Ostalo mi je u pameti kako je moj pape govorio da mu je ovo najdraža spjađa i nema ljepše u cijelom gradu. Mama mu je bila iz Orašca, svi mistificiramo djetinjstvo pa je tako i on. No, jedan od argumenata zašto često dolazim pa i automobilom kad je grubo vrijeme je pogled – objašnjava nam gospođa Marija Tonković, inače Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom dok s njom razgovaramo u hladu ugostiteljskog objekta na Hawaiima. Popularno oraško kupalište posjetili smo prije koji tjedan i ugodno se iznenadili zatečenim – malobrojna domaća čeljad izležavala se na suncu, poneki su se sklonili pod suncobrane te vrijeme kratili uz opuštenu ćakulu i partiju karata dok su se dječica igrala u plićaku, a ona nešto veća izvodila vratolomije na tamošnjem mulu.
Obiteljsko okružje
Mada, kako je ljeti stanovnica Sustjepana te joj je more doslovno ispred kuće, na što joj brat često prigovori da ‘traži kuha pored pogače’, Hawaii su za ovu muzejsku savjetnicu i donedavnu predavačicu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu nezaobilazno odredište na koje se svake sezone otputi svojom pet metara dugom barkom čija je, smije se, kapetanica. Tako je od njene 15 godine – od vagiđanja do čuvanja unuka, iznosi. Naime, pape joj je bio kapetan pa je defacto odrasla na moru, a ovdje, ističe zadovoljno, uvijek pronađe slobodnu bovu i svojim, šali se, Tenderom two, improviziranim plovilom koje, kaže, prije nalikuje kadi negoli lađi krene prema obali. A tamo, komentira, ima sve sadržaje koji su joj potrebni – od društva do ukusne hrane. S obitelji i brojnim unucima kojima je usadila ljubav prema rodnom kraju pa tako najstariji u Grad stiže redovito 21. lipnja i odlazi 5. rujna jer, naime, 7. počinje škola, nerijetko sjedne na objed. Lokalni restoran, govori nam, ima krušnu peć, a uz pizzu izvrstan im je i roštilj. Čitavo kupalište, podvlači, odlično je održavano. ‘Na spjađi ne možete pronaći ni čika ili plastične boce!’, uzvikuje.
Jednako je s morem koje se, doduše, katkad onečisti zbog nanosa južine. To je doista, ističe, rijetkost. Prednost Hawaiija, dodaje Tonković, svakako je što čovjek može birati između kolokvijalno rečeno ‘mekše’ ili ‘tvrđe’ podloge. Kupači se izležavati tako mogu na pješčanoj plaži ili betonu, a tu je i tuš za jednu kunu koji joj je itekako od važnosti zbog alergije na sunce. Uz Hawaiije je, tumači Tonković, vežu mnoge drage uspomene. Jedna od njih je nastala prije koju godinu za vrijeme velikih delumbija. Tad su pričekali da se oluja stiša i kupali se u slapu tople vode nastalom uslijed obilne kiše. ‘Imam i fotografije’, priča gospođa Marija Tonković. Na našu primjedbu kako na kupalištu nema plutajućih zaštitnih ograda za plažu odgovorila nam je da straha od morskih pasa ovdje nema, a panika koja se u medijima diže u svezi njihovog sve češćeg primjećivanja u hrvatskim voda je bezrazložna. Bilo ih je oduvijek, tvrdi. Upravo jedan duljine tri metra prošao je prije nekoliko desetljeća pokraj nje kod Dakse. Dohode za velikim vaporima. Uostalom, dodaje, koga jedu morski psi – Nijemce, umirovljene oficire i pokojeg Čeha koji opliva predaleko.
