Ma kakvi pozivi na prosvjed, bunt i slični bakrači? Znam i razumijem kako je mnoge kod nas ponio iskazani ulični revolt iz Bosne i Hercegovine, kako su mnoge obitelji socijalno ugrožene, kako žive ispod minimalnih uvjeta, jednostavno ne žive, nego životare. Ali, koliko smisla imaju prosvjedi, demonstracije, huliganstvo, paljenje i iživljavanje na ulicama.
Situacija u Bosni je jako teška, ali ako se val nasilja produlji ili ne daj Bože izmakne kontroli, vjerujte neće ni nama samima biti ništa bolje. I ne, nisam nikakav geopolitički stručnjak, i ne želim ulazit u odnose, uređenje, njihove kantone i entitete. Samo se glasno pitam jesmo li svjesni kako će se to, oduže li se nemiri, odraziti na Hrvatsku, na sam Dubrovnik.
Vjerujem da oni iz Zagreba ne gledaju na BiH kao mi iz Dubrovnika. Zagrebu ta zemlja i nije baš toliko blizu. Jest, uparadit će se naši političari i prodefilirati Mostarom, povratkom u Zagreb bit će tek umorni od duga puta. Nažalost moram povući bolnu paralelu, iz ne tako davne prošlosti. Mi smo u gradu uživali u ljetu ’91, dok su Slavonci, a posebno Vukovarci proživljavali pakao. Mislili smo tada da je sve to kilometrima udaljeno od nas, da to nije naša priča… I dogodilo se što se dogodilo.
Ne želim nikakve druge paralele povlačiti između Dubrovnika i Vukovara, odnosno Hrvatske i BiH osim činjenice da su nam ‘oni’ jako, jako blizu. Ponekad i preblizu, a u isto vrijeme i prilično daleko. A granica je tu, nama iza leđa, ni po ure vožnje autom i eto nas na drugoj bandi. I ako se nekim slučajem epicentar prosvjeda i nasilja proširi npr. na Trebinje, ne želim ni promislit što bi to značilo za Dubrovnik? Pa Trebinje nam je pred kućnim vratima, a ruku na srce, na zemljopisnoj karti u euro-razmjerima, jedni drugima smo predgrađe.
I kad pogledamo na kalendar, možemo zadovoljno odahnuti jer skoro smo pregrmjeli zimu, a mjesec dana je do početka sezone. Ali, ako se ‘tamo’ nastave sve te brutalne ulične demonstracije, ode nama sezona! I gdje smo onda? Pa sjetite se 1999. godine i Kosova. Sve se itekako loše odrazilo na naš turizam. Tad su nas proglasili visokorizičnim područjem i turisti su nas jednostavno zaobišli.
A danas, cijena podbačaja sezone bila bi katastrofalna jer ipak smo u zadnjih desetak godina daleko dogurali, barem što se tiče privatnih ulaganja u turizam, u sobe, apartmane, vile. Ma općenito su vidljiva ulaganja u turističku infrastrukturu. Loša, ili lošija sezona može nas gurnuti do ponora. I zaludu gradskoj upravi zidine, i zaludu izračuni i projekcije o silnoj zaradi, i zaludu poseban platni režim autobusima preko Pila, i novouređeni kapaciteti jer gosti će nas zaobići. Preblizu smo nasilju i nestabilnom području.
Danas možemo samo paliti svijeće da sve prođe brzo i bezbolno. I da se vratim na početak teksta, treba zaboraviti na prosvjede po Hrvatskoj. Nema od kolektivnog okupljanja po trgovima ništa. Izazivanje konfuzije u našoj državi ide ruku pod ruku sa izbijanjem nereda. A promjene? Da, svakako! Ma nažalost one ne dolaze gađanjem jajima, transparentima i razbijanjem dvojezičnih ploča. Do promjena se dolazi samo s izborima, prijevremenim ili redovnim. Ali samo tako.
Adio Vam