Aktualno

[RAZGOVOR] Andrija Seifried: Život ide dalje, ali dužni smo se prisjećati

Tek nekoliko mjeseci dijeli nas od 1. listopada kada ćemo obilježiti 30 godina od početka srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, razdoblja kada je grad podno Srđem pretrpio neviđena stradanja nenalik ni jednom ranijem u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Razaranja koja je pretrpio označila su prekretnicu u ratnom sukobu, u koji se nakon izvjesnog vremena oglušivanja, umiješala međunarodna zajednica. Unatoč nemilim događanjima i doživljenim strahotama, dio sugrađana bio je odlučan održati Dubrovnik živim i dokazati, kako će reći naš sugovornik Andrija Seifried, ‘da nas je malo, ali smo tu’. Povod našeg susreta s ovim dugogodišnjim kulturnim djelatnikom upravo je njegov najnoviji pokušaj da taj dio dubrovačke povijesti otrgne zaboravu uz poruku koju je svojevremeno pokušavao i poslati svojim talk show-om u teatru Bursa – oprostiti, ali ne zaboraviti. Naime, posredovanjem Seifrieda, 16. lipnja Muzej Domovinskog rata bit će bogatiji za jednu fotografiju Mira Kernera te četiri nepoznata autora, a koje je slikarski doradio umjetnik Dimitrije Popović.
— Dugogodišnji sam prijatelj Dimitrija Popovića. Radili smo na nekolicini njegovih izložbi, a posljednja je bila ‘Tri biblijske žene’ u Sponzi. Prije par godina pokazao mi je intervencije na ratnim fotografijama Mira Kernera. Govorio sam mu što će mu doma i kako je vrijeme da ih donira Muzeju Domovinskog rata u Dubrovniku. U dogovoru s ravnateljicom Varinom Juricom Turk odlučili smo da će se ta primopredaja dogoditi 16. lipnja u 11 sati. Čak je ispraznila jedan zid gdje će biti izložene samo one. Riječ je o prvim izlošcima takve vrste ondje, a koje potpisuje jedan vrhunski umjetnik. Mislim da Domovinski rat, kojeg sam i sam proživio, te sam Dubrovnik, to zaslužuju. Dimitrije je čak pronašao neke svoje publikacije iz tog vremena koje je doradio pa smo i njih odnijeli na uokvirivanje te će i one u muzeju pronaći svoje mjesto u njihovom stalnom postavu – priča Seifried. Ovakve inicijative, napominje, nužne su. Kako kaže, mladi ljudi često nisu svjesni žrtve koja je podnesena. Život ide dalje, što je neminovno, ali dužni smo ih se prisjećati i to ne samo o obljetnicama.
Kulturni angažman u ratnom okruženju
— Ne znam zašto se Domovinski rat drži po strani. U čitavoj Hrvatskoj slave se samo obljetnice. Tamo se svi naslikavaju, oni koju su bili i koji nisu. Palim braniteljima treba davati počast, ali svakodnevno. Recimo, jedna osoba koja je u potpunosti zaboravljena je pokojni veliki Milan Milišić, prva civilna žrtva Domovinskog rata. Osobno sam ga poznavao i s njegovom sam udovicom Jelenom Trpković bio izniman prijatelj. Bila je profesorica pri Likovnoj akademiji u Novom Sadu i vrhunska slikarica priznata u Srbiji te šire. Otišla je prije nekog vremena u mirovinu i priprema izdavanje posljednje zbirke svog supruga koja je sakupljena iz njegovih rukopisa. Objavit će je 5. listopada na godišnjicu njegove smrti. On je taj koji je za doručkom uz cigaretu ubijen gelerom granate koja je pala na njihov stan na Pločama. Mišljenja sam da se nepravde uvijek daju ispraviti. Nadam se da će i ova prema Milanu te pogotovo njegovoj supruzi koja je praktički protjerana iz Dubrovnika. Ostali smo u kontaktu i u našem zadnjem razgovoru rekla mi je da je digla ruke od Grada – iznosi.