Okruženje je ovdje, priča, poprilično domaće i gostoljubivo. Istina, prifali mjesta na parkingu i pristup je poprilično strm, ali i tome se nađe lijeka. Štoviše, ljudi se brže skotrljaju u more, razdragano govori. Izgradnja skalina nije mogućnost. Ekipi iz okolnih sela to se ne bi svidjelo što su nam i potvrdili naši sljedeći sugovornici. Antonia, Ivana i Boža prekinuli smo ‘usred’ druge kartaške partije remija. Smetnja ih nije smela pa su nam, nastavljajući igrati, ispričali zašto se svaki dan u iste ure ovdje sastaju. Upućuju se iz kuće, priznaju, već oko podneva, a odlaze tek navečer. Ovdje uz bevandu i karte provode sate i sate. Danas su doduše u manjem sastavu. Bude ih po petero ili šetero, a često pridruži im se i umjetnik Braco Dimitrijević, prema njihovim riječima pasionirani kartaš.
Malo toga se promijenilo
Okupljeni su unutar Amaterskog sportskog društva Orašac. Zimi organiziraju turnire, a ljeti ovako družeći se održavaju kondiciju. U sumrak kad se umore od brojki i kalkuliranja učine banju. Tad se, pričaju nam, kupalište raščisti od stranaca koji se uglavnom spuste iz obližnjeg kampa. Iako je sada zbog epidemije koronavirusa ‘aria fescha’, zna biti dana kada je ‘čovjek na čovjeku’. Nesretni su jer u funkciji više nije plaža Crvene stijene. One su već godinama zatrpane, a trenutna vlast kojoj su se u nekoliko navrata obratili putem mjesnog odbora, poručuju, nema ih namjeru raščistiti. Zato su svi skučeni na jednom mjestu. Hawaiima gravitiraju osim Orašana i druga sela poput Gromače, Ljupča, ali i Zatona. Svi su složni, napominju Antonio, Ivan i Božo. Vladaju dobrosusjedski odnosi. Nema svojatanja i prepirki oko, primjerice, vezova za barke koje vade za nevremena na omanje istezalište. Parkiralište im je, zaključuju, dovoljne veličine. Uostalom posrijedi je privatni posjed pa nitko od njih zbog vlastitog komoda ne bi tražio od vlasnika da se u njihovu korist odreknu zemlje.
Problem im tek predstavljaju brodice koje prevoze putnike na Kalamotu. Zapravo, najviše smetaju djeci, ističu, jer zbog njih ne mogu nesmetano skakati s mula. Nerijetko ostave i smeća za sobom, ali ga vrlo brzo pokupe. Sve u svemu, osim brojnosti kupača, dodaju, nije se na Hawaiima od razdoblja socijalizma puno toga promijenilo. Čak su i pločice u restoranu iste, smiju se. Napredak je, mada napominju kako im ništa ne nedostaje, spasitelj koji nadzire situaciju na moru i kopnu. Student RIT-a Antonio Butigan na ovoj posti je tjedan dana. Svakog dana ima prijevoz iz Grada. U smjeni koja traje po osam sati dežura s kolegom, a kao prednost svog posla uz zgodan đeparac navodi more. Nakon 18 sati i sam se okupa, odnosno otpliva dobru dionicu kako bi zadržao formu. Hawaii prema njegovom mišljenju nemaju neku specifičnost da bi se morao dodatno napregnuti. Prethodno je radio na Bellevueu i Lokrumu.
Nema velikih opasnosti. Upozorava tek djecu kad pristaju veća plovila da ne skaču ili ako je slučajno prljavo da radije ne ulaze. Ovo zadnje, ističe, rijetko tko posluša. Radno vrijeme mu protječe mirno. Samo je prije koji dan pružio pomoć jednom gostu koji je, jer je falio skalin, uganuo nogu. Prepao se i izgubio svijest, ali vrlo brzo je došao k sebi. Inozemne posjetitelje upozorava i na valove. Naša čeljad je na nemirno more navikla, tumači, a neiskusnom plivaču i manji mogu predstavljati izazov. Sjeća se situacije prije tri godine kad je bio na plaži Hotela Palacea. Valovi su bili visoki i do tri metra, a turist je bolovao od astme. Pomogao mu je zadržati se na vodi i uz pomoć splavi su ga izveli na kopno. Na kraju sve se dobro završilo, govori. A tako će siguran je biti i tijekom njegovog angažmana na Hawaiima koje, zaključuje naš kratki razgovor za DuList Antonio, rado posjećuje s obitelji i u slobodno vrijeme.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 26. kolovoza 2020.