Aktualno

RAZGOVOR: MAJA HATVALIĆ CAPURSO Predoziranje ‘plavim svjetlom’ nova je epidemija među mladima!

mobitel internet

Provođenje više sati dnevno pred ekranom, uglavnom mobitela, na neki nas način isključuje i udaljava od stvarnih odnosa sa stvarnim ljudima koji s oko nas pa je moguće da dijete koje je u školi i dalje više gleda svoj mobitel, nego što razgovora i druži se s prijateljima iz razreda – odmah na početku razgovora ističe magistra psihologije, Maja Hatvalić Capurso, kognitivnobihevioralni terapeut u Polikinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece Dubrovnik. S njome za ovaj broj tjednika razgovaramo o problemu modernog doba – prekomjernom korištenju digitalnih uređaja kod djece i adolescenata, ovisnosti koja narušava zdravlje maloljetnika u razdoblju razvijanja i sazrijevanja, ali i o načinima prevencije te utjecaju roditelja na njihovo ponašanje. Predoziranje takozvanim ‘plavim svjetlom’ nova je epidemija u kojoj mobitel kao izrazito interaktivna naprava utječe na višesatno gledanje u ekran. Plavo svjetlo iznimno je štetno za zdravlje, a naročito za san, zbog čega mnogi mladi ljudi imaju poremećaje spavanja zbog korištenja digitalnih uređaja koji mozgu poručuju da ostane budan.

Je li zabilježen uzlazni trend djece koja su ovisna o digitalnim uređajima?
Djeca često pregledavaju ekran svog mobitela, čak i ako nisu dobili nikakvu novu obavijest. Kao da ih je strah da bi nešto mogli propustiti. Dijete koje je u školi ili uči, iako ima stišan mobitel, opet često pogledava na zaslon. Njega zanima je li stigla neka nova objava. Djeca su često članovi mnogih digitalnih grupa poput razredne grupe, grupe s treninga ili grupe prijatelja pa žele biti u tijeku sa svim što se događa. Žele svaku objavu pogledati, čak iako se uopće ne odnosi na njih i za njih je potpuno nebitna.

Imaju li djeca na dubrovačkom području poremećaje spavanja zbog korištenja digitalnih uređaja koji mozgu poručuju da ostane budan?
Mnoga djeca spavaju s mobitelom ispod kušina ili odmah pokraj kreveta. Takvo ponašanje je nezdravo i ima niz negativnih učinaka. Kroz takvo ponašanje se vidi ovisnost o toj spravici koja se zove mobitel. Mogli bismo u obiteljima predložiti ‘dan bez mobitela i bez objava’ i vidjeti kako članovi obitelji na to reagiraju.

Koliko društvene mreže i virtualni svijet utječu na stvarni život djece?
Mnoga djeca na svojim društvenim mrežama ‘prate’ druge nepoznate osobe ili influencere i pokušavaju biti kao i oni. Influenceri ili druge popularne osobe objavljuju samo određene sadržaje, slike i videa u kojima su ispali najbolje moguće te se dijete uspoređuje s njima i stvara se osjećaj smanjene uspješnosti – jer se ne sliči dovoljno tim osobama koje dijete ‘prati’. Ako dijete ne prati influencere ili druge javne osobe, nego prati samo svoj krug prijatelja i poznanika, i dalje se događa da njihovi prijatelji na svojim društvenim mrežama objavljuju samo svoje savršene slike koje odražavaju neko savršeno raspoloženje. Osoba koja gleda te slike ili objave, ima dojam da ostali vode vrlo uzbudljiv, zabavan i ispunjen život. Uspoređujući svoj realni život sa životom koji se prikazuje na društvenim mrežama, dijete se može osjetiti kao da drugi imaju nešto što on nema.

Na koje načine je moguće promijeniti naviku prekomjernog korištenja ekrana?
Dok je kod mlađe djece roditeljima lakše uspostaviti kontrolu i ograničiti vrijeme pred digitalnim sadržajima, već u pubertetu je vrlo teško nametnuti takve zabrane. Kod manje djece roditelji često imaju pristup profilima i šiframa pa mogu pogledati sadržaj dopisivanja ili pregledane stranice. Dok je kod starije djece, govorimo o starijim razredima osnovne škole i srednjoškolcima, roditeljima vrlo teško ili gotovo nemoguće pratiti i biti upoznati s tim s kime se djeca dopisuju, koga ‘prate’, čije stranice i objave redovito primaju te koje stranice i sadržaje pretražuju. Već od najranije dobi je djeci potrebno ograničavati vrijeme i pažljivo birati prikladan sadržaj koji će gledati u digitalnom svijetu. Jako je teško dijete odviknuti od prekomjernog korištenja ekrana, ali nije nemoguće. Već u najranijoj dobi je potrebno da roditelj pažljivo osmišljava slobodno vrijeme i igru te je vrlo važno da digitalni sadržaji ne zauzimaju najveći dio tog slobodnog vremena ili igre.

