Tema suočavanja osoba s problemima mentalnog zdravlja u posljednje je vrijeme pod povećalom javnosti. Primjetan je porast takvog stanja kod odraslih osoba, ali i kod djece te mladih. Psihologinja Tena Erceg, ujedno i predsjednica Društva psihologa Dubrovnik, u razgovoru za DuList govorila je o ovoj problematici, a posebno se usmjerila upravo na mlađe osobe te djecu.
Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj više od 44 tisuće adolescenata u dobi od 10 do 19 godina ima problema s mentalnim zdravljem. Govorimo li o povećanju broja mladih osoba koji se suočavaju s navedenim problemima? Što do takvog stanja najviše dovodi te postoje li načini kojima se izražava postojanje problema s mentalnim zdravljem?
Podatci zaista ukazuju na trend porasta poteškoća mentalnoga zdravlja djece i mladih. Navedene poteškoće mogu se ispoljavati kroz anksiozne i depresivne smetnje, različite ovisnosti, primjerice, ovisnost o internetu, smetnje spavanja, hranjenja, učenja i pamćenja, održavanja obiteljskih i prijateljskih odnosa, ali i kroz samoozljeđivanje i suicidalna ponašanja. Brojni su čimbenici koji djecu i mlade mogu učiniti i čine ranjivijima za razvoj poteškoća ili poremećaja mentalnoga zdravlja. Od genetskih čimbenika, iskustava koje dijete i mlada osoba ima sa svojim članovima obitelji, primjerice, narušeni odnos s roditeljem ili roditeljima, bolest ili smrt u obitelji, te vršnjacima, pritisaka školskog sustava ili okoline, primjerice, ideal ljepote, do izloženosti siromaštvu, nasilju, diskriminaciji, ali i drugim stresnim događajima poput potresa ili COVID pandemije.
O kakvim se osobama najčešće radi? Možemo li prepoznati određene znakove i najčešće koje? Mogu li pomoći bliske osobe u prevenciji i na koji način?
Samoubojstvo se ne dogodi ‘odjednom’ – ono je rezultat međudjelovanja i bioloških te socijalnih, psiholoških i okolišnih čimbenika i rizika. Ono što je važno za napomenuti za populaciju adolescenata jest kako je većina djece koja izvrše suicid imalo neki od mentalnih poremećaja, najčešće depresiju ili neku vrstu ovisnosti prije počinjenja suicida. Postoje znakovi koji mogu ukazivati na to kako osoba razmišlja ili planira počiniti suicid pri čemu može, ali ne mora postojati više znakova. Neki od znakova mogu biti: govorenje, crteži ili misli o smrti, samoozljeđivanje, raniji pokušaji suicida, tuga, osjećaj da ne može i neće biti bolje, promjene raspoloženja, naglo vedro raspoloženje nakon depresivnog razdoblja, agresivnost, prekidi obiteljskih ili/i prijateljskih odnosa, hobija, zlouporaba droga ili/i alkohola, poklanjanje omiljenih stvari, opraštanje od bližnjih… Bliske osobe, kao što su članovi obitelji, prijatelji, učitelji i nastavnici mogu biti podrška i nada da ipak može biti bolje. Osim neumanjivanja ili ignoriranja znakova ako postoje, važno je svoju sumnju podijeliti s osobom – direktno je pitati za uočeno. Za razliku od čestog mita kako pitanja o samoubojstvu depresivnu osobu može potaknuti na misli ili pokušaje istoga, pokazalo se kako će otvoreni i iskreni razgovor osoba vjerojatnije doživjeti kao olakšanje i ispušni ventil nego sugeriranje. Također, prijetnje suicidom koje se često smatraju privlačenjem pažnje trebaju se uvijek shvaćati ozbiljno jer većina osoba koja počini suicid to najavljuje ili govori o tome. No, kao i za samu osobu koja prolazi kroz teško razdoblje, tako i za bliske osobe koje žele pomoći, ova tema je emocionalno iscrpljujuća za obje strane te je potrebno osobi omogućiti ili usmjeriti je na traženje pomoći stručnjaka. Kao prva pomoć to uvijek može biti hitna, psihijatrijska pomoć ili neki od kriznih telefona za psihološku pomoć – Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, Psihološki centar TESA, Hrabri telefon.
