Aktualno

PROŠETALI SMO ISPOD PETKE Rašicu vole boćari i šetači pasa, ostali je zaobilaze

Zapuštena, neuredna, prljava i u potpunosti zaboravljena. Iako se po njezinom položaju ispod Petke koju se često naziva ‘plućima’ ovog grada ne bi reklo, ali svi ovi ‘epiteti’ odnose se na naselje Rašica, u čijem se središtu nalazi istoimena vila koja je prije bila pojam arhitektonskog sklada. Ovog puta odlu­čili smo prođirat upravo ovim dijelom Lapada te porazgovarati s njegovim sta­novnicima kako bismo saznali koliko su zadovoljni svojom svakodnevicom, ali i što im posebno smeta. Istina, na Rašici ne živi jako puno ljudi pa smo s tek rijet­kima od njih dobili priliku razmijeniti dojmove. A, oni svakako nisu bajni. Mnogi od njih vlastitim odabirom žive u iluziji Lapada kakav je nekoć bio, a sve kako bi zatomili tužnu sliku trenutnog stanja i, kako su nam neki od njih ista­knuli, nepovratne devastacije Lapada.

Veliko parkiralište

I mi smo se na Rašicu uputili s pre­dodžbom naselja ‘okovanog’ prekra­snom prirodom, centra boćarstva u Dubrovniku gdje se stanovnici svakod­nevno druže, tamošnjeg restorana koji je u svoje vrijeme sadržajem obogaćivao ponudu Lapada. Okupljali su se tu svo­jevremeno i mladi, kada bi se upravo u Vili Rašici (koja je prije bila hostel) pri­premale zabave. U Vilu Rašicu oni već odavno ne dolaze, a toliko je zapuštena i obrasla šikarom da je prizor naprosto otužan. Od njezina nekadašnjeg sjaja nije ostalo apsolutno ništa. Boćarski klub postoji, ali samo zahvaljujući entu­zijastima koji odbijaju odustati od igre koju vole unatoč katastrofalnim uvje­tima u kojima im klub djeluje. Resto­ran ‘Rašica’ koji je zatvoren već neko­liko godina, u toliko je lošem stanju da izgleda kao ‘restoran duhova’.

blankIako Rašica ima poveći ograđeni prostor s kontejnerima za smeće, neodgovorni prolaznici, sudeći po svemu što smo tamo vidjeli, radije ga bacaju u prirodu. Do samih kontejnera je toliko istru­nulog otpada da nije moguće povjero­vati da bi se tako netko odnosio prema ovom prirodnom bogastvu. Plastične boce, saketi i svakakvi otpadci, pre­krivaju gotovo svaki centimetar staze kojom se hoda. Vrijedi spomenuti i kako većina puta nije osvjetljena, a ističe se kao pogodna za šetače i ostale rekrea­tivce. Također, prema svemu viđenom, Rašica najviše služi kao parking zona. Nema ‘pedlja’ asfalta na kojem netko nije parkirao, a i oni neasfaltirani su popunjeni. Sve to, otkrili su nam sugo­vornici, nekoć je bilo znatno drukčije.

— Na Rašici je nekad bilo lijepo, ovdje sam se rodila, a moja obitelj živi na njoj preko sto godina. Za moga djetinjstva ovdje su bile svega dvije kuće, a danas prevladavaju apartmani. Što je najgore, jako je neuredno. Prije se znao svaki puteljak prema Petki, a danas je sve zaraslo. Petka i Rašica više nisu oaza mira. I boćari su tu, mnogo je automo­bila, gradi se sa svake strane. Govore da će se i dalje graditi… Sve će se promi­jeniti. Nitko od nas ne može zamisliti da bi se ovo naše divno zelenilo moglo uništiti. Mi svi Lapađani smo djeca pri­rode, ovo nam je sve previše. Ali, život ide dalje, mi ne možemo zaustaviti vri­jeme – ističe nam ova stanovnica Rašice koja je htjela ostati anonimna. Dodala je kako bi se u promišljanju o budućno­sti Rašice ipak trebao imati neki plan.

