Nemam doma slika, osim desetak za izložbu. Pokrivaju sve od početaka, dobro, možda ne baš sve, ne vjerujem da tu ima radova iz 1975. ili prije. Nismo ih mogli sve naći… Svakako, zanimljivo – počinje nam priču Maro Mitrović. On se ovih dana kreće u ritmu 50/137 – pedeset godina rada, 137 djela u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, pod zajedničkim nazivnikom ‘Neutralna plovnost’. Izložba se otvara 27. listopada u 19 sati i ostaje neko vrijeme u prostorima gdje je Mitrović prvi put u životu izlagao. Zaokružuje li priču, što ga naročito nervira, kako se snalazi i pronalazi u moru i gdje je kritički Dubrovnik, odgovorit će nam za ovaj broj našeg tjednika. Ususret ‘Neutralnoj plovnosti’, prvo otkriva ‘glavnog krivca’ za ovaj događaj, a to je Jelena Tamindžija Donnart, kustosica i autorica izložbe.
Foto Maro Mitrović
Osjećaj je… Lijep?
—Da nije bilo Jelene, mislim da, nitko to ne bi napravio. Ona je prva otkrila kako moje slikarstvo nije kontinuirano u smislu: ‘Aha, to je Maro.’ Skupila je sve te moje konce i hvala joj na tome, kao i cijeloj logistici Umjetničke galerije u Dubrovniku. Osjećaj je… Ne znam što bih rekao. Lijep? Vidjeti sve te radove na jednom mjestu, pa i sam se iznenadim. Jedne se slike čak niti ne sjećam. Mada, lijepo je vidjeti pedeset godina rada na jednom mjestu, cijeli jedan život sa svojim etapama, koje su pritom potpuno različite – Mitrović se vraća u vlastite početke, te ćemo doznati i to zbog čega ga odbija misao prepoznavanja autorovog opusa kroz neprestano isti izričaj.
Sanitatova skalamerija
Za početak, saznajemo i to kako njegove slike i nisu baš putovale, ipak – neke su dosegle i do Amerike. Kada je boravio ‘preko bare’, 1984./85. ostavio ih je nekoliko tamo. Možda zahvaljujući Sanitatu.
— Predzadnju lađu Sanitata, onu ‘omladinsku’, staklo je dijelilo od Sanitata. Stakla su bila otvorena i tamo se vidjelo svašta, oni njihovi otrovi, sva ona skalamerija, pa me je Nano Vlašić zamolio da dođem i naslikam velike slike, kako bi pokrile sve to. To sam i učinio. Stanoviti gospodin John Wales iz Teksasa boravio je nekom prilikom tu, vidio moje radove i istaknuo kako bi ih volio za njegovu tvornicu medicinske opreme. Pošao sam u Ameriku i naslikao ih na licu mjesta tako da su valjda, još uvijek tamo… Još uvijek – priča polako svoje početke. Godina 2001. bila je ona ‘iznenađujuća’.
—I sam sam se iznenadio jednim opusom iz 2001., mislim, ušao sam u jedan tipičan ekspresionistički jezik. Gledajući te radove danas, iznenadilo me koliko je u njima snage, onda sam se sjetio i tog životnog razdoblja koje je bilo puno nekih strasti, nekih tajni, muka i svega živoga tako da je taj rad valjda bio refleksija. Zato sam i na Facebooku zapisao kako je ova izložba autobiografija, nekad direktna, nekad metaforična, a nekad skrivena. Ali uvijek tu. Najgore je pak što sjećanja nisu precizna. Mi mislimo da jesu, ali zapravo nisu. Primjerice, za jednu sliku imao sam potpuno drugačije sjećanje dok ju nisam ugledao. Sjećanja se modificiraju – daje nam umjetnik koji se u svom stvaralaštvu nije libio, kako je to autorica izložbe zapisala, ‘otići u zemlju eksperimenata i ponovno se vraćati u svoj matični kraj’.
Višedimenzionalni dnevnik
—Iznenadio sam se kada mi je Jelena rekla kako moj rad ne izgleda kao da slika jedan, već mnoštvo slikara. Jako mi je čudno, usudio bih se reći sumnjivo, kad netko slika cijeli život isto – ako slikaš isto cijeli život, bez nekog znajalnog pomaka, znači da svoju ekspresiju ne širiš – napominje nam.
—Nažalost nismo mogli doći do svih slika, neki vlasnici, recimo, nisu htjeli posuditi. Nemam slika doma jer kroz moj život nisam imao managera niti sam bio baš financijski pismen, to je imalo itekakve posljedice i ovisno o životnim situacijama morao sam prodavati slike. To me skoro pa ljuti. Nekad sam bio kritiziran od strane galerista da ne cijenim svoje slike, da ih prejeftino dajem. A sad odgovaram – a kako sam mogao drugačije kad nisam imao niti za mlijeko? Sada živim svoj san – kaže nam iskreno. Žao mu je što nisu uspjeli doći do svih slika. Inače, Mitrović je poznat kao autor koji se ne libi niti posezati za različitim formama i tehnikama, pa i alatima stvaranja, stoga ne čudi proučavanje različitih medija izražavanja, poput fotografije, digitalne grafike, videoradova, zvučnih snimki, performansa, poezije pa i televizijskih emisija. Njegov Facebook pravi je višedimenzionalni dnevnik.
—Ne samo da je novi kanal, novi izričaj, već u ruci imaš sasvim posebne alate. Žao mi je što u izložbi uopće nismo obuhvatili moje digitalije – ističe, dodaje kako se radilo na što jednostavniji način, no kako bi njegovi digitalni dnevnici mogli biti izložba za sebe te kako bi volio da se realiziraju na istom mjestu. Malo je, dodaje, mjesta za umjetnike i tu otvaramo jednu novu temu, onu pozicije umjetnosti u Hrvatskoj danas.
—Cijela Hrvatska nije tržište, cijela Hrvatska čak nije niti pozornica za umjetnost – saznat ćemo dalje od svestranog umjetnika, a na pitanje zašto, reći će jer je jednostavno – premalo umjetnika. I…
—Nema dovoljno kritične intelektualne mase koja bi to konzumirala, u Hrvatskoj. Da ne govorim o Dubrovniku. Izložbe u Gradu? Zovem ih ‘izložbama u tinelu’. S te strane, ne očekujem nešto posebno na retrospektivi. ‘Eto došli smo, bravo Maro!’ Meni je zadovoljstvo vidjeti sve moje radove na jednom mjestu, ali da je to sad nešto strašno važno – pa i nije. No ono što me direktno iritira jest kako kritika drži nisko cijene. To me oduvijek ljutilo. I druga stvar koja me iritira jest kad mi kažu: ‘Maro, to nisi ti.’ Kako nisam ja? Pa tko je naslikao ovo? Te predrasude me ljute i tu sam zlopamtilo, pamtim sve što mi je i kada rečeno – dodaje nam dalje, nastavlja o kolegama, o Gradu danas. U onom umjetničkom smislu.
Dijagnoza intelektualnog stanja – ‘Dubrovnikitis’
—Kolege me kao stvaratelji uopće ne zanimaju. Svatko od nas ima svoj svijet. Mada, za sebe mogu reći da jako dobro poznam slikarstvo, zapravo izuzetno dobro. 1968. sam boravio u Breri, gledao u crteže Johna Lennona ili pak Picassa, imao sam jedan puno širi pogled što se događa u svijetu. I danas znam što se sve događa u slikarstvu jer čovjek to treba znati. Mogao bih jako lijepe kritike davati kolegama, ali to se vazda shvaća osobno – naglašava dalje. Za Dubrovnik danas ima vlastitu kovanicu, ipak će nam dati i detaljniji opis…
— Ljudi su letargični. Zovem to ‘Dubrovnikitis’ – to je moja dijagnoza intelektualnog stanja. Srećom nisu svi ljudi takvi, ali nema dovoljno kritične mase ni po Hrvatskoj, a kamoli kod nas. Jedna Azijka napisala je nešto zgodno: ‘Svi imate Made in Dubrovnik na čelu, kao da je to nešto izuzetno.’ To je neko čudno spavanje na lovorikama. Ne ulazim u povijest, ali s time Made in Dubrovnik neki kvalitet bi nam trebao biti utkan? Bezveze – oštro će i iskreno.
—Svakom slikaru koji o sebi ima visoko mišljenje poručujem kako bi trebao poći negdje poput Amerike, gdje vlada dobra ekonomska baza. Tamo će naći najmanje deset ljudi koji rade bolje od njega istu stvar – nastavlja u istom tonu. Koliko je zapravo ljudi koji zapravo misle da to što rade, rade sto posto odlično? – pitamo ga.
—Znam ih, prvi ja kad sam bio mlad. Inače, mladi Maro bio je totalna pi*da! U svom će tonu dalje ovaj osebujni umjetnik. Kaže kako mu je želja da svi u publici vide njegove slike na način na koji ih on vidi.
‘Volim oštre slike’
—Da dožive moja djela onako kako sam ih sam doživio. Inače, pred nekoliko me ‘puklo’ i napisao sam desetak pjesama, za koje je moja draga Ivana rekla da su dobre, no i ne samo ona, moram priznati. Jedna od njih zove se ‘Volim oštre slike’. E ta će biti na početku kataloga, a u njoj ‘ne dam’ ljudima da vide moje slike drukčije od mene. Inače, da, volim hard edge slikarstvo, zaista volim oštre slike. Ovaj cijeli opus, iz 2001. je rađen načinom kojeg zovem ‘slikarstvo s probavnim sokovima’, jer se u njemu vazda nešto mućka, isprepliće… Nasuprot toga, u hard edge slikarstvu svaka boja ima jako ošto određenu granicu s drugom, svaki oblik je oštro iscrtan i cijeli zadnji opus koji će biti izložen je rađen tom tehnikom. Na crnoj je podlozi, više crtano nego slikano. Zašto crtano, zašto crno? Jer kad je crno, onda najmanja točka, potez, mijenja cijelu sliku – naglašava. Inače, kad je bio u Americi, susreo se s poznatim slikarom Rayem Donarskim, koji mu je, kada mu je pokazao jedan pejzaž, rekao tek: Hmph! —Iskreno. Vrlo iskreno! (smijeh) Iskren je i prema samome sebi, dodat će kroz razgovor. Nakon toliko godina rada, ističe kako jedino uživa u tome da radi za sebe. A slike više definitivno ne prodaje. Osim… —Ako je netko spreman izdvojiti 10 tisuća eura za moje djelo, uvećano za porez, naravno, može. Ostalo, ne. Ljudi se mogu smijati, ali to je jednostavno tako. Radije ću ne znam što činiti, pa radije i propasti nego prodavati slike, pogotovo za neku ‘siću’. Radim za sebe i u toj činjenici najviše uživam. Zato slikam jednu sliku mjesecima. E da, znaš koja mi treća stvar ide na živce? A to je u ljudskoj prirodi, usput je i floskula – da svatko doživljava sliku na svoj način. Netko će vidjeti ovo, nekoga će podsjećati na ono… Ali vidjeti sliku kao ja, bila bi najveća moguća doza uživanja – zato mislim da je bolje da ih više ne prodavam – kroz smijeh će zaključiti ovaj svestrani, iznimni umjetnik.
‘POSLJEDICE RONJENJA’ Svijet u moru Ti svjetovi utječu jedan na drugi, doduše ne znam još sasvim kako. Dakle, dobio sam otkaz na televiziji pa sam ostao bez love. Rad u Ronilačkom centru me stavio, doslovno i metaforički, pa i financijski, u bolje vode, u jedno smirenije stvaranje. No, ne mogu slikati dok ronim. U moru se gube boje – ima ih prvih pet, šest metara, iza deset nestaje crvena, pa žuta... Što idemo dublje, bude zelenkasto sivo. Jedino kad se osvijetli nekim izvorom svjetla pojavi se boja. No raditi instalacije ispod mora, to definitivno da. Moje se zovu: ‘Posljedice ronjenja’ – ističe Maro Mitrović, koji se aktivno bavi ronjenjem čak 18 godina.
Objavljeno u tiskanom izdanju 26. listopada 2022.