Puno toga bi se još moglo napisati o Banjama i prisjetiti se raznih likova, igara, događanja i kazina koji su se tamo zbivali i ne tako davno. Otišlo bi to u dugo, al' misli lete. Okupljala se tu balica s Ploča i iz Grada, plivalo se do Porporele i nase, bile su to uzajamne posjete.
Plivalo se i do Lokruma, oni najhrabriji, pa nase brodovima „Skala“ il' “Zrinski“. Uz dozvolu velikog lika Stijepa Petkovića, na žalost pokojnog. A onda negdje oko Porporele iskočiš s broda u more, što bi ga znalo i naljutit. Atrakcija i masovna okupljanja bila bi nedjeljom popodne uz slušanje prijenosa nogometnih utakmica uz neki stari tranzistor, najčešće u hladu Tonkine ulice.
A kad padne gol Dinama il' Hajduka, „dva kluba bratska, kojima se ponosi cijela Hrvatska!“ kako smo znali tada zapjevati, pjesmicu koju danas mnogi zaboraviše, od sreće bi se sa Strompulina skakalo i dugo, dugo održavala morska pjena! Jer, i to je bila naša igra.
NA TERENU IZA GIMNAZIJE
Nakon Banja redovan đir bio je basket ili nogomet na terenu iza Gimnazije. Tu bi se istrošili zadnji atomi snage. Valjda smo zbog toga svi tako mršavi na ovim davnim slikama. Zapisah već, al' iznova dolazi na pamet jedna usporedba; tada su televizori bili ogromni i debeli, a mi mršavi i tanki, danas su televizori jako tanki, a mi tako ogromno debeli.
I kao po narudžbi, kad smo spomenuli to igralište iza Gimnazije, iz Nikšinog foto albuma ispada još jedna slika! Na njoj veća grupa mladića, po sredini baš tog igrališta, valjda jedna od rijetkih sačuvanih. Iza njih svima znani đardin s narančinima obitelji Kalaš, kojeg smo često, kad god bi tamo odletjela lopta, znali „posjećivati“. Na brzinu preko ograde, uz stalnu opasnost „otkrivanja“ i ne baš opasnog vučjaka. Redovno s po kojim narančinom u špagu il' gdje već skrivenog. Nikša Hrdalo je lik koji se nevjerojatno sjeća baš svega, pa kreće i u ovo prisjećanje;
'SPAVAĆIE' I 'PIDŽAME'
– E, vidi ovu sliku! Svake godine, negdje početkom ljeta i završetkom škole, igrala se utakmica između ekipa „spavaćica“ i „pidžama“. „Spavaćice“ su redovno bili maturanti, ajmo rijet dobri učenici. A „Pidžame“ su bili redovno ponavljači, oni koji su barem jednom pali na godinu. Za igrat u njih nije bila bitna generacija, samo nek' si bar jednom pao! A u biti, to ti je bila jedna velika i redovna zajebancija.
Nakon prisjećanja na Banje i igralište iza Gimnazije, na koje nas odvukoše dvije fotografije, listajući stari album, priča nas vraća u ulicu Svetog Josipa, il' – Vrata Celenge. Nikšini su tu doseli prije stotinjak godina, prvi njegov nono Niko, po kojem je i dobio ime, i none Vinka po kojoj je Nikšina sestra dobila ime. Sačuvan je i ugovor o stanarstvu iz 1918. godine. U toj kući rođen je i cijeli život proživio Nikšin otac Oskar, oženio svoju Vidu, pa su se tu redom rađali i svi ostali.
Listamo fotke, one davne, kad je Nikša bio mali. Rođendan nekog od njih, po svijećama na torti peti, na slici četiri prva rođaka, veliki likovi Grada svih ovih godina; s lijeva Milan Čeović, do njega Nikša, te dva brata Zlatko Bumbeta i Viktor Viki Selecki. Do nje još jedna slika s nekog od rođendana, koja godina iza, Nikša ih nabraja s lijeva Ljubo Svilokos, pa Nikša, do njega Luko Brailo, Davor Vrdoljak i na kraju Ivo Pavlinović. Ovog okrenutog nije se mogao prisjetit. Eto kako su kao klinci izgledali i te kako znani likovi Grada.
– Stara je uvijek „patila“ da će me stavit u odijelo! Nije joj baš pošlo za rukom. Evo vidiš na ovoj slici sa sestrom i Nonom, tek za pričest il' krizmu su me obukli u odijelo. Ali sam stalno nosio jedan stari kaput kojeg mi je iz Amerike 1971. godine poslao Nonov brat Tonko. On je pošo' u Ameriku još prije Prvog svjetskog rata, u kojem je služio i ratovao u njihovoj mornarici. Taj kaput je bio od kangar štofa, tako smo ga zvali, jako star i mislim baš iz tog rata, al' kvalitetan materijal. Nosio sam ga dugo, mislim do rata, ovog našeg, početkom 1991. godine.