O ovoj temi mi stalno reagiramo ‘post festum’. Uvijek sam mislio kako je potrebno pripremiti elemente društvenog diskursa i određene institucije koje bi spriječile da do ovoga dođe. Na to sam upozoravao više od 40 godina i već sam umoran – poručio je za DuList hrvatski povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak na vijest o usvajanju ‘Zakona o kulturnom nasleđu’ Republike Srbije sa spornim člankom 23. kojim se dubrovačka književnost navodi i kao srpska. Što mi imamo od izjave ministrice Nine Obuljek Koržinek koja ponavlja tri fraze, zapitao se naš sugovornik. Iste takve je izrekla, poručio je, neki dan kada smo imali problem za crnogorskim posezanjem za višestoljetnom tradicijom tripunskoga kola i bokeljske mornarice. Osobno mu se čini mi da je izjavu povodom ovoga trebao dati ministar obrane, a svakako i premijer ne zato što je on naročito moćan, ali je morao po razini odgovornosti.
‘Imamo političare koji su duhovno nemoćni’
— Ne kažem da su ovo naši političari skrivili, ali su svojim nemarom kada ih se upozoravalo tijekom svih ovih proteklih godina tome pridonijeli, jer nisu ništa učinili. Sad će, kažu, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske poduzeti neke mjere. Što će veleposlanik Hidajet Biščević koji prije godinu dana plakao kad je vidio tri srpske kutije s humanitarnom pomoći za Banovinu sad djelovati? Tajne službe i uopće službe koje se bave istraživanjem stanja u Srbiji, morale su već mjesecima prije znati da se ovaj zakon priprema. Mi koji se time ne bavimo i nismo plaćeni da budemo tajni agenti smo to znali, a oni nisu. Smatram da je reakcija političara neprimjerena, zakašnjela, smiješna i tužna. Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku je napravio velike napore u proteklim desetljećima i ova tema kojom se bavi srpski zakon je apsurdna upravo zbog njihovog djelovanja – rekao je i ustvrdio:
— Naša znanstvena zajednica nema niti jedan razlog da bude nervozna. Trebaju to riješiti oni koje mi plaćamo da se bave tim segmentom političko-društvene djelatnosti. Mi smo prvi napad ove vrste doživjeli, čini mi se, 1995. godine kada je u Srbiji objavljen jedan članak s dokazima kako je Ivo Vojnović, kako je tamo pisalo, sestrić cara Dušana. Osobno sam se u ovu polemiku ozbiljno uključio odmah po dolasku Slobodana Miloševića na vlast jer sam osjetio opasnost još veću nego što je bila do tada pa sam reagirao vrlo oštro s tezom da nema više onoga kako su to radili moji prethodnici da brojimo koliko je puta netko spomenuo hrvatsko ili srpsko ime u Dubrovniku. Jedino što možemo poručiti je: ‘Gospodo, ako imate neki problem, imate tenkove i avione pa dođite. Mi ćemo vas čekati’. Tako je i bilo samo nekoliko godina kasnije. Uvijek počne s jezikom i književnosti, a završi s ratom i fizičkim prisvajanjem. Iza ovoga stoje najgore snage u srpskom društvu.
— Ne kažem da svi Srbi ovako misle, ali ovo je zakon koji je donesen u njihovom parlamentu. Prije je trebalo postići uvjete da se tako nešto uopće dogodi. Prije šest godina je objavljena tzv. Povijest dubrovačke književnosti u izdanju Matice srpske na koju smo reagirali upravo zato jer smo znali da je to posljednji čin i da nakon toga slijedi obrazovni sustav. Mi smo još prije nekoliko godina primjećivali da je obujam proučavanja Marina Držića, Ivana Gundulić pa i Marka Marulića i njihovi srednjim školama veći nego u hrvatskim. Kad je u našu zemlju došao njihov vrlo neobični predsjednik Aleksandar Vučić nije se u ni jednom trenutku spomenuo ovaj problem oko posezanja za teritorijem Republike Hrvatske jer ovdje se ne radi samo o kulturi Dubrovnika. Čak smo doživjeli da je od Borisa Tadića Ivo Josipović primio knjigu o zenitizmu. Još se na nju smijao jer nije znao da u njoj piše da su Hrvati mješavina dresiranih majmuna i papagaja – zaključio je.