Inače, još uvijek traju pritisci po pita­nju izmjena i dopuna GUP-a po kojem bi se s Petke ‘skinula’ oznaka zaštićene zelene zone. Bilo bi dobro, naglašava dalje naša sugovornica, i da se mladi organiziraju oko čišćenja Petke, ali i da se Vila Rašica njima prilagodi.

blank— Prije je svaki dolac bio obrađen, a danas je tako zapušteno. Cijela priča oko Vile Rašice je prestrašna, ona je tako divan objekt. Uvijek sam govo­rila da bi bilo krasno da ju se uredi i namijeni mladima, da se održavaju večeri poezije i slični kreativni sadržaji. Treba se mladima omogućiti nešto kul­turno, k’o što je sada u Kabogi. Ovu se vilu cijelo vrijeme devastira, strašno je, k’o kokošinjac. Ne mogu naći pozitivne riječi za današnje stanje. A, i ovdje ima stotinu vlasnika, ni ti odnosi nisu ure­đeni – nastavila je naša sugovornica. Požalila nam se i na takozvanu bicili­stičku stazu koju je čak svečano otvorio bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, a koja je sada u toliko lošem stanju da se na njoj može ‘slomiti noga’.

— Staza je grozna. Dođemo do pola, dokle je nasuta i sređena, a onda je prema hotelu Palace neuređeni maka­dam kojim se skoro ne može proći, a da ne izvrnemo nogu. Voda je jednostavno isprala cijelu stazu – ističe i dodaje: ‘Ma, na Rašici kao da je vrijeme stalo’.

— Treba čovjek učiniti sebi ugodu, ne može samo misliti na novac i betoniza­ciju. Mi svi oko kuće imamo vrt. Ako ne mogu sjedati svaki dan u svom vrtu i uživati u ljepoti prirode, ništa nema smisla. Lapad vidim onakvim kakav je nekoć bio, nastojim ne vidjeti ovo sve novo negativno što se događa. Poku­šavam stvoriti svoju oazu mira – rekla nam je ova gospođa te dodala kako joj, iako nema ništa protiv samih boćara na
na početku Rašice, jako smeta što njihove klupske prostorije izgledaju tako loše te kako je i okoliš oko kluba jako neuredan. ­

Centar boćanja

Iako ova gospođa koja je na Rašici starosjedioc, smatra kako su upravo boćari trebali upristojiti mjesto svoga druženja. No, kako smo doznali u raz­govoru s njima, priča je poprilično kompleksna. Oni bi rado igrali i dru­žili se u znatno ljepšim uvjetima, ali ‘zavrzlame’ oko vlasništva nad zemlji­štem na kojem se nalaze, onemogućile su bilo kakvu investiciju. Tri boćar­ska kluba koja ovdje djeluju, igraju u različitim ligama te nemaju ade­kvatne uvjete što im uvelike otežava. A, ‘Rašica je centar boćanja u Dubrovniku, i uvijek je bila’, reći će Srđan Vrtikapa, tajnik Boćarskog kluba Hajduk kojeg smo zatekli na boćarskim terenima na
Rašici. Uz Hajduk, tu djeluju i Boćarski klub Petka te Boćarski klub Strijelac.

blank— BK Petka i BK Strijelac igraju prvu gradsku ligu te BK Hajduk koji igra drugu hrvatsku ligu. Natjecanja za prvu gradsku počinju idući tjedan, a za hrvatsku ligu 26. listopada. S time da Hajduk ne može igrati ovdje, nego u Župi Dubrovačkoj jer pravilnik nalaže da se taj rang natjecanja ne može igrati na otvorenom – objašnjava nam Vrti­kapa. Boćarski klub Petka najstariji je klub u Dubrovniku, a drugi je najstariji na ovom području, odmah iza Slavena iz Konavala.

— Iako je Petka jako nisko natjeca­teljski rangirana, to je ipak cijenjen klub gdje su se stvarale generacije odličnih igrača – rekao je. Hajduk djeluje od 2014. godine, a boćari Stri­jelca igraju i treniraju na Rašici oko tri godine. Ističe kako je u klubu među najstarijima.

