Tvrdnja da je ‘osjećaj nacionalne privrženosti’ nužan uvjet ukoliko se netko želi baviti vodičkim poslom i ‘tumačiti povijest’ skandalozna je sama po sebi, dakle čak i da nije posve kontraproduktivna u borbi lokalnih vodiča za vlastito mjesto na tržištu vodičkih usluga – poručuju u svom prioćenju iz Srđ je grad, a nastavno na reakciju Zajednice društava turističkih vodiča u kojoj su pak poručili da je prijedlogom izmjena Zakona o pružanju usluga u turizmu, Ministarstvo turizma i sporta strane turističke vodiče inauguriralo u hrvatske turističke vodiče.
Priopćenje ‘srđevaca’ prenosimo u cijelosti:
‘Posljednjih se dana u javnosti dosta govorilo o turističkim vodičima i to ponajviše nakon priopćenja koje je objavila Zajednica društava turističkih vodiča Hrvatske u kojem se ističe da će nakon promjena i izmjena Zakona o pružanju usluga u turizmu doći do opasnosti da strani vodiči interpretiraju hrvatsku povijest prilikom njezina predstavljanja turistima i time ugroze naš nacionalni identitet. Naime u priopćenju stoji kako stranci ne mogu tumačiti hrvatsku povijest jer nemaju (a kako bi i imali) toliko potreban osjećaj nacionalne privrženosti i pripadnosti Hrvatskoj.
Kako je u tijeku e – savjetovanje na predložene promjene i izmjene Zakona, željeli bismo pojasniti neke činjenice i svoj stav o ovoj temi, pogotovo jer se radi o važnom zanimanju u našem gradu.
Kako je u Promjenama i izmjenama Zakona riječ o usklađivanju sa zakonima i propisima Europske unije, dakle o nečemu kako neizbježnom, tako i očekivanom, čudi ta iznenadna zatečenost Zajednice turističkih društava. Naime, jednako kao što će turistički vodiči iz zemalja EU-a moći voditi turiste po hrvatskim lokalitetima, tako je i hrvatskim turističkim vodičima dozvoljeno imati licencu i voditi turiste po lokalitetima zemalja Europske unije. Osim toga, ne radi se o nekim tamo „strancima“ koji će nas sad okupirati i iskrivljavati našu povijest, nego se radi o građanima Europske unije koje smo članica, čime smo i mi, kao građani takve zajednice, stekli pravo školovanja i rada u svim državama članicama.
Postavlja se pitanje onda – kako sačuvati posao, kako se u toj konkurenciji nametnuti kao lokalni, bolji izbor?
Smatramo kako je uvođenje nacionalne licence jedini prostor u kojem se možemo boriti i u okviru kojeg možemo predlagati izmjene i promjene te „vodu navući na svoj mlin“ . Nacionalnom licencom, koja bi se stekla kvalitetnim i zahtjevnim tečajem, jednako dostupnim građanima EU-a koji za to imaju uvjete, osigurali bismo kvalitetnu interpretaciju baštine, čime bi se opasnost od nestručnog interpretiranja povijesti, ali i od ostalih oblika nekvalitetnog vođenja svela na najmanju moguću mjeru. Pored uvođenja nacionalne licence, određene zone, gradove ili lokalitete moramo proglasiti zaštićenim cjelinama za koje se mora polagati poseban ispit.
Dakle, naš je prijedlog da je za sve potencijalne vodiče, neovisno iz koje EU države dolaze, potrebno organizirati nacionalni ispit za turističke vodiče koji bi bio podijeljen u dva dijela: opći dio u kojem se polažu općenite stvari o Hrvatskoj. Njime bi se stekla licenca pratitelja za potrebe pratnje po Hrvatskoj i poseban dio kojim bi se stekla licenca za vođenje na određenoj zaštićenoj cjelini.
Vrsta značke koju bi turistički vodič imao, jasno bi trebala odrediti tko je samo pratitelj turistima, a tko smije interpretirati primjerice zaštićenu povijesnu cjelinu Dubrovnika.
Ukratko, smatramo da je od najveće važnosti osigurati kvalitetno obrazovanje budućih turističkih vodiča, napraviti kvalitetne ispite u kojima se licenca za pratitelje ili turističke vodiče može dobiti tek nakon pokazanog potrebnog znanja. Neprimjereno ili manjkavo znanje, samim time i takvo interpretiranje povijesti i baštine, može imati jednako građanin Dubrovnika, Hrvatske, kao i bilo koji građanin Europske unije. Potrebno je inzistirati na tome da licenca znači kvalitetu, a kriterij za dobivanje licence nipošto ne bi smjelo biti mjesto rođenja ili osjećaj nacionalne privrženosti.’