Povodom tri desetljeća od početka nezapamćene agresije na dubrovačko područje na Sveučilišnom kampusu otvorena je 15. međunarodna znanstvena konferencija Dubrovački medijski dani. U organizaciji Odjela za komunikologiju, a na temu ’30 godina od napada na Dubrovnik: Politički, komunikološki i kulturološki aspekti grada pod opsadom’ na njoj su progovorili eminentni stručnjaci i znanstvenici iz Hrvatske te inozemstva pa su se među predavačima ove godine pronašli i Renaud de la Brosse te Kristoffer Holt, profesori s Odjela za medije i novinarstvo Sveučilišta Linnaeus u Kalmaru u Švedskoj.
Program je koncipiran kroz tri panela – ‘Framing rata u Hrvatskoj: medijski narativi’, ‘Gradovi pod opsadom’ i ‘Novinarstvo, računala i sjećanje’. U prvom, među ostalima, o izvještavanju inozemnih medija o događanjima u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj izlaganje su pripremili Ivan Tanta, Zdravko Kedžo i Marko Roško sa Sveučilišta u Dubrovniku. Roško je objasnio na temelju pregleda članaka objavljenima u dva britanska i dva američka medija kako se temi ratnog sukoba u ondašnjoj Jugoslaviji pristupalo sa znatiželjom, no bez svjesnosti o stvarnoj situaciji na terenu. To se, međutim promijenilo, nakon pada Vukovara, odnosno 6. prosinca kada je Dubrovnik doživio nezapamćeno stradanje.
– Sukob u Jugoslaviji je percipiran s dvije strane, pogotovo Guardiana kao jednog od najvažnijih britanskih medija. Dakle, dvije strane se tuku, on je na etničkoj i religijskoj osnovi, vrlo je atavistički prenošen. Njima je to de facto, neću reći bila zabava, ali kao nešto što se negdje daleko događalo. Nakon što je rat počeo, novinar Jenkins upozorio je da međunarodna zajednica mora nešto poduzeti, no ona je reagirala tek kad je napadnut Dubrovnik i to iz dva razloga. Dubrovnik je bio turistički grad za kojeg je svijet znao te su novinari već bili u njemu kad je napad krenuo dok su u Vukovar došli tek nakon pada – kazao je Roško.
Svjetska javnost je sliku o Vukovaru dobila upravo zahvaljujući izvjestiteljima koji su bili u našem gradu poput Phila Davisona i Marka Championa te prof. Kathleen Wilkes koja se neizmjerno zalagala da međunarodna zajednica postane senzibilizirana na patnju koju smo proživljavali.
– Međutim, prije toga imamo različite narative i kontekste jer neki mediji kao što su New York Times i Los Angeles Times, nisu imali nikoga na terenu već su većinom preuzimali vijesti od agencija za informiranje kao što je bio Tanjug te od Hrvatskog radija, no minimalno. Oni nisu ni mogli znati koja je prava istina, za razliku od ljudi koji su to proživjeli kao Davison koji je bio i upucan sa snajperom te se morao vratiti u Veliku Britaniju – iznio je.
Izvor informacijama medijima bili su uglavnom beogradski ‘funkcioneri’, odnosno osobe koje su mahom bile rukovodeće te je njima pristup novinarima bio olakšan jer su imali veliku diplomatsku mrežu, za razliku od Hrvatske kojoj je ona nedostajala.
– Ispočetka vodio se narativ koji je išao u korist Srbije, no to je bilo namjerno i nenamjerno. S jedne strane mediji su prihvaćali informacije koje su dolazile iz Beograda, a s druge one koje su stizale iz europske zajednice, bile su šture i nisu stvarale veliku dramatizaciju. Većinom je bilo riječi o informacijama kao o prekidima vatre. Također, bilo je novinara srpskog podrijetla, kao i onih koji su imali neku hrvatsku konekciju. Najbitnije je da su oni koji su bili u Dubrovniku, tj. Vukovaru, točno izvještavali, a drugi nisu – zaključio je Roško.
Konferencija se nastavlja u subotu, 2. listopada na Sveučilišnom kampusu te su sva izlaganja i rasprave na engleskom jeziku, a organizacija je hibridna – uživo i virtualno.