Jako laskavo zvuči taj vrh hrvatske jazz scene – kaže nam kroz osmijeh mladi pijanist Petar Ćulibrk, koji se nedavno baš u taj vrh plasirao sa svojim ‘Old School’ – debitantskim solo albumom. Kako je tekao stvaralački proces, koliko je energije iziskivao i koja je bila ona osnovna nit vodilja od početka do kraja, otkrit će nam.
– Rekao bih da je možda nešto što se ne čuje tako često, vrijeme će pokazati stvarnu kvalitetu iako sam osobno iznimno zadovoljan postignutim, a i prvom kritikom. Proces je bio u isto vrijeme i dugotrajan i neprimjetan. Kompozicije su nastajale kroz dugi niz godina, uvijek su bile u službi inspiracije. Kad sam se napokon odlučio snimiti album, odabrao sam meni najdraže pjesme i krenuo. Samo snimanje u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nije trajalo dugo, pola radnog dana, sve ostalo je zahtijevalo više strpljenja. Miks, master, izrada vizuala albuma, snimanje spota, pronalazak izdavača… Mogu reći da ničeg ne bi bilo da nije divnih ljudi koji me svakodnevno okružuju. Ideja iza svega je bila napraviti nešto za sebe i uživati u tome, ali i ponuditi to publici koja bi se mogla povezati s pričom i glazbom – naglašava nam mladi jazz umjetnik. Osporit će nam informaciju kako nema puno mladih koji se odlučuju za jazz.
Pomiču granice unutar žanra
– Danas je sve više mladih jazz glazbenika koji istinski uživaju baveći se time i istovremeno pomiču granice unutar samog žanra. Jazz scena postoji, poprilično je osebujna i aktivna. Ono čega nema je potpore za takve glazbenike i manifestacije za iste. Nedavno je najavljeno zatvaranje posljednjeg utočišta za jazz i ine glazbenike u Zagrebu pa smo tako glavni grad bez jazz kluba. Što reći, koju posluku porati… – pomalo će ironično Petar. Kako gleda na lokalnu scenu iz perspektive jazz glazbenika u Zagrebu?
– Za Dubrovnik mi je teško reći jer ove godine punim svoju zagrebačku punoljetnost i nisam upoznat sa situacijom dolje, nažalost. Ono što znam jest da jazz glazbenika u Dubrovniku IMA i da se trude. Želja mi je da im trud urodi plodom i da naš Grad i gospođe i gospari dobiju priliku češće uživati u kvalitetnom jazzu, ali i da glazbenici za to budu propisno nagrađeni – kako financijski, tako i potporom medija. Kao što vi to sad radite sa mnom – dodat će kroz smijeh!
Petar je i dobitnik nagrade Status 2020 u kategoriji jazz klavir što je jedno od najvećih priznanja struke u Hrvatskoj. Nije to jedina nagrada za mladog umjetnika, a je li mu najdraža?
– Iako nisam neki fan pojma nagrada i natjecanja u glazbi, dobiti priznanje kao što je Status je bitno jer dolazi od struke. Teško je pričati o najdražima, sve su drage na poseban način! – dodat će nam. Kako smo na početku spomenuli i prvu kritiku albuma ‘Old School’, odlučili smo se, kroz razgovor, i vratiti na nju. Kaže recenzija: ‘bez ikakve želje za prikrivanjem čuju se utjecaji jednog Oscara Petersona, Emmeta Cohena, kao i neizostavnog i očekivanog Keitha Jarretta…’ – otkud je došla inspiracija? Iz svakodnevice, profesorskog rada..?
Ljudi, događaji, susreti…
– Svakodnevica je najveći poticaj. Ljudi, događaji, susreti – sve su to stvari koje nude inspiraciju. Iako, kad smo producent i ja slagali kompozicije za album, jedna se nije nikako uklapala u solo piano koncepciju pa sam tu istu večer umjesto te napisao drugu. Ta je možda najmanje vođena inspiracijom, osim ako ne računamo rokove kao inspiraciju (smijeh). Svi moji glazbeni uzori, novi i stari, svakako su dio mog izričaja, htio ja to ili ne, ali mislim da sam uspio dobiti svoj zvuk i pronaći estetiku po kojoj sam prepoznatljiv. Ili ću to tek postati – naglasit će nam Petar. Za kraj smo se dotakli i nečega njemu iznimno važnog. Prenosi znanje mlađeim generacijama, a otkrit će nam i jesu li željne upijanja znanja…
– Biti profesor je za mene ono što ja jesam unatoč mojoj rečenici iz srednje škole da ako nešto ne želim biti kad odrastem, to je profesor. Možda samo još nisam odrastao – kroz osmijeh dodaje i kako uživa raditi sa svim uzrastima.
– Divno je vidjeti kako djeca od malih, zaigranih nogu postanu odrasle osobe koje ti zahvale jer si im otkrio neki novi svijet ili si im svijet u kojem su bili prikazao na drugi način. Mlađe generacije su bombardirane svime danas, tehnologija je sveprisutna i na nama je da im pokažemo kako iskoristiti sve dobro što nam pruža. Obrazovanje nikad nije jednostavno i definitivno nije jednosmjerno. Koliko ja učim njih, toliko oni mene. Ako ništa – strpljenju! Ali bude tu svakakvih novih informacija – najdraža mi je ta da sam star jer koristim Facebook – zaključuje kroz osmijeh naš duhoviti umjetnik.
Zanimljivo putovanje jednog albuma: Old School
Iako je ideja o snimanju albuma začeta 2018., a realizirana tek 2022., sam materijal je nastao puno prije. Skladbe na albumu stvarane su kroz različita razdoblja Petrovog života pa se u njima mogu čuti i različiti glazbeni utjecaji – počevši od Oscara Petersona, preko nezamjenjivih Reda Garlanda, Kennyja Barrona i Billa Evansa do mladih snaga – Taylora Eigstija, Emmeta Cohena i Nicholasa Dupuisa (Anomalie).
Kompozicije koje bi bile na albumu počeo je skupljati 2019. i u najužem krugu našlo se njih 10. Od njih, jedna se nije uklapala u koncept albuma pa je bilo potrebno napisati još jednu koja bi ju zamijenila. S obzirom da je snimanje trebalo biti uskoro, ona je nastala istu večer. Nazvao ju je ‘Eleventh Hour’, budući da je napisana u zadnji tren. Nažalost, zbog početka pandemije i potresa koji je razrušio zgradu HGZ-a gdje je album trebao biti snimljen cijeli je projekt stavljen na čekanje. U međuvremenu je nastala još jedna, kako je na kraju ispalo, posljednja pjesma na albumu – posvećena tadašnjoj zaručnici, sada već supruzi, dok su neke druge ispale iz igre pa je snimanje početkom 2022. dočekao popis od devet pjesama.
Foto Sanjin Kaštelan/cover Old School (Miro Tomić)