Na koji se način može senzibilizirati društvo o važnosti mentalnog zdravlja odraslih te djece i mladih? Smatrate li kako je potrebno više razgovarati o mentalnom zdravlju i na koji način?
Potrebno je osvještavati kako je mentalno zdravlje, uz tjelesno zdravlje, dio definicije zdravlja općenito. Osvještavati kako je mentalno zdravlje ono stanje dobrobiti u kojem osoba ne da ne doživljava uobičajene životne stresove, nego se može uspješno s njima nositi, biti produktivna i doprinositi zajednici. Takvim stavom i znanjem smanjuje se stigma koja nerijetko prati pojmove mentalnoga zdravlja i mentalnih poteškoća. Često se mentalno zdravlje poistovjećuje s mentalnim poteškoćama, odnosno poremećajima, što onda smanjuje vjerojatnost da se mentalnim zdravljem bavimo preventivno (da izbjegnemo razvoj poteškoća), tj. da se mentalnim zdravljem bavimo i onda kada ne iskazujemo (dugotrajnije) poteškoće mentalnoga zdravlja. No, kada osvijestimo i normaliziramo kako se mentalno zdravlje može (o)čuvati i kako i mentalno zdrave osobe katkada osjećaju emocionalne tegobe i/ili proživljavaju teške trenutke, ali se uspješno nose ili mogu naučiti se uspješno nositi s njima, jasna je uloga preventivnog djelovanja uključujući i medijska izvještavanja o temi.
Je li nužno u javnosti više govoriti o temi samoubojstava, odnosno o njegovoj prevenciji?
Kao i u slučaju mentalnoga zdravlja općenito, važno je govoriti o temi samoubojstava s ciljem senzibilizacije javnosti o temi i poticanju onih kojima je pomoć potrebna da potraže podršku. Imajući na umu senzitivnost teme suicida neosporna je nužnost etičkoga i odgovornoga pisanja i izvještavanja. Takvim načinom izvještavanja, izbjegavajući pisanja o pojedinačnim slučajevima suicida može se smanjiti stigma te povećati vjerojatnost traženja pomoći. Bombastični naslovi, zastrašivanje i katastrofiziranje nije produktivno za prevenciju suicida, dapače.
Smatrate li kako bi se o problemu mentalnog zdravlja ipak trebalo izvještavati, odnosno osvještavati na neki način kad govorimo o samoubojstvima poznatih osoba?
Mediji nerijetko o samoubojstvima, a posebice o samoubojstvima poznatih osoba jer one same po sebi privlače više medijske pažnje izvještavaju senzacionalistički, što osim etičkih dvojbi za sobom, može donijeti i dodatne rizike i poticaje za realiziranjem suicidalnih misli kod osoba koje takve misli opterećuje. Wertherov efekt termin je kojim se označava oponašanje ili kopiranje samoubojstava koji se nerijetko događa nakon velikoga publiciteta oko određenog suicida kada se nerijetko romantizira samoubojstvo, otkrivaju detalji samoga čina, traže motivi ili objašnjenja. Naziv efekta dolazi iz 18. stoljeća, nakon objavljivanja Goetheove priče ‘Patnje mladog Werthera’ kada je uočen povećan broj sličnih ili jednakih samoubojstava onome iz priče. Izvještavanje o suicidu trebalo bi za cilj imati senzibilizaciju i edukaciju javnosti te pružanje podrške ranjivim osobama koja čitaju ili gledaju te vijesti uz usmjeravanje na traženje stručne pomoći.
Koliku ulogu u stvaranju problema s mentalnim zdravljem imaju i društvene mreže, ali i sama tehnologija te naprave?
Za djecu i mlade koji iskazuju poteškoće u komunikaciji s vršnjacima uživo, društvene mreže i internet općenito može biti sigurno mjesto, igralište na kojemu mogu stvarati prijateljstva u kojima uživaju, uživati u različitim sadržajima i ‘puniti svoje baterije’. No, ne treba zaboraviti kako su društvene mjere osmišljene tako da potiču njihovu prekomjernu uporabu koja može biti povezana s različitim više ili manje intenzivnim poteškoćama mentalnoga zdravlja poput osjećaja usamljenosti, nezadovoljstva životom, vlastitim izgledom, depresije, anksioznosti, izloženosti virtualnom nasilju što pak za sobom može donijeti dodatne negativne posljedice. Poticanje razvoja zdravih navika korištenja društvenih medija ključno je za izbjegavanje potencijalnih rizika za mentalno zdravlje. A navedeno poticanje odgovornost je svih nas – roditelja, učitelja, stručnjaka, medija.
Mnogi se s problemima mentalnog zdravlja i dalje bore u tišini. Što se može savjetovati navedenim osobama i istaknuti kao rješenje? Jesmo li se odmaknuli od onog mišljenja da je sramota potražiti psihološku pomoć?
Poruke koje su važne za osobe koje gube nadu jesu da može biti bolje, da je svijet bolji uz njih, da postoje ljudi i mjesta koji im mogu pomoći. Ne treba zaboraviti kako se teška razdoblja i mentalne poteškoće mogu javiti kod svakoga, neovisno o dobi, spolu, mjestu življenja ili statusu. Njih nitko ne bira, a svatko zaslužuje podršku i pomoć. Traženje pomoći nije znak slabosti, nego znak snage, znak nade. Nekada je prva stepenica podrške među bliskim ljudima, a nekada razgovor ili terapija sa stručnjakom mentalnoga zdravlja. Koji god smjer podrške odabereš – nisi sam(a), postoje ljudi kojima je stalo i uz koje možeš biti bolje.
Kad govorimo o stručnjacima, psiholozima i ostalima, je li njih u posljednje vrijeme nedostaje, odnosno mogu li pružiti pomoć svima koji se suočavaju s problemima mentalnog zdravlja?
S obzirom na spomenuti trend porasta poteškoća mentalnoga zdravlja djeca i mladih, ali i odraslih, za očekivati je da postojeći broj stručnjaka koji su educirani za pružanje adekvatne podrške nije dovoljan. Pitanje dostupnosti stručnjaka posebno je prisutan u manjim sredinama u kojima zbog toga može biti i veća stigma oko odlaska stručnjaku mentalnoga zdravlja. Važno je za napomenuti kako prilikom traženja stručne pomoći treba imati na umu je li osoba zaista educirana za pružanje potrebnog oblika podrške i ne obeshrabriti se ako ne ‘kliknemo’ s terapeutom. Važno je naći osobu s kojom se osjećamo sigurno i u koju imamo povjerenja te koja nam svojim stručnim znanjima može pomoći u nošenju s teškoćama. Svi mi koji radimo s djecom, mladima ili odraslima s poteškoćama mentalnog zdravlja svjesni smo kako pružanje adekvatne podrške i od nas zahtijeva kontinuirano učenje i usavršavanje kako bismo bili kompetentni pružiti podršku. I mi trebamo podršku u obliku poštivanja kapaciteta i omogućavanja kvalitetnog usavršavanja. Prevencija je ključna jer se pokazalo kako rano prepoznavanje i reagiranje na uočene poteškoće može umanjiti rizik za razvojem mogućih poremećaja ili /i suicida. Potrebno je kontinuirano ulaganje u razvoj preventivnih programa u vrtićima, školama i drugim institucijama te osnaživanje i educiranje svih onih osoba kod kojih dijete, mlada ili odrasla osoba može potražiti pomoć ili savjet. Jedna od inicijativa usmjerena na spomenutu prevenciju jest i ovogodišnja UNICEF-ova utrka Mliječna staza kojom su se prikupljala sredstava za razvoj i provedbu programa podrške za mentalno zdravlje djece i mladih u školama PoMoZi Da, a kojoj smo se i mi, psiholozi u našoj županiji okupljeni u udruzi Društvo psihologa Dubrovnik priključili.
Objavljeno u tiskanom izdanju 21. rujna 2022.