kamo god se okrenem čuje se ono – nije dobro. Sezona nam je u banani i to je činjenica. Pa dovoljno je upaliti lokalnu teve na uru iza ponoća i sve ti postane jasno. Na Stradunu tek dvije do tri ‘hrpice’ gostiju. Naravno da ćemo se sutra pravdati svjetskim prvenstvom koje je izazvalo ‘rupu’, vremenom, koje nam bar do sada nije išlo na ruku, a i školskim praznicima koji diljem Europe ne počinju u isto vrijeme. I? Je li to baš tako? Nisu svi toliki zaluđenici u svjetsko nogometno prvenstvo, pa mjesec dana stoje prikovani uz naslonjač, niti hirovito vrijeme nije neko posebno opravdanje. A ni svi turisti nemaju djecu školarce.
Gosti s cruisera donekle stvaraju privid ljetnog ludila jer stvore onu uobičajenu podnevnu gužvu, a nakon toga se ukrcaju u svoj ‘hotel’ i otplove. Niti hotelijeri neće priznati da im je sezona podbacila, ali druga je stvar s privatnim iznajmljivačima. Oni kukaju. Broj soba u Dubrovniku povećao se za 48 posto u odnosu na lanjsku godinu, a gosti se zadržavaju sve kraće. Svega 2 do 3 dana. Sve su češće tjedne rupe u njihovom rasporedu iznajmljivanja i apsolutno je teško nadoknaditi propušteno.
Tko će za te ‘neplanirane’ buže, nisku potrošnju ili kratki boravak preuzeti odgovornost? Možda, ministar Lorencin? Taj se već okrunio lovorikama sipajući statistiku i uvjeravajući nas o izvrsnim rezultatima koji će nadmašiti prošlu godinu. Ili gradonačelnik Vlahušić kojemu Grad tone u sve i svašta samo ne u pravcu poželjnog i prepoznatljivog turističkog proizvoda? Ne želim ni spominjati niže rangirane službenike poput pročelnika turizma koji će se cijelu sezonu boriti s taksistima i osmišljavati uzaludne pravilnike o boji vozila ili prikladnoj odjeći.
I opet dolazimo do one, jedne te iste priče – što nudimo gostima i kakav im turistički proizvod Dubrovnik prodaje? Kolike su nam cijene? Je li nam pansionska ponuda preskupa? Čime ih to izvanpansionski možemo oduševiti? Osim povijesnog pečata, umješnosti pomorstva i diplomacije, trgovine i obrtništva, te sklada očuvanog kamenog grada opasanog zidinama. I…? Pa, nadogradnja nedostaje!
Ima ono nešto što se zove strategija, strategija turizma, ali nažalost Dubrovnik, to ‘svjetsko turističko odredište’ tu strašnu riječ već desetljećima ne želi uvrstiti u svoj vokabular, a kamoli ozbiljnije promisliti o njenoj razradi. Je li strategija jedan noćni klub i par seoskih zabava?
Umjesto zaključka, jedna svakodnevna sličica iz pretpanog Tomija ili Pema kad poslije posla idemo u spenzu. Stanite jednom na blagajni i osvrnite se oko sebe. Obratite samo pažnju što ti naši turisti kupuju, uglavnom 3 patate, 2 pomadore, litru vode i kakvog jeftinog vina i tulum može početi. Je li to dubrovački turizam? Je li to turizam destinacije izvrsnosti?
Adio Vam