U organizacije Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, a u povodu Feste sv. Vlaha i Dana Grada 2021., u četvrtak je održano online predavanje dr. sc. Barbare Đurasović ‘Život i djelovanje dubrovačkih kanonika Antuna Liepopilija i Joza Crnice’.
Kako je u početku navela Đurasović, iako tema nije vezana uz našeg nebeskog zaštitnika, ona je važna jer su kanonici Antun Liepopili i Jozo Crnica svojim izrazito hrvatskim djelovanjem na prijelazu s 19. na 20. stoljeće ostavili značajan trag u svekolikom životu grada. Istaknuli su se u jačanju identitetske osnove u potpunosti naslonjene na hrvatski nacionalni duh i katoličko nasljeđe Dubrovnika.
– Posebnost dvojice svećenika, osim što su djelovali u istom razdoblju na prijelazu s 19. na 20. stoljeće te što su bili bliski prijatelji, ali pripadnici različitih političkih opcija, nalazi se u činjenici što su, svaki na svoj način, bili povezani uz dubrovačku novinu Pravu Crvenu Hrvatsku. Proučavajući Pravu Crvenu Hrvatsku čiji je prvi broj izašao u ožujku 1905., ova dva kanonika nametnuli su se kao ključne osobe. Njihovo portretiranje bio je logičan slijed kako bi se dobila zaokružena slika o pravaškom listu koji je izlazio sve do kraja Prvog svjetskog rata – iznijela je Đurasović.
Politički put obojica su započeli u Narodnoj stranci. Kanonik Liepopili već početkom 1890-ih uz Frana Supila kreće u organizaciju Stranke prava u Dubrovniku.
– Za kanonika Crnicu moglo se reći i okarakterizirati ga kao narodnjaka pravaških ideoloških pogleda. Nije napustio Narodnu stranku, ali je prijateljski, svjetonazorski te poslovno bio prisno povezan s pripadnicima autohtonog dubrovačkog pravaškog pokreta. Od 1905. kanonik Liepopili bio je vođa neovisne skupine pravaša i pokretač lista Prava Crvena Hrvatska dok je Crnica podupirao njihova politička zalaganja – kazala je.
Liepopili bio je jasno, domoljub, intelektualac i pripadnik klera. Rođen u dubrovačkoj pučanskoj obitelji, osnovnoškolsko obrazovanje završio je u Makarskoj, gimnaziju u Dubrovniku, a bogoslovni fakultet u Zadru. Za svećenika ga je zaredio kotorski biskup Juraj Martić 1872. godine u Kotoru, budući da biskupska stolica u Dubrovniku nije bila popunjena. Iste godine služio je mladu misu u sv. Vlaha. Službovao je u Konavlima, Dubrovačkom primorju i na Pelješcu. Zanimljivo je da je za vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. u Ošlju sklonio izbjeglice pred Turcima. Više od dva desetljeća nakon, imenovan je kanonikom Stolnog kaptola u Dubrovniku gdje je ostao do smrti.
– Ovaj dubrovački svećenik bio je osnivač, a od 1905. do 1911. glavni urednik lista Dubrovačke biskupije. Pisao je za Hrvatsko Pavo, Croatiju, Katoličku Dalmaciju, Iskru, Slovinac i Narodnu svijest, a od samih početaka za Crvenu Hrvatsku. Među prvim narodnjacima suprotstavio se ideji suradnje sa Srbima. Na temelju dobrog poznavanja izvora i činjenica uz primjenu znanstvenih metoda razotkrivao je velikosrpske konstrukcije – objasnila je Đurasović.
Od 1893. približio se mladom Franu Supilu te se uz bilježnika Rafa Arnerija i svećenika Vicu Medinija našao u krugu osnivača stranke Prava u Dubrovniku. Nakon izbora u Konavlima, nije slijedio svoje kolege već je ostao vjeran Starčevićevom učenju. Čistoj stranci prava pristupio je od samog početka 1898. Međutim, u trenutku pripajanja Narodne stranke i Stranke prava, 1905., ide svojim pravcem u širenju hrvatske misli te pokreće Pravu Crvenu Hrvatsku te se zalaže za ranije pravaške ideje.
– Zanimljivo, uredništvo Prave Crvene Hrvatske bilo je mjesto okupljanja članova ujedinjenje stranke pravaša, a osim što su se organizirali u samom Dubrovniku, širili su se i na okolna mjesta. Zahvaljujući Liepopiliju, pravaši 1905. dolaze i do vlasništva u Dubrovačkoj tiskari u kojoj se prethodnih godina tiskala Crvena Hrvatska. Liepopili je bio predsjednik Uprave i upravo zbog svog tog političkog angažmana i poslova u tiskari i novini, kanonik Antun Liepopili je znao imati neugodnosti. Pored učestalih uvreda na stupcima Crvene Hrvatske, u veljači 1906. godine doživio je ulični napad kad ga je na Stradunu zaskočio Rajmund De Giulli, brat vlasnika Tiskare Iva De Giullija. Povod napadu bilo je pismo o Ivu DeGiulliju u satiričnoj rubrici u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj. Osim što su u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj često prozivali kanonika Liepopilija, na meti je bio i kanonik Jozo Crnica – poručila je.
Kanonik Jozo Crnica bio je kontroverzni svećenik, narodnjak te također poklonik pravaške politike i njihovog lista, a posebno je bio prozivan i napadan zbog prisnih veza s bečkim dvorom. 31 godinu je kao upravitelj župe prove na Grudi, a 1886. imenovan je dekanom Konavala. 1901. vratio se u grad gdje je postao kanonikom Stolne crkve. U više navrata bio je meta napada Narodnjaka, iako je bio članom njihove stranke. Crvena Hrvatska razotkrivala je njegove veze i poslove, a on se najčešće branio kako mu te novine podmeću. U ratu je bio imenovan vojnim superiorom, a odlikovan je čak tri puta.
– Pojedini napisi iz toga doba provlače se i u srpskoj historiografiji koja se s pregršt neistina i pretenzija bavi Dubrovnikom i njegovom okolicom s kraja 19. i s početka 20. stoljeća. Kanonika Crnicu smatraju glavnim i odgovornim krivcem za ‘zatiranje srpstva u njihovim krajevima na jugu Dalmacije’. Pojedini srpski povjesničari smatraju Crnicu izuzetno važnim u Konavlima te osuđuju njegove ‘opće napade na srpstvo’. Njemu je bio jedini cilj, smatraju, izbrisati svaki trag srpstva u Konavlima. U srpskoj literaturi ističu njegovu važnost navodeći kako je ovaj svećenik caru Franju Josipu na dvor dolazio, navode, bez najave te kako je upravo s carem dogovarao kuda će proći željeznički pravac kroz Konavle. Da se baš Crnici mogu pripisati zasluge, može se naći u pojedinim izvorima i različitoj literaturi zato što je prvotna trasa tog željezničkog pravca trebala proći jednim smjerom čak 18 kilometara kraćim, međutim, zalaganjem don Crnice preusmjerena je pruga s Mihanića na Zvekovicu i tako je zapravo željeznička trasa prošla 18 kilometara dužim pravcem – tumačila je Đurasović.
Moć kanonika Crnice, vratimo li se srpskim autorima, potkrijepit će i detalj iz 1906. kad je u Dubrovniku boravio prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.
– Tada, oni navode da ga nije po gradu pratio načelnik Pero Čingrija, već je ta dužnost pripala, kako pišu, ‘carskom miljeniku, popu Crnici’. Iz svega toga u srpskoj su historiografiji izvukli dva zaključka – da je monarhija davala značaj ljudima poput Crnice jer su uništavali tragove srpstva u carevini. Ono što je sigurno je da su veze Crnice s dvorom značile su velikodušnu i izdašnu carevu potporu Konavlima. Za posjeta dvoru 1909. cara Franja Josipa zanimalo je kome je Crnica podijelio njegovu posljednju dotaciju u vrijednosti od 25 tisuća kruna. Crnica je izvijestio cara kako su darovani novci pošli potrebitima, a da je uz to utemeljio fond na vječnu uspomenu premilostivom vladaru – dodala je Đurasović.
U dubrovačkim je novinama zapisano kako je nakon susreta s carom, kanonik Crnica trebao biti primljen i na audijenciju nadvojvotkinje Marije Josephe u Berlinu nakon čega bi uslijedilo i primanje kod nadvojvode Franja Ferdinanda.
– To nije bio jedini put, kako sam ranije spomenula da su se novci slijevali iz bečke blagajne u kanonikove ruke, a on ih je prosljeđivao kome je trebalo. Nakon ovog posjeta Franje Ferdinanda u rujnu 1906., Crnica je dobio tri i pol tisuća kruna i opet ih je proslijedio najsiromašnijim Konavljanima. A da su ga Konavljani izrazito voljeli i cijenili, svjedoči i novinski zapis dopisnika s Grude koji u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj opisuje vrijeme uoči i na sam odlazak Crnice u Dubrovnik – komentirala je Đurasović.
Konavljani su izražavali žalost zbog odlaska njihovog, kako su napisali ‘oca, prijatelja i dobročinitelja’ u Grad.
– Naveli su kako je župnik Crnica podigao narodno blagostanje u Konavlima u moralnom i materijalnom smislu i baš zato, kako bi se odužili Crnici, napravili su višednevni službeni oproštaj od svog dugogodišnjeg župnika – iznijela je.
Tog jutra kad je don Crnica odlazio iz Konavala, nitko nije radio, ispričala je. Narod i pripadnici svih političkih opcija pohrlili su na Grudu. Zvonila su crkvena zvona, pucali su mužari, izvijani su barjaci i klicalo se njemu u čast. Pred sam odlazak don Crnica se pomolio za mrtve, održao je emotivan govor i položio vijence s hrvatskom vrpcom na grobu svog prijatelja, pokojnog konavoskog načelnika Mema Maguda.
Postoji izravna veza Crnice s pravašima. Osim što je bio prisni prijatelj kanonika Liepopilija, Crnica je bio i u upravi Dubrovačke hrvatske tiskare i to u vrijeme kad se u njoj tiskala Crvena Hrvatska, a na to mjestu ostaje i kad je pravaši preuzimaju i pokreću Pravu Crvenu Hrvatsku. Kanonik Crnica se 1910. vodi kao član Uprave Dubrovačke hrvatske tiskare da bi 10. siječnja 1914. preuzeo mjesto predsjednika Uprave. U Upravi Tiskare bio je sve do smrti, kazala je Đurasović. Crnica je imao i snažne političke ambicije, a zanimljivi su bili izbori za Carevinsko vijeće u svibnju 1907. kad se kandidirao kao samostalni kandidat za carevinskog zastupnika iz Konavala. Njih je, međutim izgubio.
– Da je zbog svojih veza u Beču s monarhijskim velikodostojanstvenicima imao problema i bio prozivan, piše njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj Antun Liepopili. Od njega se u listopadu 1919. oprostio toplim riječima u Listu Dubrovačke biskupije gdje mu je na svojevrstan način pokušao osvjetlati obraz. U nekrologu je zapisao kako je don Crnica bio ‘tih i miran čovjek, plemenitog srca, gospodskog načina i uvijek udvorne te promišljene riječi’. Budući da je veći dio života proveo kao župnik na Grudi, a kako nije bilo željeznice do Boke, na putu kočijom u Herceg Novi Crnica bi često ugostio uglednike, namjesnike, ministre, nadvojvode pa čak i samog cara Franju Josipa. Time je stekao brojna poznanstva i tada je zapisao: ‘velika upliva pa je Konavlima učinio silu dobra’ – otkrila je dr. sc. Barbare Đurasović.
Čitavo predavanje možete pogledati u videu dolje.