Njene riječi su ga zaboljele te je spreman napraviti sve što je u njegovoj mogućnosti kako bi se tog datuma i u Dubrovniku na dostojanstven način prisjetili književnika. Nadležnima će predložiti postavljanje spomen-ploče na zgradi gdje je Milišić poginuo, imenovanje koje uličice ili barem organizaciju promocija zbirke pjesama. ‘Ja ne odlučujem, čak više nisam ni stanovnik ovog grada, ali potrudit ću se’, tvrdoglavo ističe ovaj Dubrovčanin koji je, ima tome i nekoliko godina, gradsku adresu zamijenio zagrebačkom. ‘Pod najezdom se odlazi’, sjetno komentira. Osjeća manjak ‘dubrovačkog’. Kaže, nije nostalgičar, ali ono se jednostavno izbrisalo. Utrka za novcem nas je pregazila. Ljudi, dodaje, zatomljuju ono duhovno i teže materijalnom. Više netko sa strane cijeni naše stradanje u Domovinskom ratu, nego sami stanovnici Dubrovnika. Spominje se tih nesretnih trenutaka kada smo svi koji smo ostali, disali kao jedno. Primjerice, u foajeu Kazališta Marina Držića, dok je ravnatelj bio Marin Gozze, radio je show ‘Jedan umjetnik, jedan eksponat’. Počeo je skromno, pod neprijateljskom opsadom, a gosti su mu bili umjetnici poput Romane Milutin Fabris, Viktora Šerbua, Josipa Pina Trostmanna…
— S vremenom to je naraslo pa se s pet popelo na događanje od 30 ljudi. Ponosan sam što sam pridonio na neki način. Sjećam se i izložbe ‘Dubrovački likovni umjetnici u ratnom okruženju’ u galeriji Avda Čimića u Gradu. Otvorio ju je dr. Slobodan Lang i bilo je veličanstveno. Odmah mi emocije prorade kad o tome pričam. Ja sam govorio o eksponatima ispred autora kojih je bilo oko 15. Već sljedeći dan pala je granata ispred same galerije. Uništila ih je dio. Recimo, akvarij Slavena Tolja u kojem je bila jugoslavenska zastava i morski pas. Izložbu smo prebacili u Zagreb uz pomoć Jasne Jakovljević koje je tada bila šef Propagande Hrvatskog narod-nog kazališta, a danas je intendantica varaždinskog HNK. Kad sam vidio koliki smo uspjeh postigli, prešli smo u teatar Bursa, na Malu scenu, gdje sam radio talk show ‘Da se ne zaboravi’. Obrađivao sam teme kojima sam nastojao poslati poruku – oprostiti, ali ne zaboraviti. Imao sam potporu mnogih slikara koji su u Gradu ostali, ali i tadašnjeg gradonačelnika Nikole Čiča Obuljena. Zdušno su podržavali takve stvari i mislim da je moje zalaganje bilo prepoznato. Ministar kulture RH Božo Biškupić dodijelio mi je odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića – navodi Andrija Seifried.
Kultura oruđe u podizanju morala
Kultura je uvijek bila na margini, tumači, no itekako je snažno oruđe u podizanju morala naroda. Tako je i danas. On je, ističe, možda posustao, ali nije odustao. I dalje postoje entuzijasti koji žele raditi promjene. Očiti primjer toga je, navodi, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Tonko Smokvina. U početku je bio skeptičan kako će se jedan likovnjak i profesor u školi snaći u vođenju kulturne ustanove, ali njegove sumnje se nisu obistinile. ‘Rade izuzetne projekte. Zadnje što su napravili je izložba Nikoline Šimunović koju još nisam imao priliku vidjeti in vivo i baš joj se veselim’, govori. Također, svijetli primjer je, podvlači, ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić koji ga je pokrenuo, kao što je uostalom napravio i sam Seifried nakon Domovinskog rata. Uz bok spomenutima svrstava i Art radionicu Lazarete koja se, kaže, drži i gura naprijed iako je prošla ‘Scile i Haribde’ te nema dotacije poput onih na proračunima Grada Dubrovnika. Iako je fizički većinu godine izmješten iz rodnog Grada, budnim okom promatra sva zbivanja na njegovoj kulturnoj i društvenoj sceni, a o njoj namjerava, kako nam je prošle godine i najavio, progovoriti u svojoj knjizi.
