Dubrovački Državni arhiv odnedavno je bogatiji za dva vrijedna dokumenta koji su vođeni kao ‘otuđeni’. Riječ je papinskim ispravama iz 12. i 13. stoljeća koje su svojedobno bile pohranjene u ovoj ustanovi, a koje su ‘nestale’ kako su naveli ‘nepoznatog dana i vremena na neutvrđeni način’. Povijesni spisi pronađeni su slučajno pretraživanjem digitalne platforme Monasterium u Arhivu salzburške nadbiskupije te je njihov povrat organiziralo Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beču i nadležne službe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
— Praćenjem otvorenih izvora na mrežnoj stranici Monasterium, primijećene su fotografije izvora koje sadržajno i opisno odgovaraju ovim papinskim ispravama nestalim iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Ministarstvo unutarnjih poslova, putem međunarodne suradnje, prikupilo je obavijesti iz koji je bilo vidljivo kako se sporni dokumenti nalaze u Arhivu salzburške nadbiskupije. Pregledom zbirke, oni nisu evidentirani u registru 1872., ali su pronađeni u evidencijama nastalim 1950., odnosno 1960. godine – priča za DuList ravnateljica Nikolina Pozniak.
‘Nestali’ nakon ratnih godina
Međutim, nastavlja, uneseni su bez broja što je upućivalo na to da su se nalazili u tadašnjem konsistorijskom arhivu. S obzirom na to da ne postoje zapisnici o preuzimanju, tj. primopredaji, dakle ne vidi se ta spona tko ih je kome dao i zašto, stvorila se pretpostavka da su u Salzburg doneseni neposredno nakon ratnih godina. Arhiv nadbiskupije Salzburg iskazao je spremnost za povrat spomenutih dokumenata aktualnih numeracija i sukladno tome organizirana je suradnja pa je veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji bio posrednik ovom važnom događaju, ističe.
— Prva isprava pisana je na pergameni te je datirana 25. studenog 1189. godine. Izdao je papa Klement III i ovjerena je olovnim pečatom za kojeg je utvrđeno da je gotovo nepromijenjene strukture. Uvedena je u prvi inventar Dubrovačkog arhiva 1830. godine pod rednim brojem 14 što se jasno vidi, a danas se vodi pod signaturom HR-DADU-7.3.3–355. Njome papa Dubrovčanima preporučuje nad biskupa Bernarda. Na poleđini se posve jasno vidi broj 14 koji odgovara broju koji isprava ima u inventaru Ćurlica u Dubrovačkom arhivu – iznosi.
Druga isprava, govori, također na pergameni, datirana je 22. travnja 1252. godine i izdao je papa Inocent IV i ovjerena je papinskim olovnim pečatom, a evidentirana je pod rednih brojem 41 serije ‘Diplomata et acta’ u Dubrovačkom arhivu pod signaturom HR-DADU-7.3.3–182. U ovoj ispravi riječ je o sporu oko nadležnosti između dubrovačkog i barskog nadbiskupa. Je li ispravno koristiti riječ ‘krađa’ s obzirom na to da je Austrija ipak bila centralna država iz koje se vladalo čitavom Monarhijom, Pozniak odgovora:
— Općinski službenik Luko Ćurlica koji je od austrijskih vlasti dobio zadatak popisati gradivo Arhiva, tridesetih godina 19. stoljeća, popisao je i ove dvije papinske isprave. 1958. Vinko Foretić je zabilježio da one nedostaju pa je lako bilo zaključiti da su ‘nestale’ upravo nakon ratnih godina. Dr. Nella Lonza pronašla ih je na Internetu, na stranici Monasterium.net te nam to odmah dojavila, nakon čega smo obavijestili Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo kulture i medija, koji su proveli diplomatski bilateralni postupak povrata preko Veleposlanstva Republike Hrvatske u Austriji.
Međutim, da su Austrijanci mislili da su isprave ukradene sigurno ih ne bi stavili na Internet, stoga smatramo da je primjerenije koristiti termin ‘otuđenje’ umjesto ‘krađa’. Možemo govoriti o otuđenju desetaka drugih isprava, od Kulinove pa nadalje, nekada su bile u našem Arhivu, a danas ih tu nema – poručuje Pozniak i dodaje kako Odjel Dubrovačke Republike i francuske uprave sadrži preko 8000 uvezanih knjiga te preko 100 000 samostalnih isprava, ukupno više od 500 dužnih metara gradiva. Na temelju ovakve platforme koju je ranije spomenula, a pomoću koje su slučajno pronađeni papinski spisi, očekuje da će se digitalizacijom svaki od njih vratiti svojoj provenijenciji.
S točnim brojem takvih dokumenata, napominje, ne barataju. A digitalizacija građe samog Dubrovačkog arhiva, kaže Pozniak, s obzirom na kadrovsku strukturu, vrstu i način rada, jer svako gradivo prati uzak opis, odnosno metapodatci, napreduje dobro. Uz sređivanje i obradu, ona se provodi sukladno godišnjem planu. Imaju dva uređaja za nju i ProBook skaner. Cilj im je što više toga obraditi posebno iz zbirki Dubrovačke Republike zbog delikatnosti papira i pergamene pa bi bilo najbolje da ih dira što manje ruku. Međutim, naglašava, to je dugotrajan proces.
— Potreban je stručan nadzor i kompetentan rad, bilo da se radi o kolegama arhivistima ili tehničarima. Zadovoljni smo dinamikom, ali dosta je posla. Sinergijom za sada uspijevamo to obaviti. Trenutno radimo na jednoj obiteljskoj zbirci razglednica koju nam je darovao Krunoslav Leko iz Zagreba. Teško je procijeniti i dati prioritet nečemu, naravno da je Republika uvijek na prvom mjestu, ali dogode se situacije kad kao institucija dobijemo povjerenje imatelja koji nam daju na čuvanje neku arhivsku građu pa žele povratnu informaciju je li sve odrađeno u skladu s pravilima struke – dodaje ravnateljica.
Vidljivost aktivnosti široj javnosti
Prije godinu i pol dana uspjeli su na stažu imati šest mladih ljudi koje su mentorirali. Oni su se formirali u prave arhiviste, tvrdi, položili su i državni ispit, ali takvog im osoblja još nedostaje u stalnom radu. Prelaze u onu dob zaposlenih kad nemamo toliku fizičku spremnost kakvu ovaj rad zahtjeva. Dosta je manualnog posla, a sam rad na arhivskom gradivu zahtjeva i veliki dio radnog dana boravak na nogama. Također, spremišta su dislocirana, a ona u Sponzi nemaju ni adekvatne temperaturne uvjete. Mnogo njenih kolega radi u novoj zgradi Arhiva u Gružu gdje su uvjeti kudikamo bolji te kvalitetniji za samo gradivo.
— Očekujem da ćemo u narednom razdoblju povećati broj kadra. Financiranje, naravno, ovisi isključivo o Ministarstvu kulture i medija RH i za to nam je potrebno njihovo odobrenje. S obzirom na ovakvu vrstu i obujam rada, mislim da nije pretenciozno reći da nam fali još ljudi bilo da sudjeluju u procesu digitalizacije ili rade na obradi i sređivanju gradiva. U blagom smo deficitu pa tako, od nas ukupno 37, njih osam radi u naša dva sabirna centra u Žrnovu i u Metkoviću. Prije godinu dana dobili smo dva arhivska tehničara jer je jedna kolegica umirovljena, a drugi je nažalost na dužem bolovanju.
No, sad, zbog prirode posla i obujma rada, preuzimanja gradiva od stvaratelja, trebaju nam potpuno arhivistički kompletne osobe koje bi uz mentorstvo mogle u budućnosti voditi Odjele – tumači. Prostora za skladištenje za sad imaju dovoljno. Na terenu je, komentira, zaista dosta gradiva za preuzimanje. Prvenstveno se u ovoj jesenskoj shemi moraju koncentrirati na preuzimanje onog sa Suda. Zadnji dokumenti su još iz 1955. pa je i njihova zakonska obveza za preuzimanje već dobrano istekla. Zbog neimanja mjesta za njihovu pohranu tome još nisu bili pristupili. Kad smo namjeravali, dogodila se pandemija koronavirusa.
Ne miješanje ljudi i odvijanje rada u timovima kako na Sudu, tako i kod nas uvjetovali su da ćemo ove jeseni napraviti taj prvi korak. Iza toga slijede lokalne samouprave, zapravo sve po redu stvaratelja o čemu računa vodi kolega iz Vanjske službe. Uvjeti u novoj zgradi Arhiva su besprijekorni. Klimatološki je sve uređeno, imamo komoru za fumigaciju gradiva, potpunu dezinsekciju, prekartoniranje u arhivske kutije sukladno Ph vrijednostima, spremanje u nove spremišne prostore… jedna je sasvim druga priča nego u spremištima u Sponzi – navodi Nikolina Poznaik ravnateljica Državnog arhiva Dubrovnik gdje se trude biti vidljivi među širom javnosti.
— Kao ustanova odlučili smo se pored naše redovne djelatnosti raditi na promociji Državnog arhiva u Dubrovniku koji to zaista zaslužuje. Nije nužno biti povjesničar kako bi vas arhivski dokumenti zanimali i sve ono što se ovdje nalazi. To je, rekla bih, jedan način održavanja tradicije čije je prenošenje, zbog naših predaka i budućih generacija, vrlo važno. Ne iz razloga da bi povijest živjela kao trenutak bitnosti, nego jer je činjenica da je ona dio našeg identiteta. Moramo biti svjesni da smo jedan od najbogatijih vrstom gradiva, ako ne i najbogatiji arhiv u europskom okruženju – priča.
Želja im je svake godine našim sugrađanima nešto ponuditi kao autorsko djelo pa su do sad imali vrijednih izložbi koje su bile izuzetno posjećene. Aktivni su i na društvenim mrežama koje su mlađima dostupnije, a gdje objavljuju sve one dnevne, tjedne i mjesečne aktualnosti. Unatoč teškoj financijskoj situaciji, a s obzirom na to da su lani slavili 100 godina Arhiva kao samostalne ustanove u kulturi, cilj im je bio ostaviti jedan pečat i odati priznanje zaslugama Antunu Vučetiću kao prvom ravnatelju. Uspjeli su tako u 2021. izdati knjigu ‘Studije iz dubrovačke prošlosti: izabrani tekstovi’, objašnjava Pozniak.
— Vučetić je, kako je to rekao Kunčević, pisao kao povjesničar minijaturist, tj. prikazivao je mikrosituacije, crtice iz povijesti Republike. Bio je profesor u gimnazijskoj zgradi i borio se za obrazovanje budućih naraštaja. Namjeravamo u tom smjeru nastaviti. Za dogodine planiramo jedan projekt koji je vezan uz Statut Dubrovačke Republike, a o kojem još uvijek ne bih govorila. Bit će to, nadam se, jedna važna programska aktivnost – zaključuje za čitatelje DuLista ravnateljica Državnog arhiva Dubrovnik Nikolina Pozniak.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. lipnja 2021.