Kako roditelji mogu pomoći u prevenciji ovisnosti o digitalnim uređajima kod djece?
Roditelji svojim ponašanjem šalju djeci jasnu poruku kako se ponašati u digitalnom svijetu i u online društvenim grupama. Puno je aplikacija koje od djece traže da se slikaju u određenom trenutku. Gdje god tada bili i što god tada radili, kada dođe poruka s te aplikacije, od djeteta se traži da se slika u roku od dvije minute. Djeca u tome ne vide ništa opasno, dapače, to im se čini kao zabavni izazov. Kao roditelji smo dužni djecu upozoriti da se sve slike možda spremaju i da se možda koriste za svrhe za koje dijete nije dalo suglasnost. Djeci su potrebni roditelji, kako u stvarnom, tako isto i u digitalnom svijetu. Roditelji imaju zadaću voditi i zaštititi dijete u digitalnom svijetu i pokazati kako se ponašati u digitalnim društvenim grupama. Razgovor i iskreno zanimanje za sadržaje koje dijete pretražuje, s kim se i na koju temu dopisuje, pomaže puno više od same kontrole ili ograničavanja vremena za ekranom. Roditelj treba voditi računa o ispravnom korištenju digitalnih sadržaja jer je i digitalni svijet također važan i živi aspekt života djeteta.

Koliko su učenici (ne)svjesni svoje ovisnosti o ekranima?
S mlađom djecom se može raditi na vremenskom ograničavanju putem raznih aplikacija koje roditelji instaliraju kako bi pratili i ograničili vrijeme na internetu. Sa starijom i pubertetskom djecom je potrebno razgovarati i dogovarati vrijeme, kao i sadržaje koji se pregledavaju. Razgovor treba biti vođen iskrenim interesom roditelja za dobrobit djeteta, a ne samo roditeljsko kritiziranje ili fizičko oduzimanje uređaja. U nekim školama je uvedena dobra praksa da se mobiteli spremaju u jednu kutiju na ulasku u razred i ne koriste se za vrijeme sata.

UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ I NASILNE SCENE
Djeca oponašaju ono što vide na internetu
Djeca oponašaju ono što vide. Bilo da to vide doma, u školi, na treningu ili drugdje, ona uče gledajući i oponašajući druge. Neka djeca se u digitalnom svijetu susretnu s neugodnim i ružnim scenama, gledaju neki neprimjereni nasilni sadržaj, što ih uznemiri do te mjere da se javljaju strahovi i specifične fobije. Kod djece koja su bila izložena strašnim i nasilnim scenama u digitalnom svijetu i koja su nakon toga razvila strahove, vrlo je teško ‘ukloniti’ ili izbrisati te strahove jer se slike urežu u mozak i tu ostaju pohranjene. Ima i djece koja gledaju strašne i agresivne scene, ali se uopće ne boje. To također nije dobro jer to znači da su desenzibilizirana na agresiju, odnosno kao da su izgubila prirodnu i urođenu odbojnu reakciju na agresiju, koju jednostavno ne primjećuju. Postoje i djeca koja će sama pokušati ‘imitirati’ nešto od viđenog u digitalnim igricama ili u nečijem videu, pa će tako i sami postati nasilnici. Nasilja među djecom je uvijek bilo, ali se sve više primjećuje trend da se to nasilje nad drugim djetetom snima i objavljuje na društvenim mrežama. Takve scene svakako u društvu izazivaju zabrinutost. Druga djeca koja gledaju nasilne scene i sama se počinju bojati jer misle da se to i njima može dogoditi. S druge strane, ako takav nasilni video prikupi više lajkova i pregleda, to može potaknuti drugu djecu da i sami snimaju takve nasilne video uratke kako bi stekli ‘popularnost’ na društvenim mrežama – upozorila je Maja Hatvalić Capurso, magistra psihologije i kognitivno-bihevioralni terapeut u Polikinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece Dubrovnik.

Iz tiskanog izdanja od 3. svibnja 2023.

Pročitajte još

(FOTO) PUTEVIMA BOKELJSKIH HRVATA Sanja Putica otvorila emotivnu izložbu posvećenu Hrvatima u Crnoj Gori

Dulist

Barcelona planira zabraniti iznajmljivanje apartmana turistima

Dulist

ISTRAŽILI SMO CIJENE Koliko košta večera s Michelinovom zvjezdicom?

Nora Di Leo