‘Anina prognanička priča’ naziv je knjige Terezije Margaretić koja je u utorak predstavljena u Dvorani Ivana Pavla II. Knjiga sadrži odlomke ratnog dnevnika i članke ratnih dopisnika.
Kako je u osvrtu na knjigu istaknuo mr.sc. Teo Trostmann, zadaća svakog čovjeka, ne samo intelektualca ili povjesničara jest rekonstruirati činjenice i izvući zaključke i zakonitosti, te moralnu pouku iz događaja u društvu – a upravo je to gospođa Tereza – Tea Margaretić pokušala.
– Ana u priči kaže: “Sve je to pretvoreno u prah i pepeo, sve uspomene, slike, sav trud jednog života.” Zapitat ćemo se zajedno s Anom, kad bi ova naša ljudska ludost, zloća i porivi bili jedina stvarnost, koji bi mogao biti smisao ičega bez Boga? Uvodi nas Tereza sugestivno i dokumentirano u atmosferu ratnog Dubrovnika koji se od Grada svjetlosti, radosti, kulture i lijepog života preko noći našao kao u Camusevom romanu “Kuga” u pravim srednjovjekovnim uvjetima, obrnuo se od raja na zemlji do pakla i čistilišta (ne voljom epidemije ili prirodnih sila već perfidnom politikom velikih sila koje su dopustile Miloševićevim nacionalsocijalistima ratni pohod). Opisuje nam povijest iz perspektive građanina, malog čovjeka koji se usprkos vlastitom strahu i nemoći bori, pati, vjeruje; priču o veličini žrtve, ustrajnosti, domoljublja, ljubavi i sloge pred silama uništenja i zla – ističe, među ostalim Trostmann.
– Moram naglasiti da je uglavnom sve pisano u prošlom stoljeću, ratni dnevnik 1991. – ’92., onako kako sam to vrijeme doživjela tada, to je pogled s Montovjerne – Kineskog zida, povremenih odlazaka u Grad i Gruž, oskudnih saznanja koja smo imali i bez lekture – dakle onako kako je tada napisano. Anina priča je nastala nešto kasnije, ali također u prošlom stoljeću. Trebala sam to odavno izdati, uvijek me nešto sprječavalo, a sad sam se odlučila jer sam spoznala da je za to došao posljednji čas. Zadnji politički događaji potakli su me da konačno ubrzam tisak – rekla je među ostalim sama autorica, poručivši svojim sugrađanima: ‘Nemojte zatvarati oči i uši, nemojte šutjeti, borite se za pravdu i istinu, borite se za naš Grad, to je jedino što možemo. Nikad ne treba pokleknuti, izgubiti samopouzdanje…’