Teškom mukom, nakon višetjednog odmora Žana Baća, prva čuvarica i zaštitnica baštine Grada u ponedjeljak je trebala iz svog uredskog brloga izaći na teren. I to u Revelin.
Uzela je svu potrebnu aparaturu, olovke i notese, brdo papira i fotoaparat i teška se srca krenula penjati uz skaline tvrđave.
Putem do Revelina proganjale su je tmurne misli… Što ako prijava ima smisla, što ako je Revelin stvarno počeo pucati, što ako su oštećenja nastala od snažnih decibela, što ako… I odjednom joj se u tom košmaru prolomio snažan vapaj… A kako sve to reći Vlahušiću!? Kako mu objasniti da je zbog blesavog diskača, u tvrđavi neprocjenjive vrijednosti, sada nastala materijalna šteta. Kako to medijima iznijeti… Svakako nekim šturim i nejasnim priopćenjem. To će sigurno upaliti, na prvu.
Kao bubanje elektroničke glazbe u njenoj glavi bubala su pitanja… Putem je, da se dovede u red, ponovila gradivo… „Tvrđava Revelin se nalazi sjeveroistočno od dubrovačkih gradskih zidina, od kojih je odijeljen dubokim jarkom i spojen mostom. Namjena tvrđave je bila obrana Dubrovnika od Turaka. Gradnja je dovršena 1551. godine. Revelin je imao dvostruku namjenu, skladišnu i obrambenu, na Revelin su padale topovske kugle, pa nije vrag, ako je nisu mogli ni agresori ’91. oštetiti, da su je sad nakon 463 godine načeli prejaki decibeli.“
Baća je bila na mukama. I sve zbog nekakve prijave naših sugrađana, koji eto nisu imali drugog posla nego zagledati u plafon Revelina. Kojega li su vraga samo gore gledali.
I da, vrlo je pohvalno što je pročelnica Konzervatorskog odjela u Dubrovniku nakon dojave izašla na uviđaj, sad samo treba čekati što će se u njezinom zapisniku naći. Hoće li pukotine podvesti pod nadnaravne sile, zub vremena ili će se ohrabriti pa konačno iznijeti stav struke koji je zakasnio pune četiri godine. Da se tvrđava Revelin nije smjela pretvoriti u disko klub.
Iako nikakve afere (bar ne zasad) nisu ‘napukle’ biznis Revelina, barem ne u dijelu ugovora oko davanja u zakup tvrđave i pogodovanja gradonačelnika Vlahušića jednom poduzetniku, čini se kako bi one prave pukotine mogle izazvati lavinu neugodnosti.
Vlahušiću, ali i Baći… Toj čuvarici baštine još od doba ministara kulture Boža Biškupića. Kojoj ni ova garnitura u ministarstvu nije mrska, pa (upoznati svjedoče) u ljetnoj rezidenciji ministrice Andree Zlatar Violić u Trstenome znaju do dugo u noć besjediti. Drugarski jedna drugoj zakukaju o prolaznosti vremena i funkcija, o svevremenosti kulture, baštini. Baća, dakako, o onome što nju najviše muči i tišti… o užasnim klima uređajima koji strše iz svake ulice povijesne jezgre, mrskom PVC-u na prozorima i vratima koji narušavaju stoljetnu kamenu plastiku, fasadama, skelama, zahtjevima, odobrenjima i svakojakim nadzorima.
O svim bolnim temama za Grad trebalo je pokazati više agilnosti, hrabrosti i stručnog stava. Baći je takvog uglavnom nedostajalo. Hoće li tako biti i s Revelinom?!
Adio Vam