— Knjiga se rađa. Napisao sam kojih 80 stranica. Pronašao sam čak i urednika koji je pročitao polovicu te mi je savjetovao da pod hitno promijenim imena. Rekao je da je preopasna. Odgovorio sam da bi najbolje bilo da je objavimo postumno pa me nitko ne može tužiti. Pišem o zabranjenim ljubavnim odnosima. Neki ljudi koji su živi će se prepoznati, a oni koji su mrtvi će se okretati u grobu – razdragano iznosi. Njegov kreativni duh ne miruje, ipak ovo ljeto odlučio je odmoriti pa mu predstoji, među ostalim, putovanje u New York. Ondje je gost iznenađenja na rođendanskoj proslavi prijatelja, a kojeg je upoznao dok je još davnih 1970- ih radio kao osoba zadužena za odnose s javnošću American casina. Vlasnici gospodin i gospođa Nash su, tumači, prepoznali njegov potencijal u komunikaciji s gostima. Dovodili su prve Boeing zrakoplove kojima su američki kockari dolazili u Dubrovnik i boravili u hotelu Imperial po pet dana. To su, tvrdi, isključivo bili multimilijunaši ili pasionirani kockari koji iz casina ne bi izlazili. Među njima je i Njujorčanin čiju zabavu namjerava posjetiti u kolovozu. Do tada cilj mu je realizirati naum vezan uz 30. godišnjicu smrti Milana Milišića u čemu očekuje podršku vlasti.
— Inače, drago mi je da je ostao isti gradonačelnik. On je uvijek imao razumijevanja za moje ideje. Obično kažu, nove metle bolje metu, ali sviđa mi se što se nije promijenio. Pratio sam izbore. Nisam zadovoljan rezultatom u Zagrebu. Nisam glasao za Tomislava Tomaševića. To nije osoba koja može voditi glavni grad naše države. O njemu mislim sve najgore. Ja sam uvijek lojalan prijatelj pa je moj izbor bila Ana Lederer koja je bila na listi Miroslava Škora. U Dubrovniku me iznenadio uspjeh Ivice Roka. Pomeo je sa scene političare koji su tu godinama. To je jedan običan čovjek kojeg sam znao sretati u autobusu iz Mokošice. Uvijek bismo popričali. Kad sam vidio vijesti, uhvatio sam se za glavu jer nisam mogao vjerovati da ima toliku potporu. Mi ćemo se teško riješiti uvriježenih stranaka, ali nekad se pokušaji isplate. Moja pokojna majka je govorila: ‘Politika je kao kurva’ – smijući se pripovijeda. No, to je iza nas, kao i nada se pandemija COVID-a čiji teški slučaj je prebolio. Proveo je 80 dana na kisiku, ali je imao sreće što je na Klinici dr. Fran Mihaljević bio pod paskom odličnih liječnika, među ostalim, Alemke Markotić. Posljedice, kao nesanica i košmar snova, su mu ostali, ali to mu neće, odlučan je, pokvariti zaslužen odmor.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 9. lipnja 2021

Pročitajte još

Za četvrtak za dubrovačko područje upaljen narančasti alarm

Dulist

Polaganjem vijenaca na Vjetrenom mlinu i Boninovu obilježen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

Dulist

Komemoracija za Mišu Martinovića u petak u Kazalištu Marina Držića

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija