PREDSJEDNIK TRGOVAČKOG SUDA U DUBROVNIKU SRĐAN GAVRANIĆ Očekivali smo ‘boom’ stečajeva tvrtki u ožujku. Vladine mjere stalno pomiču taj rok

Korona kriza utjecala je na cjelo­kupno gospodarstvo, ali prema aktual­nim podacima, njezin utjecaj još uvijek se ne osjeti na stečajnim postupcima tvrtki. Tome uvelike doprinose i Vla­dine mjere, pomoću kojih poduzet­nici servisiraju plaće i ostale troškove. S predsjednikom Trgovačkog suda u Dubrovniku Srđanom Gavranićem za ovaj broj DuLista razgovarali smo o utjecaju korona krize na stečajne postupke, očekuje li skori val stečaja, ali i o tome kako rasteretiti cijeli postu­pak gašenja tvrtke te znači li stečaj nje­zinu apsolutnu propast.
Koliko je stečajnih postupaka Trgovački sud u Dubrovniku ‘rije­šio’ u 2020. godini? Primjećujete li povećanje ovih postupaka zbog koronakrize?
U 2020. Trgovački je sud riješio 174 ste­čajna predmeta. Riječ je o 35 riješenih stečajnih predmeta više u odnosu na 2019. Istovremeno, sud je riješio više predmeta svih vrsta, ne samo stečajne prirode, nego što ih je u prošloj godini primio. To je trend koji nas prati već zadnjih nekoliko godina i ukazuje na smanjenje broja neriješenih pred­meta na sudovima. Mislim da se utje­caj koronakrize još uvijek toliko ne očituje na broj stečajeva. Primjetan je utoliko što je lani šest mjeseci na snazi bio moratorij na ovrhe i stečajeve pa nisu tekli rokovi za izračunavanje pre­sumirane blokade računa, kad FINA po službenoj dužnosti pokreće stečaj. U tom dijelu smo u drugom i trećem kvartalu imali manji broj primljenih stečajeva. Zapravo, gotovo minoran broj, primali smo ih po tri u kvartalu. Ipak, u zadnjem tromjesečju 2020. zamjećuje se dvostruko veći broj steča­jeva u odnosu na prethodno razdoblje, pogotovo u odnosu na zadnji kvartal prošle godine. To dijelom možemo pri­pisati korona krizi, ali pitanje je li do toga došlo zato što su dužnici prestali s poslovanjem pa je to direktno utjecalo na poduzetnike ili je uzrok u neteče­nju rokova. Promatrajući priljev pred­meta u siječnju, mišljenja sam da sama korona kriza nije značajno utjecala na to da poduzetnici propadaju. Imamo značajno manji priljev predmeta u siječnju ove godine nego u siječnju 2019. i 2020. Vrlo vjerojatno u prvom kvartalu nećemo dostići brojke koje smo imali prošle dvije godine. Korona kriza bi se trebala očitovati i kroz veći broj predmeta kod naplate tražbine, ali ni to nije povećano. Štoviše, to ne već godinama u padu. Što se tiče investicija, suprotno oče­kivanjima, za vrijeme korona krize bila je dosta živa prodaja na dražbama pred FINA-om. U nekim situacijama u kojima je došlo do četvrte dražbe i gdje je početna cijena po zakonu bila 1 kuna, što je ‘nonsense’, bilo bi po 150 ponuditelja pa bi se dražbalo i dizala bi se cijena. To pokazuje da u korona krizi ipak ima novaca. Simptomatično, gdje se možda vidi korona kriza, manji je broj prijava za upis u sudski regi­star za nekih 20 do 25 posto. Prošle smo godine imali jako puno registar­skih predmeta jer je po zakonu tre­balo izvršiti upis adresa elektroničke pošte. Trenutno bilježimo i 30 posto manje novoosnovanih tvrtki. Pitanje je je li to rezultat toga što je puno tvrtki propalo ili što su one ostale blokirane i zadužene ili nečeg drugog. Naime, mnogi vlasnici tvrtki, odu u dugove, puste vjerovnike da se žale, a nakon toga osnuju sasvim novu tvrtku. U hrvatskom zakonodavstvu bilo je lijepo riješeno da onaj tko je dužan državi ne može osnovati novu tvrtku. Ali, od stu­panja Hrvatske u Europsku uniju, to se promijenilo i sada za to nema prepreke.
Koliko je stečajnih postupaka tre­nutno aktivno pri Trgovačkom sudu?
Trenutno u radu imamo 157 stečaj­nih postupaka raznih godina starosti. U prvih 35 dana 2021. riješili smo 28 predmeta, skoro jedan dnevno. Iskori­stili smo slabiji priljev predmeta kako bismo brže riješili stečajeve.
Koliko je zahtjeva u 2020. godini podneseno pri Trgovačkom sudu za gašenje tvrtki?
Broj podnesenih zahtjeva za brisa­nje društva i brisana društva u 2020. godini je 255, što je oko 6 posto svih registriranih subjekata kod ovog suda.
Prema istraživanju Hrvatske udruge poslodavaca procjena je da svaki četvrti hrvatski poduzetnik očekuje stečaj ako se koronakriza nastavi. Može li se upravo zbog krize u kojoj se poduzetnici i tvrtke nalaze očekivati val stečaja? Kakva je Vaša procjena te situacije?
Ne baratam konkretnim podacima pa ne znam hoće li doista svaki četvrti poduzetnik propasti. Ali, ako je točno da je naše gospodarstvo na 18 posto u odnosu na 2019., to je poražavajuća činjenica. A, s obzirom na to da smo mi u Dubrovniku monokulturni, mislim da bi se kod nas moglo dogoditi da ih i puno više pođe u stečaj. Vidjet ćemo što će sezona donijeti. Prema procjeni koju smo napravili, očekivali smo da bi u ožujku moglo doći do ‘booma’ steča­jeva, ali s obzirom na to da su Vladine mjere produljene i modificirane, i mi smo pomaknuli procijenjeni rok pa sada to očekujemo u lipnju i srpnju ili na kraju turističke sezone, kad vidimo hoće li je biti i tko će je uspjeti preživjeti.
Krije li se onda u tome razlog što se trenutno ne osjete posljedice korona krize na stečajeve, u činje­nici da država servisira troškove?
Tako je. A kad smo kod državnih pot­pora, povukao bih jednu paralelu. Udruga Glas poduzetnika u vrijeme donošenja tih mjera, tražila je da se smanje plaće u javnom sektoru. Država poduzetnicima kroz mjere osigurava četiri tisuće kuna mjesečno za plaće zaposlenicima bez da dolaze na posao, a daktilografi na sudu su svaki dan na poslu, imaju troškove, ako ne druge onda prijevoza, zatim moraju izgledati kulturno i pristojno jer rade na sudu, a imaju 3800 kuna plaće. I onda bi tre­balo smanjivati plaće u javnom sek­toru. Garantiram, koliko god ljudi radi u sudu, suprotno nekim krivim percep­cijama, rade efektivno. Ima ljudi koji efektivno rade i preko 8 sati. Kao čel­nika tijela jako me boli kad se to ne zna.

U jednoj sobi od 12 kvadrata može stati četiri reda polica i na njih 840 registratora. Tržišna se cijena arhiviranja jednog registratora kreće od 500 do 700 kuna

Mnogi stečaj doživljavaju i kao kraj­nju propast određene tvrtke. Je li to doista tako i kolika je, odnosno, postoji li vjerojatnost da se tvrtka ‘izvuče’ nakon stečaja?
Osnovni cilj stečaja je ujednačeno namirenje vjerovnika. Ali, postoje dva oblika stečaja likvidacijski i restruktu­rirajući, a sve ovisi o konkretnom slu­čaju. Mi smo do 1. rujna 2015., kada je na snagu stupio novi zakon, imali situ­aciju da su se pokretali stečajevi nakon višegodišnje blokade računa i kad se raznim cesijama tvrtka fiktivno odr­žavala na životu. Tu se radilo samo o kupovanju vremena kako bi se imovina tvrtke otuđila. U takvim je slučajevima šansa za restrukturiranje tvrtke u ste­čaju nikakva. Sud bi tada samo zabio zadnji čavao u lijes. Ali, nakon 2015., kad je nastupila obveza FINA-e da nakon 120 dana blokade računa u roku od 8 dana dostavi prijedlog za stečaj, značajno su se povećale šanse tvrtke za restrukturiranje. Idealno bi bilo kad bi svaki poduzetnik koji je u teškoćama i kojemu prijete stečajni razlozi nakon 60 dana sam pokrenuo stečaj i sam predlagao restrukturiranje. Tad bi se vrlo brzo reagiralo i sud, stečajni upra­vitelj i tijela stečajnog postupka bi imali suradnju dužnika.
Danas imamo situaciju da FINA u 99 posto slučajeva pokreće stečaj, da u 90 pa i više posto slučajeva nemamo nika­kvu suradnju s ranijim direktorom, da redovito u 100 posto slučajeva ne dobi­jemo kompletnu poslovnu dokumen­taciju, a u skoro 60 posto slučajeva ne dobijemo nikakvu dokumentaciju pa stečajni upravitelji moraju tragati po financijskim izvješćima i bilancama. Također, suradnja s knjigovodstve­nim servisima zbog toga što im raniji dužnici nisu platili je jako loša i teška pa se stečajni upravitelji nalaze na ‘sto muka’ da bi uopće ispunili svoju obvezu o utvrđivanju početnog stanja. Do sada sam napravio na stotine ste­čajeva, ali nikad nisam doživio da je raniji zakonski zastupnik tvrtke ispu­nio svoju obvezu i napravio završno izvješće s danom pokretanja stečajnog postupka. Izuzetno je teško. Ali, unatoč svemu tome, u posljednjih pet godina uspjeli su se napraviti stečajni planovi za neke tvrtke, spašena su i radna mje­sta te se nastavilo raditi. Te se tvrtke kroz ovo vrijeme nisu ponovno pojavile u stečaju, što znači da su vjerovnici koji su glasali za taj stečajni plan ipak zado­voljni. Svi su pritom malo izgubili, ali ipak su krenuli dalje.
Kako zapravo teče jedan stečajni postupak?
Procedura, tijela, ovlasti suda i ste­čajnog upravitelja propisana su zako­nom. Široj javnosti malo je poznato da su vjerovnici gospodari stečajnog postupka. Oni su ovlašteni donositi sve odluke, osim onih nekoliko na koje po zakonu ne mogu utjecati. Što će biti sa stečajnim dužnikom, hoće li biti plana, hoće li se nastaviti poslovanje, kako će se prodavati imovina, po kojoj cijeni, hoće li se nekome oprostiti dugovi, sve je to u ovlasti vjerovnika. Nažalost, vjerovnici su uglavnom inertni, za njih stečajni postupak počinje i završava njihovim podnošenjem prijave tražbine da bi mogli to knjižiti u knjigovodstvu. ­
Leži li i u tome razlog zbog čega ste­čajni postupci dugo traju?
Nije uzrok samo u inertnosti vjerovnika. Situaciju prije svega usporava pronala­ženje imovine. Stečajni upravitelj kad stupi na dužnost ne zna ništa, a zbog nesuradnje vuče podatke iz bilanci, kopa po zemljišnicima, pa kada je se pronađe utvrdi se da imovina nije rije­šena. Sud sebe ne može izložiti situa­ciji da proda imovinu koja nije riješena i da onda Republika Hrvatska bude izlo­žena naknadi štete sa svim kamatama jer je prodala nešto što nije mogla pro­dati. Moramo čekati rješenje imovin­sko-pravnih odnosa. Cijeli postupak dosta koči i usporava i dražba pred FINA-om. Zakon kaže da bi stečaj trebao završiti za godinu i pol dana od izvje­štajnog ročišta. Međutim, to je gotovo nemoguće i u najjednostavnijim ste­čajevima. Ako imamo samo jednu imovinu koju moramo prodati pred FINA-om, ta dražba traje godinu i šest mjeseci. Predugo je vrijeme od uplaći­vanja jamčevine do početka dražbe pa zatim i tijekom cijelog njezinog trajanja. To jest korak prema transparentnosti, ali mislim da je pravila trebalo propi­sati ranije, da sudovi na svojim javnim dražbama provode dražbe jer nema ništa transparentnije od javne dražbe pogotovo kada su svi prisutni na jed­nome mjestu. Danas smo svjedoci veli­koj ‘gimnastici’, snalažljivosti ponudi­telja na dražbama gdje ‘napumpavaju’ cijene pa odustaju od kupnje kako bi došli u situaciju da imovinu kupe za sitne novce. Pogotovo su uspješni oni koji uza se imaju dobrog informati­čara koji može brzo reagirati i dijelom blokirati ostale. Imamo u zadnje vri­jeme velikih pritužbi na to, ništa nije savršeno. Kad smo kod pritužbi, ljudi su, neutemeljeno, skloni sud smatrati odgovornim za mnoge stvari. Nitko kod stečajeva ne kritizira ranije zakon­ske zastupnike tvrtke koja je u stečaju. Nikome nije čudno što se ne plaćaju računi vjerovnicima, što radnici nisu primali plaću preko računa, već im je netko donosio gotovinu. Onda se poje­dini radnici znaju žaliti i kriviti sud jer nisu dobili plaću jer je po njima sud to trebao razriješiti. Sud im je uvijek zadnja instanca na koju se obraćaju. A, jasno su propisana pravila kako se i kome što isplaćuje. Stečajni postu­pak je vrlo kompleksan i širok, s puno propisa. Prirodno je da ljudi žele svoje i onda im je sud kriv kad tako ne bude. Svjedok sam tjednih pritužbi na postu­panje suda sa subjektivnim ocjenama koje nemaju uporišta u zakonu.

Trenutno u radu imamo 157 stečaj­nih postupaka raznih godina starosti. U prvih 35 dana 2021. riješili smo 28 predmeta, skoro jedan dnevno

Mislite li da bi trebalo na neki način rasteretiti način gašenja tvrtke i kako?
Naš stečajni zakon je manjkav i stalno ga se nadograđuje. Ništa nije savršeno. Ali, u odnosu na ostale države Europske zajednice, SAD ili Engleske, riješio je i predvidio puno toga. Teško je reći bi li se mogao ubr­zati taj proces i kako jer treba svakome dati njegova prava, a ona traže odre­đeno vrijeme. Stečajni postupci puno pate u dijelu prodaje imovine i to one koja se prodaje u ovršnim postupcima pred općinskim sudovima. Zbog veli­kog broja predmeta ti su postupci spori, ne događa se ništa. Intencija je stečaj­nog zakona bila da se ti stečajevi vode pred stečajnim sudovima gdje bi bili brži i gdje bi stečajni suci i vjerovnici te upravitelji imali uvida u situaciju i u jednom stečajnom postupku znali sve što se događa. Međutim, sudska praksa najviših sudova otišla je u suprotnome pravcu i rekla da sve ono što je pokre­nuto do 1. rujna 2015. treba završiti po starim propisima, na stari način. Rje­šavanje takvih ovrha je po meni tre­balo ostaviti na Trgovačkom sudu te bi se tako rasteretio Općinski sud. Činje­nica je da mi u stečajnim postupcima imovinu prodajemo brže. Drugi razlog sporosti postupka je i rješavanje imo­vinsko-pravnih odnosa imovine stečaj­nih dužnika. To je uglavnom teško rije­šiti jer se radi o ‘kosturima iz ormara’.
Kako doskočiti troškovima čuvanja papirologije koji se ‘gomilaju’ i kad je tvrtka ugašena?
To su nevidljivi poslovi koji terete nas, državni proračun i arhivu. Mi sve spise negdje moramo odložiti u prigo­dan prostor. Neke predmete moramo čuvati trajno, a neke ne. Mi taj prostor nemamo. Postoji golema dokumenta­cija stečajnog dužnika koju posjeduje stečajni upravitelj, poput godišnjih financijskih izvješća i plaća koje ste­čajni upravitelj mora čuvati trajno, dok druge spise mora čuvati na 10 godina. Opet se ta papirologija može dati na čuvanje FINA-i, Državnom arhivu i to naravno, košta. Primjerice, u jednoj sobi od 12 kvadrata može stati četiri reda polica i na njih 840 registratora. Tržišna se cijena arhiviranja jednog registratora kreće od 500 do 700 kuna. Uzmimo prosjek od 600 kuna po regi­stratoru. To znači da će ta jedna pro­storija donijeti prihod od preko 500 tisuća kuna. Mislim da taj trošak mora biti manji, pogotovo u državnim tvrt­kama poput arhiva i paradržavnim kao što je FINA. Radnje pred sudom inače su postale jeftinije od onih pred FINA-om. Što sud napravi za FINA-u ništa ne može naplatiti, a FINA sudu sve napla­ćuje. Sud je postao tvrtka s najjeftini­jom uslugom u državi.
S koliko stečajnih upravitelja ras­polažemo u Dubrovniku? Je li ih dovoljno za sve postupke?
Stečajni upravitelji su problem, ne zato što nisu dovoljno stručni, već zato što su preopterećeni. Također, zbog straha za vlastitu sigurnost te prijetnji, često sve prebacuju na sud, pa i ono što je u domeni njihove odgovornosti. Opte­rećuju sud nepotrebnim zahtjevima i pismenima, a sud mora pročitati sve to i o svemu pojedinačno odlučiti. Oni peru ruke tako što prebacuju na sud dio svoje odgovornosti i tako dodatno terete rad suda i produljuju postupak. To je naža­lost dio percepcije prema sudu i oni se pokrivaju autoritetom suda za ono što su oni bili dužni napraviti. Razumi­jem ih, ali svatko mora nositi breme odgovornosti za dio koji radi. Također, svi rade za novac pa se tako dogodi da u postupku u kojem ima novca ima i motiva za rad stečajnog upravitelja, a gdje nema, ne radi se. Onda se ti pred­meti produljuju, usporavaju. Žalio sam se na to Ministarstvu. Možda bi i Mini­starstvo moglo postrožiti kriterije za upis na listu stečajnih upravitelja kroz jače edukacije u dijelu koji se tiče prava i procedure. Većina stečajnih upravite­lja nisu pravnici. Sudu je procedura ista radilo se o slučaju vrijednom kunu ili milijun kuna. Trenutno imamo preko 40 stečajnih upravitelja, a u Dubrovniku njih četiri aktivna. Ima ih dovoljno, ali su na listi stečajni upravitelji iz svih kra­jeva Hrvatske.
Sud je prošle godine imao poteš­koća s pronalaskom daktilografa. Kakva je trenutno situacija po tom pitanju?
U kadrovskim poslovima možda se vidi odraz korona krize. Prošle smo godine imali problema pa bi nam se na treći natječaj tek javio jedan daktilograf za tu poziciju. Ove godine imamo veliki broj zainteresiranih na jednom radnom mjestu. Korona kriza, ali i činjenica da je Trgovački sud 2019. ponovno postao samostalan, rezultirali su time da sada nemao toliku fluktuaciju kadrova te da smo popunjeni s velikim brojem zainteresiranih.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 10. veljače 2021.