— U ekipi Hajduka imamo mladića od 14 godina. Održavamo i kampove za mlade igrače, do 18 godina. Nije nam cilj da budu samo stariji ljudi – kaže nam. Nije se mogao sjetiti kad su napravljena prvi tri terena na Rašici, no razdoblja gradnje četvrtog se sjeća. Bilo je to za vrijeme Mediteranskih igara krajem 70-ih godina. ‘Nažalost, to je jedino što je boćarima dano u toliko godina’, rekao je Vrtikapa. Tako je o poboljšanju uvjeta imao što reći. Najveći je problem nedostatak unu­tarnjih prostora, odnosno – dvorane. ‘Zamislite kako je zimi’, priča nam.

— U 2017. godini bila je dogovorena investicija od 300 tisuća kuna. No, došlo je do promjene vlasništva i ovaj prostor nije više gradski. Grad nije iskoristio pravo prvokupa. Uz najbo­lju volju Grada ne može se ništa raditi jer bi to bila investicija u privatno vla­sništvo. Šteta je što je ovakva situacija – rekao je Vrtikapa.

U posljednje tri godine, na svako Tijelovo, organiziraju memorijalni turnir ‘Đuro Miletić’. Na turniru bude najmanje dvjesto ljudi.

— Toliko ih ne bude na GOŠK-ovim utakmicama. Na ljetnim turnirima te na natjecanjima koji se održavaju, okupi se najmanje sto ljudi, a svaki dan se u kafiću okupljaju brojni čla­novi – ističe Vrtikapa.

blank‘Ima malo bave’

Ipak, ovakvi uvjeti nisu utrnuli duh i volju ovih boćara. Ovi simpatični gos­pari koji se svakodnevno okupljaju u klupskom kafiću prisjetili su se svojih početaka pa i velikih uspjeha koje su pojedini od njih ostvarili još za Jugo­slavije. Upravo boćari u ovu sumornu svakodnevicu Rašice jedini unose veselje i dašak živosti.

— Ovdje smo na čistom zraku, a uvi­jek ima i malo bave. Jest da je malo neuredno, ali što ćemo, imamo i pri­rodnu ‘pepeljaru’ – našalili su se neki od njih, dok je njihov kolega boćar dobacio kako im ništa ne fali, da ne smiju biti zahtjevni.

— Svi igramo na boća i na karata, dok se ne umorimo. Neki od nas su jako stari, ali još uvijek trče gore sve do Petke. Zamislite to, koja volja u tim godinama. Kako ovdje postoje tri boćarska kluba, ekipa koja se okuplja je mješovita – istaknuo je gospar Neno te dodao da je Rašica oduvijek bila centar boćarskog svijeta u Dubrovniku, a pogotovo dok su svi oni bili mladi.

Među ovom simpatičnom ‘ekipom’ našla se i ‘prva violina’ boćara, prvak bivše države u boćanju Simo Soko. Boćanje mu je ‘u krvi’, ali ipak je pone­što razočaran što danas igraju u tako lošim uvjetima.

— Ovdje smo uglavnom ljeti. Zimi se skoro ni ne možemo okupljati. Malo je prostora. Bilo bi dobro kad bi nam napravili kakvu malu dvoranu da možemo uvijek igrati. Bio nam je pre­klani Franković obećao kad je otvarao turnir za pokojnog Đura Miletića da će biti uređeno, ali ništa od toga još uvijek. Ma dvorana u Gospinom polju radi se ima 50 godina, što onda reći, što mi možemo očekivati? Zaludu je, a stalno nam svi obećavaju. U Putni­kovićima gdje ima svega deset kuća otvorili su sportsku dvoranu sa četiri terena, a jedan je Dubrovnik nema. To je apsurdno – mišljenja je ovaj neka­dašnji prvak u boćanju.

Gospari se u klupskom kafiću oku­pljaju svaki dan, ali na smjene jer, kako kažu, nema dovoljno mjesta za sve koji bi htjeli igrati pa se moraju raspodije­liti. S nostalgijom su se prisjetili dav­nih dana kada im se također puno toga obećavalo, a velika su očekivanja imali za vrijeme Mediteranskih igara.

