Disocijativni poremećaj identiteta je obilježen s dva ili više identiteta ili osobnosti koje se izmjenjuju i nemogućnošću sjećanja o važnim osobnim podacima povezanima s nekim od tih identiteta. Tipičan je uzrok teška trauma – bila bi kratka definicija poremećaja koji se prije nazivao poremećaj višestruke ličnosti. Preporuka: ‘liječi se psihoterapijom, ponekad u kombinaciji s lijekovima’. A zašto sam se uhvatila definicije…? Pa gledajući posljednju sjednicu Gradskog vijeća, lako se dala uočiti barem jedna takva osoba među današnjim vijećnicima.
Četiri godine obavljao je dužnost zamjenika gradonačelnika, sjedao njemu s desna, bio zadužen za komunalne poslove, a danas…? A danas ga je zahvatila potpuna amnezija! Danas se taj, nekad prvi komunalac Grada, pita ‘ima li smisla da Dubrovčani razvrstavaju kućni otpad’. Dakako, pitanje je umjesno, ali nikako ne postavljeno od njega, pa slijedi protupitanje. Dragi Željko, što si radio četiri godine po pitanju rješavanja zbrinjavanja otpada? Grabovica se nije riješila, i većina onog nerazvrstanog otpada završi nama svima ‘nad glavama’. Naravno da Željko nije bio svemoćan i nije mogao riješiti gotovo tridesetogodišnji problem Dubrovčana, ali onda je bolje šutat, nego mudrovati i soliti pamet o razvrstavanju nerazvrstanog.
Pune četiri godine, Željko nije patio što na skalinima sv. Vlaha ne pjeva Mali raspjevani Dubrovnik, ali ga je sada uhvatila nostalgija pa drži kako treba dundu Đelu vratiti dječicu i dirigentsku palicu u ruke. Sjajna ideja! Mali raspjevani Dubrovnik je imao kultni status u Gradu, ali zaboga, što je Željko radio četiri godine ranije? Ništa! Tada možda nije ni znao da je njegov gradonačelnik, onaj kome je bio zamjenik, baš on ugasio isti taj Mali raspjevani.
I neću više o Željku, nekadašnjem prvom smećaru i vrtlaru Grada. Nego, znate li zašto Dubrovnik ove godine nije ‘šampion’ turizma? To je ona godišnja nagrada koju dodjeljuje krovna turistička institucija u Hrvata. Na Danima turizma pokupili smo niz pojedinačnih nagrada. Tako je ACIMarina Komolac proglašena najboljom marinom srednje veličine, Valamar Lacroma Hotel dobio je nagradu u kategoriji kongresnih hotela, hotel The Pucić Palace izabran je za najbolji stories hotel. U kategoriji ‘Čovjek – ključ uspjeha’ Adila Hebib iz Hotela Grand Villa Argentina, nagrađena u kategoriji recepcijskog djelatnika, Snježana Venier iz Hotela Kompas, nagrađena je u kategoriji djelatnika hotelskog domaćinstva, Tomislav Majić nagrađen je kao inspektor Ministarstva turizma, Mario Dabelić, nagrađen je kao najbolji vatrogasac s otoka Mljeta. Dubrovčanin Niko Bulić, doajen hrvatskog turizma, dobitnik je nagrade ‘Anton Štifanić’ za životno djelo.
Ali ‘šampioni’ nismo? I onda tražeći odgovor dobijemo konkretno nesuvislo opravdanje koje zvuči otprilike ovako: nepisano je pravilo da ista destinacija dvije godine za redom ne može dobiti nagradu za ‘šampiona’ turizma jer bi onda samo Rovinj i Dubrovnik to osvajali. E, i? Ako je netko stvarno najbolji u svim kategorijama, ako je netko zaslužio tu nagradu čemu onda pravilo i to nepisano da ne može biti u konkurenciji? Čemu onda uopće nagrade, čemu organizacija višednevne manifestacije, prosipanje novaca na bankete, TVprijenose, plakete. Onda je dovoljno poslati mail. Sličan onome uplatite iznos, pa ćete dobiti certifikat izvrsnosti. Ne degradira li se i demotivira tada Split, ovogodišnji turistički pobjednik, saznanjem što je najbolji samo zato što Dubrovnik ili Rovinj (svejedno, tko je bolji) nisu bili u konkurenciji. Split je, nažalost, tek treća destinacija, a ne najbolji u turizmu.
Adio Vam