— Boćarski klub Petka osnovan je 1972. godine, a mi smo počeli igrati i prije. Tu su bila dva terena, a ova trošna limenka, baraka koja ovdje sada glumi klupske prostorije preba­čena je s tadašnjeg ‘Bulevara’ kad ga se počelo uređivati. Četvrti teren dodan je 70-ih iza Mediteranskih igara. Prvo smo igrali drvenim boćama pa plastič­nim, a sad igramo sa željeznim. Kad su bile Mediteranske igre 1979. upravo su se ovdje na Rašici trebale igrati na boće – podijelio je s nama svoja sjeća­nja gospar Đuro.

Ovi boćari nastavili su i dalje uži­vati u svom slobodnom vremenu i ugodnom druženju, međutim, za pot­pun ‘doživljaj’ nedostajao im je još jedan igrač. Nisu mogli oformiti toga popodneva tim za na karata jer im je falio Miško, inače njihov ‘selektor’. Nije se uspio ‘iskrasti’ iz kuće, govore nam, jer je morao ostati pituravat’ per­sijane. Ostavili smo veselo društvo u njihovim ‘slatkim’ brigama i zaputili se dalje u avanturu Rašicom.

blankPsi i njihov izmet

Iako smo očekivali kako će ovim ipak iznimno zelenim predjelom šetati mnogi Dubrovčani pa i oni koji žive u nekim drugim dijelovima grada, ite­kako smo se iznenadili jer je situacija sasvim suprotna. Ovim naseljem pro­laze samo šetači pasa, a tek poneka majka s djetetom uputi se ovuda u đir na svježem zraku i u prirodi. ‘Ne možemo više pustiti djecu da Rašicom pa i Petkom nesmetano trče. Otkako je ovo mjesto postalo opće šetalište pasa, njihov je izmet na svakom koraku, to postaje nepodnošljivo’, potužila nam se jedna gospođa u prolazu. Nekoć su ovuda, doznali smo od rijetkih prola­znika, trenirali, tj. trčali brojni sportaši, a netko se čak potrudio i napraviti i prirodnu teretanu. Međutim, na nji­hovu žalost, ona nije bila dugog vijeka jer ju je netko jako brzo demolirao.

— Šteta je što je ovo cijelo područje ovako zapušteno. Mislila sam da ćemo napredovati na bolje, a mi sve više idemo prema goremu. A ovo je Bogom dano, ova lijepa priroda, ma cijelo naselje – istaknula je Dragica Čolaković koja na Rašici živi već više od 30 godina. Životom u svome nase­lju zadovoljna je. Blizu joj je, nagla­šava, butiga, a i plaža na kojoj je nekoć radila. Ipak, ističe, Rašica je nekoć izgledala sasvim drukčije.

— Prije je ovuda, a posebno u Vili Rašici, odzvanjala glazba i mladi su se skupljali, ali toga već godinama nema. Tek jedan gospar dolazi u Vilu Rašicu, valjda brine o njoj. Nekada je ona bila i hostel pa su mladi u njoj i boravili. Znali bi ludovati pa bi nam to po noći smetalo. Iako, i mi smo bili mlađi pa bismo nekako izgurali. Nekad je i u obližnjem restoranu bilo živo. Iako, radio je dosta skromno. Znalo se događati i da dođe do tuče, nije nam bilo svejedno – zaključila je naša sugovornica.

Iako smo imali određenu predodžbu što ćemo pronaći na Rašici, ipak smo se iznenadili tolikom nemarom koja vlada ovim prostorom. Pogotovo onim koja vlada u i oko Vile Rašice. Pozitiva vlada na boćarskim terenima, a mali broj stanovnika izražava djelomično zadovoljstvo životom, no postoje brojne stvari na kojima bi se trebalo poraditi. Iskreno, ne bismo se htjeli šetati navečer ovim zelenim dijelom i ‘slijepim crijevom’ Grada prvenstveno zbog nepostojanja rasvjetnih tijela te smeća i izmeta na svakom koraku.

Maria Prkut i Leona Rašica

Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. rujna 2019. godine

Pročitajte još

PROMOCIJA NA IZRAELSKOM TRŽIŠTU Sviđa li vam se ‘Židovska tura u Dubrovniku?’

Dulist

GUŽVA NA GRANICI Kilometarska kolona na Kleku, čeka se i više od sat vremena

Dulist

DRUGI U HRVATSKOJ! Matej Perak zadatke iz matematike rješava za dvije sekunde

Leona Rašica

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija